Hmeljarstvo u Vojvodini
Istorijat[uredi | uredi izvor]
Period od druge polovine 18. veka do Prvog svetskog rata[uredi | uredi izvor]
U Vojvodini je prve hmeljarnike postavio grof Andraš Hadik 1770. godine na svom imanju kod Futoga. U 19. veku hmelj je gajen na imanjima grofa Hoteka u Futogu, Stratimirovića u Kulpinu i Dunđerskih u Čibu (Čelarevu). Pritom se dobro vodilo računa da sadnice ne dospeju u ruke seljaka.[1]
Slovački učitelj Albert Marćiš iz Padine uspeo je 1885. godine da dobije sadnice od češkog hmeljara na Hotekovom imanju. Marćiš je sam gajio hmelj i svima ga preporučivao, što je uticalo da okolina Bačkog Petrovca za kratko vreme postane centar ugarskog i vojvođanskog hmeljarstva.[2] Takođe je u časopisu Dolnozemský Slovák objavljivao članke o gajenju ove biljke.[1]
Uspesi prvih hmeljara iz Bačkog Petrovca podstakli su i ratare iz susednih sela: Kisača, Gložana, Čiba, Kulpina i drugih mesta na gajenje hmelja.[1] U periodu od 1906. do 1914. hmelj se gajio po celoj Bačkoj, uglavnom kod slovačkog stanovništva. U Somboru je 1905. godine osnovano Udruženje bačkih hmeljara, koje je izdavalo i svoj časopis Bački hmeljni baštovan na čak četiri jezika: srpskom, mađarskom, nemačkom i slovačkom (vidi galeriju).[2] Godine 1907. u Petrovcu je sagrađen veliki magacin koji je mogao da primi 800 bala hmelja. Podizani su i brojni manji magacini. Trgovina hmeljom je takođe bila u usponu.[1]Površine pod hmeljom su se povećavale sve do početka Prvog svetskog rata. Tada je došlo do opadanja hmeljarstva iz razumljivih razloga. Od predratnih 1236 ha, posle rata je ostalo samo 400 ha.[1]
Međuratni period[uredi | uredi izvor]
Po završetku Velikog rata pivo je ponovo bilo traženo, međutim hmelja za njegovo kuvanje je bilo vrlo malo. Usled velike potražnje i male ponude, cena hmelja je brzo rasla. To je podstaklo poljoprivrednike da povećaju površine pod ovom kulturom. Tako je počelo „zlatno doba vojvođanskog hmeljarstva”. Od 1920. do 1927. godine hmeljarnici su podizani u skoro svim delovima Vojvodine. Najviše hmelja je ipak zasađeno u Petrovcu. Cena poljoprivrednog zemljišta je takođe porasla. Godine 1927. u Vojvodini je 8097 ha bilo pod hmeljom. Iste godine je osnovana i Hmeljarska škola u Petrovcu. Profesori ove škole su izvodili agrotehničke oglede ne samo sa hmeljom, već i sa konopljom, te su na taj način doprinosili unapređenju hmeljarstva na ovim prostorima.[1]
U vreme berbe hmelja u Petrovcu okupljalo se na desetine hiljada berača iz svih krajeva Vojvodine. Svako je bio zadovoljan — vlasnici hmeljarnika dobrim prinosom a berači hmelja dobrom zaradom.
Međutim, cena hmelja uskoro je počela naglo da pada. Kriza je izazvana hiperprodukcijom hmelja, ali i Svetskom ekonomskom krizom koja je počela 1929. godine. Tome je doprinela i prohibicija alkoholnih pića koja je uvedena u zemlji najvećeg potrošača piva - SAD. U Vojvodini je 1931. godine ostalo svega 325 ha hmeljarnika. Ova kriza izmenila je poslovnu strategiju hmeljara. Preovladalo je mišljenje da proizvodnja ne sme biti stihijska. Svaka neplanska proizvodnja, zbog visokih troškova, u uslovima hiperprodukcije dovodi do propasti proizvođača.[1]
Postepeno je došlo do oporavka hmeljarstva, a nakon ukidanja prohibicije u SAD situacija se drastično popravila. Površine pod hmeljom u Vojvodini su 1935. godine obuhvatale 1124 ha. Kada se smatralo da će doći do stabilizacije tržišta hmelja, i da će proizvodnja dostići dugogodišnji optimum od 1500 ha, nastale su brojne trgovačke špekulacije i mahinacije čiji su akteri bili trgovci i preprodavci. Veštački je stvoren utisak hiperprodukcije hmelja. Najviše štete ove špekulacije nanele su malim proizvođačima, koji nisu mogli da se odupru kapitalističkom izrabljivanju. Morali su da prodaju hmelj u najnepovoljnijem trenutku kako bi obezbedili egzistenciju. Udruženje hmeljara nije našlo rešenje za ovaj problem. Brojni apeli upućivani Ministarstvu poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije ostali su bez odgovora. Situacija neprekidne borbe sa špekulacijama i trgovačkim mahinacijama hmeljom traje sve do Drugog svetskog rata.[1]
Period od 1945. do 1991. godine[uredi | uredi izvor]
Sve grane poljoprivrede, uključujući i hmeljarstvo, su tokom Drugog svetskog rata unazađene. U socijalističkoj Jugoslaviji je realizovana agrarna reforma a poljoprivreda je doživela velike promene. Stvorene su seljačke radne zadruge i državna gazdinstva.
Površina od 143 ha pod hmeljom, koliko je bilo 1950. godine, nije mogla da podmiri potrebe domaćih pivara za ovom sirovinom. Iz inostranstva su takođe stizali zahtevi za kupovinu hmelja. To je podstaklo poljoprivrednike, poljoprivredne planere i privrednike za razvoj hmeljarstva. Tome je doprinela i činjenica da je samo u Bačkom Petrovcu izgrađeno 10 magacina i 100 sušara za hmelj. U Petrovcu je 1950. godine osnovano prvo trgovinsko preduzeće za uvoz i izvoz hmelja - „Kooperativa”. Iste godine komisija za planiranje razvoja NR Srbije je donela odluku da se u Vojvodini posadi 1000 ha novih hmeljarnika. Veliki podsticaj razvoju hmeljarstva, ali i drugim granama privrede, bilo je uvođenje radničkog samoupravljanja 1952. godine. U poljoprivredi je samoupravljanje uvođeno na društvenim gazdinstvima. Te 1952. godine pri Institutu za poljoprivredna istraživanja u Novom Sadu osnovana je Ogledna stanica za hmelj sa sedištem u Bačkom Petrovcu. Na taj način ostvarena je dugogodišnja želja hmeljarskih stručnjaka Vojvodine da se pristupi organizovanom naučno-istraživačkom radu na unapređenju proizvodnje. Prvi direktor ove stanice bio je Mihal Husar. Pod njegovim rukovodstvom rađeni su projekti za obnovu hmeljarstva Vojvodine. Od samog osnivanja stručnjaci Ogledne stanice su bili povezani sa praksom koja je već tada izdvajala značajna sredstva za naučno-istraživački rad.
Vrlo značajan korak u obnovi hmeljarstva Vojvodine učinjen je od 1956. do 1960. godine kada je posađeno preko 1000 ha novih hmeljarnika. Godine 1960. u Vojvodini je nedostajao samo 1 ha da bi se postigao nekadašnji optimum bačkih hmeljarnika od 1500 ha.
Novo hmeljarstvo je imalo veliki značaj za privredu zemlje, naročito sa aspekta spoljne trgovine. „Kooperativa” nije bila samo izvoznik hmelja, već i inicijator unapređenja proizvodnje. Pri ovoj organizaciji osnovana je posebna stručna služba koja je zajedno sa Oglednom stanicom predlagala uvođenje mehanizacije u proizvodnju hmelja.„Kooperativa” je bila i najveći proizvođač i prerađivač hmelja. Na njenim površinama uvođena su najnovija agrotehnička dostignuća.
U Oglednoj stanici 60-ih godina 20. veka je počeo intenzivan rad na selekciji hmelja, čiji cilj je bio stvaranje novih visokoprinosnih sorti sa visokim sadržajem alfa kiseline. Taj cilj je ostvaren 1972. godine kada su priznate nove sorte hmelja „Dunav”, „Neoplanta” i „Vojvodina”.
Zajedničkim snagama svih pivara i hmeljara SFRJ 1967. u Bačkom Petrovcu je izgrađen novi, veliki magacin za hmelj, kapaciteta preko 20.000 m². Takođe je podignuta i prva peletara američkog proizvođača za hmelj, koja funkcioniše do danas. „Kooperativa” je investirala i u osam beračica hmelja, četiri sušare, kompletnu mehanizaciju potrebnu za proizvodnju hmelja
Nakon donošenja zakona o udruženom radu 1977. godine, klasični kooperacijski odnosi između zadruga ili drugih poljoprivrednih organizacija i privatnih proizvođača prerasli su u novi oblik udruživanja. Poljoprivredne organizacije i privatni proizvođači osnivaju osnovne organizacije udruženog rada (OOUR).
Propadanje hmeljarstva počelo je 80-ih godina 20. veka, kada su formirana posebna preduzeća proizvođača, prerađivača i izvoznika hmelja. U Vojvodini su stimulisani izvoznici, koji su zahvaljujući podsticajima značajno profitirali, dok su proizvođači poslovali sa gubitkom. Iz ovog razloga postepeno su počele da se smanjuju površine pod hmeljom. Situacija u Sloveniji, kao drugom centru hmeljarstva u SFRJ, je bila bolja, pa su državne stimulacije delili proizvođači, prerađivači i izvoznici, što je doprinelo razvoju hmeljarstva.[1][3]
Period od 1991. do danas[uredi | uredi izvor]
Sankcije koje su uvedene SRJ rezultirale su obustavom izvoza hmelja, potom je usledila ekonomska kriza, raspad države i smanjenje domaćeg tržišta. Svi ovi faktori izazvali su drastično smanjenje površina pod zasadom hmelja i broja sorti koje su se gajile. Sa druge strane izostala je podrška i u razvijanju novih sorti hmelja.[3]Tako je nekada razvijena grana poljoprivede u Vojvodini gotovo potpuno iščezla.
Danas se hmelj u Vojvodini gaji samo na plantažama DOO „Petrovec”, na površini od 20 ha.[4]
Galerija[uredi | uredi izvor]
-
Bački hmeljni baštovan (1906) -
Bácskaer Hopfenbauer (1906) -
Bácskai komlókertész (1906) -
Báčanský chmeliar (1906) -
Miloš Rusnak, osnivač Hmeljarske škole u Bačkom Petrovcu -
Berači hmelja u Bačkom Petrovcu (1926) -
Dopisnica - berba hmelja u Bačkom Petrovcu (prva polovina 20. veka) -
Knjižica na nemačkom jeziku sa 6. Međunarodnog kongresa hmeljarstva u Novom Sadu (1928)
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g d đ e ž z Kišgeci, Jan; Mijavec, Andrej; Aćimović, Milivoje; Spevak, Pavel; Vučić, Novica (1984). „Hmeljarstvo”. www.tehnologijahrane.com. Novi Sad: Poljoprivredni fakultet.
- ^ a b Iza gora i dolina; Tri veka Slovaka u Vojvodini. Novi Sad: Muzej Vojvodine. 2017. str. 200—203.
- ^ a b „Iz istorije hmeljarske proizvodnje u Srbiji, Vojvodini odnosno u Bačkom Petrovcu”. petrovec-hops.com.
- ^ „Hmelj se i dalje gaji samo na jednom mestu u Vojvodini”. www.021.rs.