Lebjažje
| Lebjažje Лебя́жье | |
|---|---|
 | |
| Administrativni podaci | |
| Država |  Rusija |
| Federalni okrug | Severozapadni |
| Oblast |  Lenjingradska oblast |
| Rejon | Lomonosovski rejon |
| Osnovan | prvi pomen 1615. |
| Varošica od | 1966. |
| Stara imena | Lebežje, Kurgula, Sokovic, Lebjažja |
| Stanovništvo | |
| Stanovništvo | |
| — 2015. | 4.495 |
| — gustina | 149,83 st./km2 |
| Geografske karakteristike | |
| Koordinate | 59° 57′ 50″ S; 29° 25′ 16″ I / 59.963889° S; 29.421111° I |
| Vremenska zona | UTC+3 |
| Površina | 30 km2 |
.svg)  Lebjažje Lebjažje na karti Rusije | |
 Lebjažje Lebjažje na karti Lenjingradske oblasti | |
| Ostali podaci | |
| Poštanski broj | 188532 |
| Pozivni broj | +7 81376 |
| Registarska oznaka | 47 |
| OKATO kod | 412 305 622 |
| OKTMO kod | 41 630 162 051 |
Lebjažje (rus. Лебя́жье; fin. Lepäsi) naseljeno je mesto sa administrativnim statusom varošice (rus. посёлок городского типа) na severozapadu evropskog dela Ruske Federacije. Nalazi se u zapadnom delu Lenjingradske oblasti i administrativno pripada Lomonosovskom rejonu.
Prema procenama nacionalne statističke službe za 2015. u varoši je živelo 4.495 stanovnika.
Status naselja urbanog tipa, odnosno varošice nosi od 1966. godine.
Geografija[uredi | uredi izvor]
Varošica Lebjažje smeštena je u zapadnom delu Lenjingradske oblasti, odnosno na severu Lomonosovskog rejona, na mestu gde se u Finski zaliv uliva reka Lebjažja. Varošica se nalazi na oko 23 kilometra zapadnije od administrativnog centra rejona, grada Lomonosova, odnosno na oko 30 kilometara jugoistočno od Sosnovog Bora.
Kroz varošicu prolazi značajan regionalni drumski pravac A121 koji Sankt Peterburg povezuje sa Sosnovim Borom.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Prvi pisani podaci o današnjem naselju datiraju iz 1612. godine gde se pominje selo Lebežje (rus. Лебежье), dok se u jednom katastarskom spisu iz 1615. spominje pod švedskim nazivom Lebasija (šved. Lebasia).[1][2] Na jednoj švedskojezičnoj karti iz 1699. godine označeno je kao naselje Jackonitz.[3]
Selo je dugo vremena bilo u granicama švedske države, a pod rusku vlast konačno dolazi zahvaljujući vojnim uspesima Petra Velikog tokom Velikog severnog rata sa Šveđanima. Petar Veliki je ubrzo naselje i područje oko njega dodelio kao posed general-feldmaršalu Borisu Šeremetjevu. Kao nasledni posed Šermetjevih Lebjažje ostaje sve do 1837. godine kada je celo imanje prodano pukovniku Zejfertu.
Godine 1864. do naselja je došla linija železnice iz Sankt Peterburga, a ubrzo je sa radom počela i vojna škola. Početkom XX veka tadašnje selo postaje popularno odmaralište na obalama Finskog zaliva.
Godine 1933. Lebjažje postaje administrativnim sedištem istoimenog kotara u okviru kog se nalazilo još 7 sela sa ukupno 1.528 stanovnika. Neposredno pre izbijanja Drugog svetskog rata selo je doživelo velike demografske promene pošto su tadašnje sovjetske vlasti izvršili masovna premeštanja stanovništva finskog porekla iz tog područja ka Sibiru.[4] Utvrđenje Krasnaja Gorka koje je sagrađeno nedaleko od naselja početkom prošlog veka, tokom rata odigralo je značajnu ulogu u odbrani Lenjingrada tokom fašističke opsade.
Odlukom rejonskih vlasti od 22. novembra 1966. dotadašnjem selu lebjažju dodeljen je administrativni status radničke varošice.[5]
Godine 2005. pušten je u saobraćaj gasovod Boljšaja Ižora—Lebjažje dužine 22 kilometra.
Demografija[uredi | uredi izvor]
Prema podacima sa popisa stanovništva iz 2010. u varoši su živela 4.729 stanovnika, dok je prema procenama nacionalne statističke službe za 2015. varošica imala 4.495 stanovnika.[6]
| 1939. | 1959. | 1970. | 1979. | 1989. | 2002. | 2010. | 2015. |
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| --- | --- | 4.105 | 4.538 | 5.340[7] | 5.600[8] | 4.729[9] | 4.495 |
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Топонимика Новгородской земли в Новгородском оккупационном архиве г. Стокгольма: Дудоровский погост
- ^ Дозорная книга Водской пятины Корельской половины. 1612 г.
- ^ Карта Нотебургского лёна, П. Васандер. 1630-е Архивирано на сајту Wayback Machine (16. август 2011)
- ^ История Петербурга № 6 (52). (2009). pp. 75 Архивирано на сајту Wayback Machine (4. март 2016)
- ^ Справочник истории административно-территориального деления Ленинградской области Архивирано на сајту Wayback Machine (3. новембар 2013)
- ^ Ленинградская область. Оценка численности постоянного населения на 1 января 2009-2015 гг. Архивирано на сајту Wayback Machine (5. март 2016)
- ^ „Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 g. Čislennostь naličnogo naseleniя soюznыh i avtonomnыh respublik, avtonomnыh oblasteй i okrugov, kraёv, oblasteй, raйonov, gorodskih poseleniй i sёl-raйcentrov.”. Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 goda (na jeziku: ruski). Demoscope Weekly. 1989. Pristupljeno 4. 9. 2012.
- ^ Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (21. 5. 2004). „Čislennostь naseleniя Rossii, subъektov Rossiйskoй Federacii v sostave federalьnыh okrugov, raйonov, gorodskih poseleniй, selьskih naselёnnыh punktov – raйonnыh centrov i selьskih naselёnnыh punktov s naseleniem 3 tыsяči i bolee čelovek”. Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2002 goda (na jeziku: ruski). Federalni zavod za statistiku. Pristupljeno 4. 9. 2012.
- ^ Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (Federalni zavod za statistiku) (2011). „Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2010 goda. Tom 1 (Nacionalni popis stanovništva 2010, 1. svezak)”. Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2010 goda (Nacionalni popis stanovništva 2010) (na jeziku: ruski). Federalni zavod za statistiku. Pristupljeno 4. 9. 2012.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
| Gradovi rejonske subordinacije (31) |  | |
|---|---|---|
| Varošice (32) |
| |
