Imperator sveruski
Imperator sveruski (rus. Император Всероссийский) bio je samodržavni i neograničeni monarh koji se nalazio na čelu Ruske Imperije. Imperatori sveruski su vladali od 1721. do 1917.
Titula[uredi | uredi izvor]
Uobičajena titula imperatora, u njenom najkraćem obliku, bila je: „Božjom milošću, Mi, N. N., imperator i samodržac sveruski, car poljski, veliki knez finski, i dalje, i dalje, i dalje.”
Puna titula imperatora (1906) glasila je: „Božjom milošću, Mi, N. N., imperator i samodržac sveruski, moskovski, kijevski, vladimirski, novgorodski; car kazanski, car astrahanski, car poljski, car sibirski, car Hersonesa Taurijskog, car gruzijski; vladar pskovski i veliki knez smolenski, litovski, volinski, podolski i finski; knez estonski, litvanski, kurlandski i semigalski, samogitski, belostokski, karelski, tverski, jugorski, permski, vjatski, bugarski i drugih; vladar i veliki knez Novgoroda nizijskih zemalja, černigovski, rjazanjski, polotski, rostovski, jaroslavski, belojezerski, udorski, obdorski, kondijski, vitepski, mstislavski i svih sjevernih strana gospodar; i vladar iverskih, kartalinskih i kasardinskih zemalja i oblasti jermenske; čerkaskih i gorskih kneževa i drugih nasljedni vladar i vladalac; vladar turkestanski, naslednik norveški, herceg šlezvig-holštajnski, stormarnski, ditmarsenski i oldenburški, i dalje, i dalje, i dalje.“[1]
Samodržavna vlast[uredi | uredi izvor]
Član 1 Osnovnih državnih zakona Ruske Imperije (1832) glasio je: „Imperator sveruski je monarh samodržavni i neograničeni“.[2]
Termini „samodržavni“ i „neograničeni“ označavali su da je nosilac cjelokupne državne vlasti (zakonodavne, izvršno-upravne i sudske) bio sam imperator. Ustanovljeni državni organi su vlast vršili u njegovo ime. Na osnovu toga Ruska Imperija se definisala kao pravna država sa monarhističko-neograničenim oblikom vladavine.
Međutim, imperatorska vlast je značajno ograničena Oktobarskim manifestom (1905) i Osnovnim državnim zakonima (1906).
Zakonodavna vlast[uredi | uredi izvor]
Imperator sveruski je bio nosilac ustavotvorno-zakonodavne vlasti. Tokom 18. vijeka najvažniji državni organi su bili Praviteljstvujušči senat i general-prokuror kojima je pripadalo pravo podnošenja zakonskih predloga. Početkom 19. vijeka sprovedena je tzv. ministarska reforma i od tada su ministri ovlašćeni zakonski predlagači. Osnovan je Državni savjet Ruske Imperije kao značajan zakonodavno-savjetodavni organ u kome su se pretresali nacrti zakona i budžeta. Po pravilu imperator je ozakonjavao mišljenje većine u Državnom savjetu. Međutim, mogao je prihvatiti i mišljenje manjine ili mišljenje departmana naspram mišljenja opšte sjednice Državnog savjeta.
Izvršna vlast[uredi | uredi izvor]
Imperator sveruski je bio nosilac izvršno-upravne vlasti. Nije postojao izvršni organ sa kolektivnom ministarskom odgovornošću (vlada) već su vlast vršili neposredno ministri, nezavisni jedan od drugog i svaki pojedinačno odgovoran pred imperatorom za svoj resor. Postojao je Komitet ministara Ruske Imperije koji sam po sebi nije imao nikakve izvršne vlasti već je bio najviši savjetodavni organ za pitanja iz djelokruga izvršne vlasti. Predsjednik Komiteta ministara je bio istovremeno i predsjednik Državnog savjeta. Imperator je potvrđivao i proglašavao sve zaključke Komiteta ministara i odluke ministara. Resori imperatorskog dvora, vojske, mornarice i spoljne politike imali su poseban status. Praviteljstvujušči senat je formalno bio vrhovni organ kojem su bile potčinjene sve sudske i upravne vlasti. Osim organa centralne državne uprave, značajna upravna ovlašćenja su imali i načelnici gubernija koji su imali zvanja vojnih ili građanskih gubernatora, a postavljao i razrješavao ih je imperator ukazom po svom nahođenju.
Sudska vlast[uredi | uredi izvor]
Sudovi osnovani zakonom su vršili sudsku vlast, a u ime imperatora. Pored svoje upravne vlasti, Praviteljstvujušči senat je bio vrhovni revizijski sud za krivična i građanska djela. Unutar Senata postojali su zasebni upravni i sudski departmani. Ispod su se nalazile gubernijske građanske i krivične komore kao drugostepene instance za sreske sudove. Nakon tzv. sudske reforme (1864) ustanovljena je nova organizacija sudova. Sudovi su podijeljeni na dvije vrste: mirovne i opšte. Svaki od njih je imao po dvije instance, a zajednička najviša instanca za njih je bio Praviteljstvujušči senat kao vrhovni kasacioni sud. Unutar Senata obrazovana su dva kasaciona departmana (građanski i krivični). Predsjednike sudova i sudije je postavljao imperator na predlog ministra pravde, a senatore kasacionih departmana po sopstvenom nahođenju. Imperator je imao pravo amnestije i pomilovanja.
Dinastička vlast[uredi | uredi izvor]
Imperator sveruski je bio starješina Imperatorskog doma u Ruskoj Imperiji. Prvi porodični pravilnik za članove Imperatorskog doma (rus. Учреждение о Императорской Фамилии) donesen je 1797. kada je proglašen i Akt o prestolonasljeđu (rus. Акт о престолонаследии). Oba propisa su imala ustavnu snagu. Kodifikovanjem Osnovnih državnih zakona Ruske Imperije (1832) inkorporirani su u zakonske odredbe. Članovima Imperatorskog doma su se priznavala sva lica imperatorske krvi koja su proisticala iz zakonitih i ravnorodnih brakova za koje je imperator dao odobrenje. Svaki član Imperatorskog doma je morao biti apsolutno poslušan pred imperatorom koji je imao disciplinsku vlast nad njima kao „neograničeni samodržac”.[3]
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ Svod Osnovnыh Gosudarstvennыh Zakonov. Osnovnыe Gosudarstvennыe Zakonы. O titule Ego Imperatorskogo Veličestva i o Gosudarstvennom gerbe (1906)
- ^ Svod Osnovnыh Gosudarstvennыh Zakonov. O Svящennыh pravah i preimuщestvah Verhovnoй Samoderžavnoй Vlasti. O suщestve Verhovnoй Samoderžavnoй Vlasti (1832)
- ^ Svod Osnovnыh Gosudarstvennыh Zakonov. Učreždenie ob Imperatorskoй Familii (1832)
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Jelačić, Aleksej (1929). Istorija Rusije. Beograd: Srpska književna zadruga.
- Miljukov, Pavel (1939). Istorija Rusije. Beograd: Narodna kultura.
