Morača sa Rovcima i Kolašinom

Morača sa Rovcima i Kolašinom
Morača sa Rovcima i Kolašinom
	Manastir Morača
Opšte informacije
Mesto	Rovca; Donja Morača; Gornja Morača; Kolašinska oblast
Opština	Kolašin
Država	Crna Gora
Vreme nastanka	12. vijek
Tip kulturnog dobra	Kulturno-istorijska oblast od izuzetnog značaja
Vlasnik	Republika Crna Gora

Morača sa Rovcima i Kolašinom je kulturno-istorijska oblast u Crnoj Gori.

Srednjovjekovna kulturno-istorijska oblast[uredi | uredi izvor]

Srednjovjekovna kulturno-istorijska oblast sa čijim nazivom nije spojen pojam plemena. Nazivi su teritorijalnog karaktera, a povezujemo ih zato što „Rovca (Gornja i Donja) čine kao neki dodatak Morači, pošto su uglavnom u jednoj dolini Velje Duboko, koja pada prema dolini Morače. Isti je odnos i kada je riječ o stanovništvu. Dok je u Morači oko 5.700 duša oba pola, u Rovcima ih je svega 1.800”.^[1]

Administrativna podjela i istorijski nazivi sela[uredi | uredi izvor]

Donju Moraču čine sela: Đuđevina c Vojčom i Dugim Lazima, Bare c Jasikovcem, Raičevina c Banjim Brdom, Prekobrđe sa lijevom obalom Tare od Vučetina kamena do Plješčanice, Ravni ca Crkvinom, Žirkama, Poljanama, Lugovima, Oćibom, Vrujca ca Popovom njivom a pominju se i druga sela i zaseoci.

Donjomoračani (staro) stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Ovdje se izdvajaju starosjedioci, kojih je vrlo malo. Najstariji, koji su kako se ovdje kaže „Propirili oganj” bili su Danilovići ili Sandići, zatim Sjenovići, na Petrovoj Ravni, Progomelići oko 20 kuća) u Barama Ćirovići 3 kuće. Morača se nikad potpuno nije pokorila Turcima, a opet nije ni bila potpuno nezavisna. Svoja porodična prezimena, ona koja su imala još za vrijeme Crnojevića, sačuvali su neki starosjedioci, bratstva: Danilovići, Sandići, Sjenovići, Progomelići i Ćirkovića u Morači, Punoševići, Lučići, Bogdanovići na Njegušima, Borilovići u Bajicama. Sandići su se potpuno iselili iz Morače zbog krvi sa Jaćimićima — Medenicama iz Ravni. Donjomoračko (staro) stanovništvo pogrdno i za podsmijeh zovu Macure.^[2]

Doseljavanje stanovništva[uredi | uredi izvor]

Svako bratstvo i svako pleme ima svoju istoriju koja se čuva u usmenom predanju, imaju svoje junake i velike ljude koje su opjevali guslari, svako od njih ima svoje simpatije, ambicije i svoje ideale. Zatim su se ovamo doselili: Braunovići iz Kuča, Bogićevci ispod Huma hotskoga. Prvi se nisu razmnožavali i svega ih je deset kuća, dok je od Bogića naseljena skoro sva Morača i ovo bratstvo je naraslo do veličine plemena. Najjača njihova bratstva su: Radovići, Medenice, Dulovići, Rakočevići, Vujisići, Dobričani, Pekovići, Jeknići. U Gornju Moraču doselili su se Baošići sa Bašine (ili Baošine) Vode u Pješivcima između Planinice i Ostroškog manastira. Bojići koji su stigli iz Vasojevića, Trebješani od Nikšića. Selo Miosku naselili su Jaredići, Kujovići, Hrnkovići i Šukovići iz Ozrinića.^[3].

Etnografija[uredi | uredi izvor]

U svom naučnom djelu Etnografija Crne Gore pisanom u Sankt Peterburgu 1897 Pavle Rovinski između ostalog bilježi: „Sa Moračom se ulazi u čisto srpske zemlje, gdje nije dolazilo ni do kakvog miješanja sa tuđim elementom, pa zato i nema nikakvih zamršenih pitanja koja se tiču porijekla stanovništva i njegovog etnografskog tipa. Gledano globalno, stanovništvo Crne Gore spada u jedan osnovni tip: to su Srbi južnoga govora čiji je obrazac hercegovačko narječje. Ne samo jezikom, već i svojim porijeklom su iz Hercegovine. Takozvana Katunska nahija koja čini jezgro Crne Gore, sva je naseljena Hercegovcima, dok poslednja pripojena područja — Grahovo, Banjani, Nikšić, Rudine, deo Gacka, Piva, Drobnjak, zasebne nahije Bobovci, Tepčani Jezerci, Jezerci Podgore i Šaranci, donedavno su bila bila dio Hercegovine”.