Танкокљуни спрудник

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Tankokljuni sprudnik
Tankokljuni sprudnik
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Aves
Red: Charadriiformes
Porodica: Scolopacidae
Rod: Tringa
Vrsta:
T. stagnatilis
Binomno ime
Tringa stagnatilis
(Bechstein, 1803)
Rasprostranjenost tankokljunog sprudnika:
  u vreme gnežđenja
  van sezone gnežđenja
  u prolazu
  u prolazu (?)

Tankokljuni sprudnik (lat. Tringa stagnatilis) ptica je selica iz reda šljukarica. Ime roda Tringa potiče od starogrčke reči trungas, koja označava pticu koja gazi po blatu i mrda repom gore-dole. Reč stagnatilis potiče od latinske reči stagnum što znači močvara.

Opis[uredi | uredi izvor]

Dužina tela od vrha repa do vrha kljuna je 22-25cm, a raspon krila je 55-59cm. Masa ptice je od 43 do 120 grama. Po veličini je između sprudnika migavca i crvenonogog sprudnika, samo što je vitkiji i ima veoma tanak kljun. Ima jako duge noge, koje ga čine elegantnim, što nije karakteristika ostalih ptica iz roda Tringa. Ponekad može podsećati na vlastelicu. Posmatran u letu, tankokljuni sprudnik ima tamna krila, beli usek na leđima i noge duže od repa. Boja nogu je žućkasta do zelenkastosiva.[2][3]

Rasprostranjenje i stanište[uredi | uredi izvor]

Gnezda gradi na području istočne Evrope, centralne Azije i južnog Sibira. Seli se preko cele Azije i Bliskog istoka i istoka Evrope. Većina populacije zimuje u Africi južno od Sahare, Indiji, Indoneziji i Australiji. Van areala rasprostranjenja je zabeležena u Nemačkoj, Irskoj, Velikoj Britaniji, Portugalu, Sjedinjenim Američkim Državama, zemljama Beneluksa.[4]

Tokom gnezdeće sezone je prisutan na vlažnim staništima širom stepa, uključujući plitke, slatkovodne i braktične močvare, travom obrasle obale jezera, rečne doline i plavne livade. Van sezone razmnožavanja je prisutan u blizini močvara, slatina i zabarenih rubova jezera, a odgovaraju mu i vlažna staništa nastala antropogenim uticajem, kao što su polja pirinča i taložnici otpadih voda. Redak je na otvorenim morskim obalama, ali se povremeno može naći unutar estuara i laguna.[5]

Biologija[uredi | uredi izvor]

Ova vrsta ptice se hrani mekušcima, člankovitim crvima, račićima, terestričnim i akvatičnim insektima i njihovim larvama, neretko jede i manje ribe. Gnezdo je plitko udubljenje na obali, a može se naći i na ostrvcima močvara, laguna i jezera koja su obrasla vodenom vegetacijom.

Glavna stanica za ptice iz Rusije je Crno more, na čijim obalama prikupljaju energiju za nastavak seobe. Populacije iz centralne i istočne Azije se sele preko Mongolije i centralne Kine, sve do Indonezije i Malezije gde zimuju. Sa jesenjom seobom počinje prvom polovinom jula i seli se do početka septembra. Na zimovalištima u zapadnoj Africi i dolini Nila se zadržava od septembra do sredine aprila. Prolećna seoba počinje od druge polovine marta i ceo april. Već početkom aprila i maja ova ptica je u centralnoj Aziji gde se priprema za nastavak seobe. Gnezdeće teritorije zauzima od sredine aprila do sredine maja. Neke jedinke gnezdeću sezonu provedu na vlažnim staništima širom Afrike i Azije, ali se tamo ne gnezde. Seli se pojedinačno ili u malim grupama (oko 20 jedinki). Jata preko 300 primeraka su veoma retka. Gnezdi se polukolonijalno, a parovi mogu biti međusobno udaljeni manje od 10 metara. Aktivan je i danju i noću. Evropska populacija broji od 12 100 do 30 300 gnezdećih parova. Populacija je u opadanju.[5][4]

Ugroženost[uredi | uredi izvor]

Tankokljuni sprudnik je nestao kao gnezdarica iz Belorusije i Moldavije zbog intenzivne poljoprivrede i preoravanja stepa, ali i zbog sakupljanja jaja od strane kolekcionara. Populacije oko Bajkalskog jezera su ugrožene zbog velikog zagađenja policikličnim aromatičnim ugljovodonicima koji su pronađeni u ljuski jaja ove ptice. Obala Žutog mora u Kini i Južnoj Koreji je dosta zagađena, rečne obale i delte su ograničene nasipima, a uklanjanje faune bentosa i rečnog nanosa u donjem toku reka Hoangho i Jangcekjang je neodrživo i nekontrolisano. Vlažna staništa u Gani, na kojima se ova ptica hrani tokom zimskog perioda, su ugrožena širenjem poljoprivrednog zemljišta i melioracijom. Sklon je oboljevanju od ptičjeg botulizma, zato što se hrani na taložnicima farmi, usled nedostatka prirodnih staništa.[5]

Tankokljuni sprudnik u Srbiji[uredi | uredi izvor]

Krajem 19. i u prvoj polovini 20. veka je bio vrlo redak. Nakon 1950. je postao redovna, ali malobrojna prolaznica širom Srbije. Na gnežđenju je potvrđen samo jednom i to na Slanom Kopovu 1961. godine. Vrlo retko su posmatrana jata od nekoliko desetina ptica. U najvećem broju je beležen na slatinama, šećeranskim barama i slanim jezerima u Vojvodini.[6]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ BirdLife International (2016). Tringa stagnatilis. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2019.2. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 15. 11. 2018. 
  2. ^ Marsh Sandpiper (Tringa stagnatilis) | HBW Alive
  3. ^ Svensson, Lars (2010). Collins Bird Guide: The Most Complete Guide to the Birds of Britain and Europe (2 izd.). Harper Collins. ISBN 9780007268146. 
  4. ^ a b Tringa stagnatilis (Marsh Sandpiper)
  5. ^ a b v Marsh Sandpiper (Tringa stagnatilis) - BirdLife species factsheet
  6. ^ Šćiban, M., Rajković, D., Radišić, D., Vasić, V. i Pantović, U. (2015):Ptice Srbije - kritički spisak vrsta. Pokrajinski zavod za zaštitu prirode i Društvo za zaštitu i proučavanje ptica Srbije, Novi Sad.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Svensson, Lars (2010). Collins Bird Guide: The Most Complete Guide to the Birds of Britain and Europe (2 izd.). Harper Collins. ISBN 9780007268146. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]