Koljivo
Koljivo ili panahija (od grč. παναγία), kuvana pšenica — bjelija, zaslađena i s dodacima aromatničnih začina. Služi se i u sklopu srpskog narodnog običaja prilikom slava, sahrana i daća — pomena pokojnika. Za umrlu djecu kuva se pirinač.[1]
Vuk Karadžić o koljivu[uredi | uredi izvor]
Vuk Stefanović Karadžić koljivo pominje i kao posluženje za slavu.[2]
Porijeklo običaja[uredi | uredi izvor]
Ovaj narodni običaj je nastao u paganstvu mnogo prije nastanka hrišćanstva. Upotreba koljiva održala se preko crkve, prema grčkom kultu mrtvih. Hrišćanstvo ga je prihvatilo i kanonizovalo.[1]
Narodni običaj[uredi | uredi izvor]
Koljivo se sprema na dan sahrane pokojnika i za vrijeme obilježavanja godine dana od njegove smrti, daće. Ponegde, samo izuzetno, sprema se za proslavu krsnog imena — slava.[1]
Koljivo ne kuvaju žene koje imaju svu živu djecu. U gradovima se kuvana pšenica zgnječi i zamijesi kao tijesto. Preliva se unakrsno vinom, a u sredini se zabode zapaljena svijeća. Okuša se prije jela i pića koja se služe u daćama. Od nje se malo ostavi i za pokojnikov grob.[1]