Ivan Krilov

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ivan Krilov
Puno imeIvan Andrejevič Krilov
Datum rođenja(1769-02-13)13. februar 1769.
Mesto rođenjaMoskva, Ruska imperija
Datum smrti21. novembar 1844.(1844-11-21) (75 god.)
Mesto smrtiSankt-Peterburg, Ruska imperija
Supružniknema vrednosti

Ivan Andrejevič Krilov (rus. Ива́н Андре́евич Крыло́в; 13. februara 1769 − 21. novembar, 1844) je bio ruski publicist, pjesnik, prevodilac i pisac. Svjetsku slavu je stekao kao pisac basni, ukupno 236, koje su objavljene u devet zbirki za vrijeme piščeva života, od 1809. do 1843. godine.[1] Većina njegovih basni su originalnog sadržaja, a manji dio su basne čije su fabule pozajmljene od Lafontena i Ezopa.

Rođenje, život i karijera[uredi | uredi izvor]

Krilov je rođen 13. februara 1769. godine u porodici siromašnog oficira ruske armije u Moskvi. Otac mu je učestvovao u gušenju Pugačovljeve bune ali za ispoljenu hrabrost pri gušenju nije bio unaprijeđen niti novčano nagrađen. Kasnije je Ivanov otac napustio oficirsku službu i prešao u Tver gdje je dobio mjesto predsjednika gubernijskog magistrata. U Tveri je živio sa svoja dva sina a državna služba predsednika magistrata je bila slabo plaćena pa je tako cijela porodica živjela u siromaštvu. Otac Ivanov je umro 1778. godine, a jedino nasljedstvo koje je ostavio sinovima je bio veliki sanduk knjiga.

Ivan nije imao finansijskih sredstava da bi se obrazovao. Francuski jezik je naučio sa djecom bogatih susjeda koji su Ivanu dozvolili da prisustvuje plaćenim časovima njihove djece. Dobio je mjesto nižeg činovnika u gubernijskom magistratu grada Tver gdje je radio njegov otac ali činovnička plata je bila dovoljna samo da pokrije troškove hrane. Pet godina po smrti Ivanovog oca, Ivanova majka se sa sinovima preselila u Sankt-Peterburg gdje je Ivan dobio mjesto službenika u carskoj riznici.

Uporedo sa poslom službenika Krilov je počeo da piše. Njegovi prvi literarni radovi su bili libreta komičnih opera "Kutija za kafu" (rus. Кофейница) i "Pobješnjela porodica" (rus. Бешенная семья), tragedije "Kleopatra" i "Filomena" i komedija "Kompozitor na ulazu" (rus. Сочинитель в прихожей). Iako ovi literarni radovi nisu Krilovu donijeli ni slavu ni novac, Krilov je preko njih dobio svoje mjesto u literarnim krugovima Sankt-Peterburga. Kasnije, Krilov je napisao komediju "Šaljivčine" (rus. Проказники) u kojoj su sebe vidjeli Jakov Knjažnin (rus. Я. Б. Княжнин), Krilovljev zaštitnik, i njegova žena - u negativnom svjetlu. Iako je ova komedija bila vrijedan literarni rad, nije se izvodila na sceni, jer je njome Krilov pao u nemilost uprave pozorišta u Sankt-Peterburgu.

Krilovljeva majka nije uspjela da dobije penziju na osnovi muževljeve službe i umrla je 1788. godine. Na brigu mu je ostao mlađi brat Lav, o kome će se Krilov brinuti sve do kraja svoga života.

Krajem 1780-ih Krilov počinje da se bavi novinarstvom. Godine 1789. izdaje satirični mjesečnik "Pošta duhova" (rus. Почта духов), u kome je pisao o pokvarenosti plemstva i državne birokratije, a koji je propao jer nije imao dovoljno pretplatnika. Slijedeće godine napušta novinarstvo i vraća se literaturi i sa svojim prijateljem i književnikom Klušinom osniva izdavačku kuću i izdaje novi književni magazin "Gledalac" (rus. Зритель). Iako je ovaj magazin bio popularniji od prethodnog, propao je na kraju iste godine, a Krilov je napustio Sankt-Peterburg 1793. godine. U Moskvi je 1797. godine sreo kneza Golicina i preselio se kod njega na selo gdje je radio kao knežev sekretar i privatni učitelj kneževe djece.

Dok je bio u službi kod kneza Golicina, godine 1799, napisao je satirični komad "Trumf" ili "Grickalo" (rus. Подщипа) gdje je ismijao cara Pavla I Romanova. Ova satira je bila štampana tek 1871. godine. Knez Golicin je 1801. godine imenovan za generalnog guvernera Rige a Krilov je postao guvernerov sekretar. U službi kneza Golicina je ostao do 1803. godine. Godine 1805. prevodi Lafontenove basne što ga navodi da i sam počne da piše basne. Godine 1807. Krilov je napisao tri komedije koje su ga učinile popularnim a bile su izvođene u pozorištu: “Modni dućan” (rus. Модная лавка), “Lekcija kćerima” (rus. Урок дочкам) i “Vitez Ilja” (rus. Богатирь Илья), po narudžbi A. L. Nariškina (rus. Нарышкин), direktora pozorišta. Prve dvije komedije u ovoj listi su bile posebno popularne i na specifičan način ismijavaju plemićku naklonost francuskom jeziku, modi i manirima. Komedije su bile na repertoaru pozorišta mnogo puta a komedija “Modni dućan” je bila izvedena i na carskom dvoru. I pored ovog uspjeha, Krilov je napustio pozorište i u potpunosti se posvetio pisanju basni. Stupio je ponovo u carsku službu 1808. godine u montearnom odjelenju.

Prvu knjigu svojih basni Krilov je izdao 1809. godine, 23 ukupno od kojih nekoliko je bilo originalnih, i tom knjigom zadobio zaštitu carskog dvora, pa je tako postao bibliotekar u Carskoj javnoj biblioteci Sankt-Peterburga, što je bio slijedećih 30 godina. U tih 30 godina je napisao osam novih zbirki basni u stihu koje su mu donijele priznanja i slavu kako u Rusiji tako i u svijetu.

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Krilov se u svojoj 22. godini zaljubio u Anu, kćer popa Brjanskog okruga. Ani se Krilov dopao i bila je spremna da se uda za njega. Roditelji Anini su bili plemićkog porijekla i bili su protiv te udaje, ali su, na Anino navaljivanje, popustili i poslali telegram Krilovu u Sankt-Peterburg, u kome su mu poručili da dođe po djevojku. Krilov je odgovorio da nema novaca za dolazak i zamolio da mu pošalju djevojku. Ovaj odgovor je razbjesnio Anine roditelje i Ana se nije udala za Krilova.[2]

Krilov se, zvanično, nije nikad ženio ali se zna da je živio u građanskom braku sa svojom kuvaricom Fenjom sa kojom je dobio kćer Sašu (Aleksandru). Po Fenjinoj smrti Saša je živjela u Krilovljevoj kući do svoje udaje. Po Sašinoj udaji Krilov je dadiljao Sašinu djecu a pred smrt je prepisao svu svoju imovinu Sašinom mužu. Kada je umirao, pored Krilovljevog kreveta su stajali Saša, njen muž i njihovo dvoje djece.

Smrt[uredi | uredi izvor]

U 1844. godini Krilov je pretrpio dva moždana udara a oporavljao se u dvorcu carice Marije Fjodorovne u Pavlovsku. Ubrzo poslije drugog udara je umro u Sankt-Peterburgu a uzrok smrti je bila upala pluća ili previše hrane unesene u želudac. Pogrebu Krilova je prisustvoao veliki broj ljudi a opijelo mu je očitano u Isakijevskoj sabornoj crkvi. Sanduk sa njegovim tijelom su prenijeli studenti na rukama od Isakijevske crkve do Tihinskog groblja Lavre Aleksandra Nevskog u Sankt-Peterburgu, gdje je sahranjen.

Basne[uredi | uredi izvor]

Jezik Krilovljevih basni je narodni jezik, jezik ruskog seljaka, onakav kakvog je Krilov slušao na vašarima, uličnim tučama, narodnim svetkovinama i zborovima. S druge strane, fraze i maksime iz njegovih basni su postale dio govornog ruskog jezika.

Stihovi Krilovljevih basni su skoro uvijek jambski. Dužina stiha varira između jednog i trinaest slogova. Pjesnik ne nameće ograničenje kojim bi dužina rimovanih stihova bila ista, što se pokazuje korisnim u dijalozima ili kad se opisi i dijalozi miješaju. Pravila rimovanja variraju od poeme do poeme, i čak unutar iste poeme, što čini Krilovljevu poeziju živopisnom.

Krilovljeve basne u stihovima oslikavaju grubu realnost života u tadašnjoj Rusiji. Trećina ruskog stanovništva je patila pod jarmom feudalizma a većina ostalih živjela u siromaštvu i trpila nepravdu. Čak i onda kada su fabule basni pozajmljene od Ezopa ili Lafontena, Krilovljeve basne su ogledalo u kome Rusi mogu da vide sebe.

Krilovljeve basne su čitane naglas i usno prenašane među nepismenima što je zadavalo cenzorima mnogo briga. Sam ruski car Nikolaj I je imao običaj da pozove Krilova da mu čita svoje basne. Krilov je tu priliku koristio da čita one basne caru koje su bile cenzurisane. Na taj način je Krilov dobijao carevu zaštitu pred cenzorima prije publikovanja istih.

Neke od basni su pisane povodom tekućih zbivanja u Rusiji. Tako je Napoleonov poraz u Moskvi našao odraza u basnama "Vrana i kokoš" (rus. Ворона и курица)[3][4] i "Vuk među psima" (rus. Волк на псарне)[5]. Basna "Kvartet" napisana 1811. godine ismijava Državni savjet cara Aleksandra I iz 1810. godine.[6]

Kao što u satirama “Modni dućan” i “Lekcija kćerima” izvrgava ruglu plemićko prisvajanje francuskog jezika, kulture i manira - istu tu satiru vidimo i u basni "Seljak i zmija" (rus. Крестьянин и Змея) koja je bila odštampana u žurnalu "Sin domovine" (rus. Сын отечества) 1813. godine. U istom žurnalu Krilov piše: " ... ovdje u prestonici mi često vidimo francusku djevojku-sobaricu, naglo uzdignutu do časnog dostojanstva nastavnice! Te i baš te nastavnice, koje uobražavaju da su naučnice, postepeno čine naše djevojke razvratnim, uvode ih u način mišljenja, u jezik nepomirljivih i istinskih naših neprijatelja, što ih čini da zaboravljaju i preziru naš domovinski! Kako je moguće da se njihovi roditelji ne stide toga! Kada ćemo se mi probuditi? Kada ćemo prestati da se lijepimo za strance?".[7]

Jedan od ruskih velmoža je pozvao sebi Krilova i zamolio ga da mu pročita neke od njegovih basni. Krilov je umjetnički pročitao neke od svoji basni. Velmoža ga je upitao zašto on ne prevodi basne kao što to radi izvjesni Dimitrijev. Krilov je skromno odgovorio da ne zna. Kada se vratio kući, pogođen u živac, Krilov je napisao basnu "Magarac i slavuj". O istoj basni M. Lobanov kaže: «Mi smo ranije čitali zamorne i dosadne opise slavujevog pjevanja, ali tako melodičan, majstorski koncert, kakav nam je dao Krilov, nismo mogli da pročitamo ni na jednom jeziku.»[8]

Nagrade, počasti i priznanja[uredi | uredi izvor]

Ivan Krilov je bio izabran za člana Ruske akademije nauka 1811. godine; ista akademija mu je dodijelila zlatnu medalju 1823. godine za njegova literarna dostignuća. Kao pomoćnik glavnog bibliotekara Carske javne biblioteke je 1810. godine dobio godišnju platu od 1500 rubalja koja je 1820. udvostručena a 1834. učetvorostručena. Godine 1838. je održan veliki festival u čast Krilova pod pokroviteljstvom samoga cara kojim je povodom prodano 77000 knjiga Krilovljevih bajki. Napuštajući položaj carskog bibliotekara 1841. godine dobio je penziju od 11700 rubalja na godinu.

Nakon smrti Krilova, u godinama 1854-1845 je u Ljetnjem vrtu (rus. Ле́тний сад) Sankt-Peterburga podignut spomenik sa njegovom statuom, rad vajara Petera Klota (nem. Peter Clodt) sa reljefima Aleksandra Agina sa sve četiri strane spomenika na kojima su prikazane scene iz Krilovljevih basni. U XX vijeku, 1976. godine, podignut je još jedan spomenik Krilovu, na Patrijarhovim prudovima u Moskvi. Ovaj spomenik je zajedničko djelo vajara A. Drevina, D. Mitljanskog i arhitekte A. Čaltikiana. Spomenik čine sjedeća statua basnopisca okružena sa dvanaest metalnih reljefnih skulptura likova iz Krilovljevih basni.

U slavu dvojice prijatelja Puškina i Krilova je podignut spomenik na Sovjetskom trgu grada Puškino. Puškin je, u čast Krilova, modifikovao Krilovljev opis magarca "najčasnijih principa" (iz basne "Magarac i seljak") - u uvodu svoga romana u stihovima "Jevgenij Onjegin". Za njegovog života Krilov je bio u Rusiji popularan isto koliko su bili Puškin i Gogolj.

U Rusiji je, povodom 150-e godišnjice smrti Krilova, iskovan srebrni novčić nominalne vrijednosti od dvije rublje, a povodom 200-te godišnjice njegovog rođenja, Pošta Sovjetskog Saveza je štampala prigodnu marku sa likom Krilova. Mnogi gradovi širom republika Sovjetskog Saveza imaju ulice i trgove imenovane po Krilovu.

Drugi o Krilovu[uredi | uredi izvor]

Bernard Pers (engl. Bernard Pares), britanski istoričar i akademik prve polovine XX vijeka:

Krilovljeve basne su riznica narodnog govornog jezika, majčine mudrosti i morala ruskog naroda. Basne su skoro u cjelini postale poslovične, i spadaju u omiljeno štivo sve ruske djece i odrasle djece, tj. svih Rusa; čak i onda kada su one adaptacije Lafontenovih i drugih basni, Krilov ne prestaje da bude originalan i tipični Rus. [9]

Vilijam Ralston Šeden Ralston (engl. William Ralston Shedden Ralston), britanski naučnik i prevodilac Krilovljevih basni na engleski jezik:

Poeme čiji se doslovni prozni prevod ovdje daje engleskom čitaocu, uživaju popularnost u njihovoj rodnoj zemlji koju teško mogu da dobiju u nekoj stranoj zemlji. U njihovoj domovini one žive na usnama i u sjećanjima mladih i starih, siromašnih i bogatih, i postale su neka vrsta nacionalnog naslijeđa... Njihova briljantnost je prirodno prigušena, a njihova muzika utišana; ali njihov mudri uvid u misli i motive ljudskog srca, njihova genijalna interpretacija neiskazanih osjećanja sveprisutnih u svijetu nasilnika, njihova umiješnost vezivanja čitaoca za priču, sve ovo je stvarnost; i sve ovo čitalac-stranac treba da cijeni i poštuje.[10]

Aleksandar I. Kirpičnikov (rus. Александр Иванович Кирпичников), ruski istoričar literature, filolog, profesor univerziteta i dopisni član Akademije nauka Ruske imperije:

Njegove basne u cjelini nisu suva naravoučenijska alegorija i ne samo spokojna epopeja, nego živa drama sa sto učesnika, sa mnoštvom predivno oslikanih tipova, istinski "pogled na čovječiji život", život viđen sa poznate tačke gledišta. Koliko god da je pravilna ta tačka gledišta i poučna Krilovljeva basna za savremenike i potomstvo - o tome su mišljenja različita - tim više ostaje nedorečenog da bi se dao potpuni odgovor na to pitanje. Mada Krilov vidi kao dobročinitelja svakog ko najvažnija pravila dobročiniteljstva izlaže sažeto, on sam ni u žurnalima a ni u svojim basnama ne poučava, već je jarki satiričar, ne onaj koji kažnjava podsmijehom upućenim njemu savremenom društvu, u vidu ideala tvrdo usađenog u njegovoj duši, već satiričar-pesimist koji slabo vjeruje u mogućnost da se ljudi mogu popraviti bilo kakvim mjerama i koji teži samo smanjenju količine laži i zla.[11]

Basne[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ И. А. Крылов. Басни, onlajn publikacija svih devet zbirki Krilovljevih basni izdanih između 1809. i 1843. godine
  2. ^ Почему Иван Крылов скрывал жену и дочь?
  3. ^ Поводом для ее создания послужили события Отечественной войны 1812 года
  4. ^ Trish Nicholson: A Biography of Story, A Brief History of Humanity, Troubador Publishing Ltd, Nov 4, 2016 str. 330
  5. ^ Annabel Patterson: Fables of Power: Aesopian Writing and Political History, Duke University Press, Mar 26, 1991 pp. 41
  6. ^ Четыре департамента совета должны были провести ряд реформ. Однако все свелось к пустым разговорам.
  7. ^ Басня Крестьянин и Змея
  8. ^ Basnя Osёl i soloveй
  9. ^ Miriam Morton: A Harvest of Russian Children's Literature, University of California Press, 1967, pp. 331
  10. ^ William Ralston Shedden Ralston: Krilof and His Fables, Volume 1, Strahan and Co. Publishers, London 1869 pp. vii-viii
  11. ^ A. Kirpičnikov: Krыlov (Ivan Andreevič)

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Ivan Krilov na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Иван_Крилов&oldid=27396219”