Ana Velika Komnina

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ana
Lični podaci
Datum smrti1342.
Porodica
RoditeljiAleksije II Veliki Komnin
Džijadžak Džakeli
DinastijaVeliki Komnini
Trapezuntska carica
Period1341.
PrethodnikIrena Paleolog
NaslednikMihajlo Veliki Komnin
Period13411342.
PrethodnikMihajlo Veliki Komnin
NaslednikJovan III Veliki Komnin

Ana Veliki Komnin (grč. Άννα Μεγάλη Κομνηνή) je bila trapezuntska carica od 1341. do 1342. iz dinastije Velikih Komnina.[1] Bila je najstarija ćerka trapezuntskog cara Aleksija II Velikog Komnina (1297–1330) za vreme vladavine svog oca napušta dvor i odlazi u manastir gde postaje monahinja. Nakon smrti njenog oca, na prestolu se smenjuju: Anin brat car Andronik III (1330–1332), njen bratanac car Manojlo II (1332) i njen najmlađi brat car Vasilije (1332–1340). Nakon Vasilijeve smrti, vlast preuzima njegova udovica carica Irina Paleolog, koja je samo po udaji pripadala vladajućoj dinastiji Velikih Komnina od Trapezuntskog carstva.. U junu/julu 1341, Ana je pobegla iz svog manastira i brzo je počela da prikuplja podršku za borbu protiv carice Irine. Uprkos tome što je bila žena i donedavno monahinja, a postojalo je nekoliko mogućih muških naslednika njene dinastije, Ana je privukla značajnu podršku provincija carstva, etničkih manjina poput naroda Laz i Zan, kao i gruzijskih vojnika, bilo plaćenici ili snage koje je poslao kralj Đorđe V od Gruzije.

Dana 17. jula 1341. godine, Ana je bez borbe zauzela Trapezunt i krunisala se za caricu, carica Irina je abdicirala nekoliko dana ranije. Mnogi od istih elemenata trapezuntskog plemstva koji su se suprotstavljali carici Irini takođe su se suprotstavljali carici Ani i umesto toga su preferirali muškog naslednika, mogući pretendent sa najvećom podrškom bio je Anin stric Mihailo. Dana 30. jula 1341, Mihailo je stigao u Trapezunt sa namerom da oženi caricu Irinu, ali nakon što je saznao da je svrgnuta nameravao je da preuzme presto za sebe. Iako je u početku bio toplo primljen, njegova pratnja je poražena i sledećeg jutra je uhvaćen i zatvoren. Pošto je pobedila svog najopasnijeg rivala, carica Ana je nastavila da vlada nešto više od godinu dana. Iako je bila vojno uspešna, porazivši jurišnu silu Ak Kojunlua 1342. godine, Anina unutrašnja i ekonomska politika izazvala je izvesno protivljenje njenih sopstvenih pristalica. Caricu Anu su svrgnuli neki elementi trapezuntskog plemstva krajem avgusta ili početkom septembra 1342. i zadavljena je 3. septembra. Sledećeg dana, Mihailov sin Jovan III zauzeo je Trapezunt uz podršku jednog dela plemstva.

Mladost[uredi | uredi izvor]

Ana Anahutlu, rođena krajem 13. veka,[2] bila je najstarija ćerka cara Aleksija II Velikog Komnina, koji je vladao Trapezuntskim carstvom od 1297. do 1330. godine. Imala je četiri starija brata; Andronika III (car 1330–1332), Vasilije (car 1332–1340), Mihailo i Đorđe i jednu mlađu sestra Evdokiju. Mihaila i Đorđa je 1330. godine ubio car Andronik III po njegovom stupanju na presto.[3] Rano u svom životu, Ana je postala monahinja i najveći deo njenog života provela je usamljeno u manastiru.[4] Kao monahinja, Ana je možda bila zaštitnica malog manastira posvećenog Svetom Jevtimiju Velikom, verovatno u Jerusalimu. Ovo je možda bio isti manastir u kome je ona bila monahinja.[5][6]Iako su u ovom periodu postojale bliske verske veze između Trapezunta i Jerusalima,[6] Anina povezanost sa ovim manastirom potkrepljena je samo jednim dokumentom upitne autentičnosti.[7]

Značenje i etimologija Anninog drugog prezimena, Anahutlu, nije poznato, ali izgleda da je turskog porekla. Možda je ime na neki način nastalo od njene majke Gruzijke, Džijadžak Džakeli, pošto su se takvi obrasci imenovanja počeli pojavljivati u Gruziji početkom 13. veka, [3] [8] pod uticajem zemlje koja je potpala pod vlast mongolsko carstvo.[8] Alternativno, moguće je da je Anahutlu bio nadimak i kombinacija Aninog imena i turske reči kutlu, u kom slučaju bi to značilo "blažena Ana".[9] Anina najmlađa braća su imala slična naizgled turska dodatna prezimena: Mihailo se zvao Azačulu, a Đorđe Ahpuga.[10] Ime Azačutlu, koje se ponekad odnosilo i na Anu, očigledno se ponekad koristilo i za njenog dedu gruzijskog porekla po majci, Beka I Džakelija.[2]

Uspon na presto[uredi | uredi izvor]

Anin brat car Andronik III umro je 8. januara 1332, a nasledio ga je njegov maloletni sin car Manojlo II Veliki Komnin. Car Manojlo II je vladao samo osam meseci, zbacio ga je njegov stric i Anin brat car Vasilije 23. septembra 1332. godine.[11] Posle braka bez dece sa caricom Irinom Paleolog, vanbračnom ćerkom vizantijskog cara Andronika III Paleologa, car Vasilije je u julu 1339. oženio drugu ženu, takođe po imenu Irina, sa kojom je već imao dva vanbračna sina. Nije jasno na osnovu čega je car Vasilije mogao da tvrdi da je njegov brak sa Irinom Paleologinom nevažeći ili da li je ikada uspeo da se razvede od svoje prve žene.[12] Umro je u nejasnim okolnostima nedugo zatim, 6. aprila 1340. godine.[13] Sumnjalo se da je carica Irina Paleolog igrala neku ulogu u Vasilijevoj smrti, posebno imajući u vidu da je profitirala time što je odmah nakon toga zauzela trapezuntski tron. Da bi stabilizovala svoju vlast, carica Irina je poslala svoje najveće rivale, Vasilijevu drugu ženu i njihova dva sina, svom ocu u Carigrad kao taoce.

Ovaj potez je otuđio mnoge među trapezuntskim plemstvom, koji su se nadali da će dolazak mladih prinčeva na tron omogućiti plemstvu sticanje bogatstva i moći.[14] Ubrzo su se u plemstvu formirale dve sukobljene frakcije: Sholariji i Amicantariji,[15] formirani oko istoimenih plemićkih porodica.[5] Caricu Irinu su podržavali Amicantariji, kao i italijanski i vizantijski plaćenici. Sholariji su sebe smatrali pobornicima sećanja na cara Vasilija i svojih urođeničkih prava, prema Džordžu Finleju koji se suprotstavljao carici Irini kao „carigradskom strancu“. Carica Irina je držala sam grad Trapezunt, ali su se Sholariji nastanili u obližnjem, gotovo neosvojivom, manastiru posvećenom Svetom Evgeniju Trapezundskom.[15] Prema Nićiforu Grigori, neki među trapezuntskim plemstvom koji su se protivili carici Irini nadali su se da će jednog od Vasilijevih mladih vanbračnih sinova proglasiti za cara i vladati preko njega kao marionete.[16]

Carica Irina je shvatila da i kao žena i kao strankinja bez ikakvih legitimnih veza sa trapezuntskim prestolom neće moći dugo da se zadrži na vlasti. Kao takva, poslala je glasnike svom ocu u Carigrad, tražeći od njega da joj pošalje plemića za koga bi se mogla udati i koji će joj biti savladar, i koji će komandovati njenom vojskom, voditi njenu administraciju i pomoći joj da suzbije svoje neprijatelje. Na nesreću po caricu Irinu, njeni glasnici stigli su do cara Andronika III u vreme kada je bio zauzet pripremama za pohod na Epirsku despotovinu,[4] i on je umro 15. juna 1341,[17] a da nije imao vremena da pomogne carici Irini da pronađe muž. U isto vreme, Irinina politika davanja usluga samo odabranim dvorjanima otuđila je neke od njenih pristalica i podelila njen dvor na nekoliko sopstvenih frakcija.[4]

U junu/julu 1341. godine, Ana je pobegla iz svog manastira,[3] ubeđena od strane jednog dela trapezuntskog plemstva, i otputovala je u zemlje naroda Laza, istočno od Trapezunta, gde je proglašena za caricu.[4] Smrt njene braće učinila je Anu i njenu mlađu sestru Evdokiju, udatu za turskog plemića, jedinom preostalom decom cara Aleksija II,[3] i kao najstarijom sestrom, Ana je bila najbliži zakoniti naslednik cara Vasilija.[4] Anu su kao caricu preferirale etničke manjine carstva, kao što su narodi Laz i Zan, kao i većina provincijskog stanovništva, s obzirom da je pripadala dinastiji Velikih Komnina, a ne stranoj porodici Paleologa.[4] Anu je takođe podržavao veliki kontingent gruzijskih vojnika, mada je nejasno da li je ovo bilo zvanična gruzijska intervencija gruzijskog kralja Đorđa V u unutrašnju politiku Trapezuntskog carstva, ili su trupe bile samo plaćenici i meštani.[18] Nepoznato je zašto su ove različite grupe preferirale Anu u odnosu na druge moguće kandidate. Ona je bila iz dinastije Velikih Komnina, ali takođe nije bila samo žena, već i bivša monahinja koja je napustila manastir pod sumnjivim okolnostima. Njena braća su bila mrtva, ali u njenoj porodici je bilo živih muških članova, najistaknutiji pretendent je Mihailo, brat cara Aleksija II i Mihailov sin Jovan,[19] iako su obojica živeli daleko u Konstantinopolju.[20] Rustam Šukurov je 1995. godine spekulisao da je Ana možda pokušala da ojača svoj legitimitet primećujući da njeno ime čini kraj inverzne AIMA-sekvence i da joj je stoga suđeno da vlada.[19]

Ana je krenula na čelu svoje vojske direktno na Trapezunt, a da nije naišla na protivljenje.[4] Brojni meštani su se čak pridružili i pojačali Aninu vojsku na putu ka Trapezuntu.[21] Ubrzo nakon što je Ana stigla u prestonicu, Irinina popularnost i podrška su naglo opali zbog gubitaka tokom pljačkaških upada susednog Ak Kojunlua.[20][22] Pljačkaši su stigli do samih zidina Trapezunta, dok su Irinini plaćenici iz Carigrada pobegli bez borbe. Pljačkaški odredi su spalili selo i ostavili veliki broj nesahranjenih tela toliko da je postojao veliki strah da će doći do izbijanja bolesti.[20] Usled toga, Irina se odrekla prestola nekoliko dana pre Anninog dolaska u grad.[5] Odmah po dolasku u Trapezunt 17. jula 1341. [3] Ana je primljena u grad i priznata za novu caricu.[21][20]

Vladavina[uredi | uredi izvor]

Iako je bila popularnija od carice Irine Paleolog, to što je Ana žena značilo je da su mnogi među trapezuntskim plemstvom smatrali da je stariji muški naslednik, Anin stric Mihailo, pogodniji za vladanje carstvom. Sholariji, kao i nekoliko nepovezanih plemićkih porodica, kao što su Čanihiti, Doraniti, Kamachenoi, Kavasiti i Micomati, bili su jednako suprotstavljeni carici Ani kao i carici Irini Paleolog.[19] Međutim, Amicantariji, koji su ranije bili glavne pristalice carice Irine, prešli su na Aninu stranu.[23]

Dana 30. jula 1341. godine, manje od dve nedelje nakon Anninog stupanja na tron, Mihailo Veliki Komnin je stigao u Trapezunt,[20] u pratnji Nikite Sholarija i Grigorija Micomata.[5] Razlog njegovog pojavljivanja nije zapravo bio traženje prestola, već to što su ga namesnici mladog sina cara Andronika III Paleologa, novog vizantijskog cara Jovana V Paleologa, izabrali kao najpogodnijeg muža carici Irine Paleologini. Stigavši sa tri vizantijska ratna broda i kontingentom vizantijskih trupa, Mihailo se bez protivljenja iskrcao blizu Trapezunta i primili su ga ostale vođe Sholaranata. Iako je izgledalo verovatno da će sam Mihailo preuzeti tron, njegov dolazak zajedno sa vizantijskim trupama i njegova namera da se oženi caricom Irinom frustrirali su Laze koji su podržavali caricu Anu i oterali caricu Irinu sa prestola.[20] Sumnjajući u to da li su imali podršku naroda, Lazi su radili na obezbeđivanju Anine dalje vladavine putem izdaje. Ubrzo po dolasku, Mihaila je primio lokalni mitropolit Akakije i primio je zakletve vernosti od raznih zvaničnika i velikaša. Njegovo krunisanje za cara trebalo je da se održi sledećeg dana, ali je tog jutra naišao na široko rasprostranjeno neslaganje i protivljenje. Tokom cele noći, Lazi i razni plemići koji su naklonjeni carici Ani, radili su na podsticanju pobune među ljudima u gradu. Posle teške bitke, trupe Laza su pobedile Mihailove vizantijske trupe i zauzele tri vizantijska ratna broda koja su ga pratila.[24][25] Ubrzo nakon ove pobede, carica Ana se obračunala i sa Mihailom i sa caricom Irinom.[24] Carica Irina je vraćena porodici u Carigrad, nakon čega nestaje iz istorije,[3][26] a Mihailo je poslat kao zarobljenik u grad Ejnion a kasnije prebačen je negde u oblast Limnije u najzapadnijim delovima carstvo.[24]

Anine ključne pristalice očekivale su da će njena administracija biti naklonjena provincijskom i negrčkom stanovništvu carstva i da će ona sposobno braniti carstvo od njegovih brojnih spoljnih neprijatelja.[5] Iako je Ana bila vojno uspešna; suzbivši drugi napad Ak Kojunlua u avgustu 1342. [5][27] njena unutrašnja i ekonomska politika razočarala je neke od onih koji su podržavali njeno stupanje na tron.[5] Carici Ani se nisu suprotstavljali samo Sholaranati, već i na međunarodnom planu Paleolozi od Vizantijskog carstva, razočarani Irininim zbacivanjem, kao i republike Venecija i Đenova. Anina pobeda nad Ak Kojunluom nije obeshrabrila njene protivnike, a čak se čini da su neki među Amicantariojima prestali da je podržavaju otprilike u to vreme.[5]

Iako Mihailo i carica Irina više nisu bili pretnje, Sholaranati su brzo rešili da zabce caricu Anu sa vlasti, koristeći drugog kandidata: Mihailovog sina Jovana.[3] Prema kasnijim izvorima, Sholaranati su se protivili carici Ani zbog velikog uticaja bilo Laza[24] ili Amicantarija na caricu i carstvo.[28] Posle Mihailovog neuspeha da zauzme trapezuntski presto, neke od vodećih ličnosti sholaranata, uključujući Nikitu Sholarija, Grigorija Micomata, Mihaila Micomata i Konstantina Doranita, pobegle su iz Trapezunta na venecijanski brod.[5] Takođe u pratnji dva sopstvena ratna broda, grupa je otputovala u Carigrad kako bi preklinjala Jovana Velikog Komnina da preuzme tron.[29] Jovan je prihvatio i grupa je napustila Carigrad 17. avgusta.[30] U povratku su angažovali još tri galije iz Đenove.[3]

Krajem avgusta/septembra, Sholaranati su uspeli da svrgnu Anu i ona je 3. septembra 1342. zadavljena.[5] Nekoliko dana ranije, 27. avgusta,[30] Jovan i njegova pratnja su stigli u Trapezunt i iskrcali se u istočnim delovima grada, blizu hipodroma. Posle kratkih borbi na ulicama, Jovanove pristalice su silom ušle u carsku palatu 4. septembra 1342. godine,[3] i Jovan je postao car kao Jovan III Veliki Komnin.[29] Nakon Jovanovog stupanja na vlast, došlo je do čistki Anninih pristalica, pri čemu su ubijeni mnogi Lazi i Amicantariji,[23] kao i mnoge Anine pristalice u provincijama carstva.[23] Godine 1344. monah po imenu Gerasim, koji je živeo u manastiru Svetog Jevtimija Velikog u Jerusalimu, napisao je uspomenu na Anu.[31]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Empire of Trebyzond”. Ancient History Encyclopedia. Pristupljeno 29. 7. 2019. [mrtva veza]
  2. ^ a b Vougiouklaki 2003
  3. ^ a b v g d đ e ž z Jackson Williams 2007, str. 176.
  4. ^ a b v g d đ e Finlay 1851, str. 423
  5. ^ a b v g d đ e ž z i „Vougiouklaki 2003.”. 
  6. ^ a b Karpov 2007, str. 208
  7. ^ Dennis 2000, str. 1404
  8. ^ a b Karpov 2007, str. 407
  9. ^ Kennedy 2019, str. 233
  10. ^ ackson Williams 2007, p. 176.
  11. ^ Jackson Williams 2007, str. 177.
  12. ^ Finlay 1851, str. 419
  13. ^ Jackson Williams 2007, str. 177–178.
  14. ^ Finlay 1851, str. 419–420
  15. ^ a b Finlay 1851, str. 421
  16. ^ Karpov 2007, str. 174–175
  17. ^ Andronikos III Palaiologos" (A.-M. Talbot), p. 95.
  18. ^ Lang 1955, str. 87
  19. ^ a b v Shukurov 1995, str. 172
  20. ^ a b v g d đ Finlay 1851, str. 424
  21. ^ a b Miller 1926, str. 49
  22. ^ Savvides 2009, str. 97
  23. ^ a b v Finlay 1851, str. 426
  24. ^ a b v g Finlay 1851, str. 425
  25. ^ Miller 1926, str. 50
  26. ^ Miller 1923, str. 49
  27. ^ Savvides 2009, str. 99
  28. ^ Miller 1926, str. 51
  29. ^ a b Finlay 1851, str. 425–426
  30. ^ a b Karpov 2007, str. 175
  31. ^ Karpov 2007, str. 461

Literatura[uredi | uredi izvor]