Cirk

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Cirk Lower Curtis glečera
Dva cirka sa polutrajnim snegom u blizini nacionalnog parka Abisko, Švedska.[1]

Cirk predstavlja mesto na kome se formira dolinski lednik.[2] To je amfiteatralno udubljenje, strmih strana i blago zatalasanog dna. Jedna strana je otvorena i to mesto je svedeno na zaobljen prag. Inicijalnu depresiju za postanak cirka predstavlja čelenka nekadašnjeg vodotoka. Izuzetno, u kraškim terenima, inicijalne depresije za formiranje cirka mogu biti velike vrtače ili uvale. U fluvijalnom procesu, čelenka je levkasto udubljenje, blagih strana, koje je nagnuto u smeru vodotoka. Međutim, u glacijalnom procesu se ta depresija modifikuje u amfiteatralnu depresiju, koja ima izrazito strme, a ponekad i vertikalne strane. Modifikacija čelenke vodotoka objašnjava se specifičnom erozijom lednika. S obzirom na njegovu veoma malu brzinu, velika kinetička energija lednika potiče od ogromne mase leda koja polazi iz cirka. Iz tog razloga je erozija lednika usmerena u vertikalnom pravcu, što izaziva produbljavanje čelenke (cirka) i povećanje nagiba strana.

Ukoliko se cirk nalazi u blizini snežne granice, led koji se u njemu formira nedovoljan je za stvaranje lednika, koji bi se kretao gravitaciono naniže. U tom slučaju, led ostaje u cirku, i naziva se cirkni, ili cirkusni lednik. Cirk iz kojeg ne polazi led naziva se viseći cirk.

Cirkovi su karakteristika alpskog tipa lednika, kada on u stvari predstavlja mesto sa koga polazi lednik, koji se svojim valovom dalje kreće niz padinu. U slučaju pokrovnog tipa lednika se ne javljaju, ili mogu nastati u retkim slučajevima, na visokim i strmim planinama. Na prostorima razvoja pokrovnog tipa lednika, morfološki značaj cirkova je zanemarljiv. Ovo se objašnjava činjenicom da se pokrovni tip lednika razvija planarno, pa je zanemarljiv uticaj bilo kog lineamenta po kome bi se on kretao. U mnogim nekadašnjim cirkovima, koji se sada nalaze ispod snežne granice, nalaze se jezera, koja se nazivaju cirkna jezera.

Konkavni oblik glacijalnog cirka je otvoren na nizbrdici, dok je kupasti deo uglavnom strm. Padine nalik litici, niz koje se spajaju led i zaleđeni ostaci, formiraju tri ili više viših strana. Pod cirka završava u obliku zdele, jer je to kompleksna zona konvergencije kombinovanja tokova leda iz više pravaca i njihovih pratećih stenskih tereta. Otuda, on doživljava nešto veće sile erozije i najčešće je prekomerno produbljen ispod nivoa niskog ispusta (scene) cirka i njegove doline niz kosinu. Ako je cirk podložan sezonskom topljenju, dno cirka najčešće formira tarn (malo jezero) iza brane, što označava nizvodnu granicu glacijalnog predubljenja. Sama brana može biti sastavljena od morene, glacijalnog tila ili ivice temeljne stene.[3]

Formacija[uredi | uredi izvor]

Jezerski cirk Gornjeg Torntona u nacionalnom parku Severne Kaskade, SAD.[4][5]
Formiranje cirka i rezultujućeg tarna
Cirk reke Marice u planini Rila, Bugarska

Formiranje glacijalno-erozionog cirka[uredi | uredi izvor]

Glacijalni cirkovi nalaze se među planinskim lancima širom sveta; 'klasični' cirkovi su tipično dugi oko jedan kilometar i široki jedan kilometar. Smešteni visoko na planinskoj padini blizu linije firna, obično su delimično okruženi sa tri strane strmim liticama. Najviša litica se često naziva zidom glave. Četvrta strana čini ivicu ili prag,[6] stranu na kojoj je glečer oticao od cirka. Mnogi glacijalni cirkovi sadrže tarnove pregrađene rasutim kamenom ili pragom temeljne stene. Kada se akumulira dovoljno snega, on može da isteče kroz otvor posude i formira dolinske glečere koji mogu biti dugi nekoliko kilometara.

Cirkovi se formiraju u povoljnim uslovima; na severnoj hemisferi uslovi obuhvataju severoistočnu padinu gde su zaštićeni od većine sunčeve energije i od preovlađujućih vetrova. Ove oblasti su zaštićene od vrućine, podstičući nakupljanje snega; ako se nagomilavanje snega povećava, sneg se pretvara u glacijalni led. Sledi proces nivacije, pri čemu se udubljenje na padini može uvećati vremenskim uticajem segregacije leda i glacijalne erozije. Segregacija leda erodira vertikalnu stenu i uzrokuje njeno raspadanje, što može dovesti do lavine koja obara još snega i kamenja koji će se dodati rastućem glečeru.[7] Na kraju, ova šupljina može postati dovoljno velika da se glacijalna erozija intenzivira. Proširivanje ove otvorene udubine stvara veću zonu taloženja u zavetrini, podstičući proces glacijacije. Krhotine u ledu takođe mogu da dovedu do abrazije površine; ako se led pomera niz padinu, to ima „efekat brusnog papira“ na steni ispod, po kojoj struže.

Glečer Niži Kurtis u nacionalnom parku Severnih Kaskada je dobro razvijen cirkski glečer; ako glečer nastavi da se povlači i topi, može se formirati jezero.

Na kraju, udubljenje može poprimiti oblik velike zdele na strani planine, s tim da je čeoni zid oštećen zbog segregacije leda, a takođe biva erodiran čupanjem. Bazen će postati dublji kako bude i dalje erodiran segregacijom leda i abrazijom.[7][8] Ako se segregacija leda, čupanje i abrazija nastave, dimenzije cirka će se povećati, ali će proporcija reljefa ostati približno ista. Bergšrund se formira kada kretanje glečera odvoji pokretni led od nepokretnog leda formirajući pukotinu. Metoda erozije čeonog zida koji leži između površine glečera i poda cirka pripisuje se mehanizmima zamrzavanja-odmrzavanja. Temperatura unutar bergšrunda se veoma malo menja, međutim, studije su pokazale da se segregacija leda (razbijanje mraza) može desiti samo sa malim promenama temperature. Voda koja teče u bergšrund može se ohladiti do temperature smrzavanja okolnim ledom, omogućavajući mehanizme zamrzavanja i odmrzavanja.

Jezero Sil, nacionalni park Mt. Fild, Tasmanija – cirk formiran od glečera je vidljiv u zidovima oko jezera Sil.[9]

Ako se dva susedna cirka erodiraju jedan prema drugom, formira se arete ili strm bočni greben. Kada tri ili više cirkova erodiraju jedan prema drugom, stvara se piramidalni vrh. U nekim slučajevima, jedan ili više areta će sačinjavati pristup ovom vrhu. Materhorn u evropskim Alpima je primer takvog vrha.

Tamo gde se cirkovi formiraju jedan iza drugog, stepenište cirkova nastaje kao kod Zastler Loha u Švarcvaldu.

Pošto glečeri mogu nastati samo iznad snežne granice, proučavanje lokacije današnjih cirkova pruža informacije o prošlim obrascima glacijacije i klimatskim promenama.[10]

Fluvijalno-eroziona formacija cirka[uredi | uredi izvor]

Cirk du Bout du Mond

Iako je u manje uobičajenoj upotrebi,[nb 1] izraz cirk se takođe koristi za karakteristike fluvijalne erozije u obliku amfiteatra. Na primer, aproksimativno 200 km2 (77 sq mi) antiklinalni erozijski krug nalazi se na 30° 35′ N 34° 45′ E / 30.583° S; 34.750° I / 30.583; 34.750 (Negev anticlinal erosion cirque) na južnoj granici visoravni Negev. Ovaj erozioni cirk ili mahteš nastao je isprekidanim tokom reke u Mahteš Ramonu koji je sekao slojeve krečnjaka i krede, što je rezultiralo zidovima cirka sa strmim padom od 200 m (660 ft).[11] Cirk du Bout du Mond je još jedno takvo obeležje, stvoreno na kraškom terenu u regionu Burgonja u departmanu Zlatne obale u Francuskoj.

Još jedan tip cirka koji je formiran fluvijalnom erozijom nalazi se na ostrvu Reinion, koji uključuje najvišu vulkansku strukturu u Indijskom okeanu. Ostrvo se sastoji od aktivnog vulkanskog štita (Piton de la Fournaise) i ugašenog, duboko erodiranog vulkana (Piton de la Furnez). Tri cirka su tamo erodirala u nizu aglomeriranih, fragmentiranih stena i vulkanske breče povezane sa jastučastim lavama prekrivenim koherentnijim, čvrstim lavama.[12]

Zajednička karakteristika za sve cirkove fluvijalne erozije je teren koji uključuje gornje konstrukcije otporne na eroziju iznad materijala koji se lakše erodiraju.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ This concern is not new, see Evans, I.S. & N. Cox, 1974: Geomorphometry and the operational definition of cirques, Area. Institute of British Geographers, 6: 150–53 regarding term usage.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Abisko National Park”. Naturvårdsverket. Arhivirano iz originala 18. 2. 2009. g. Pristupljeno 2009-02-27. 
  2. ^ Chisholm, Hugh, ur. (1911). „Corrie”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 7 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 196. 
  3. ^ Knight, Peter G. (2009). „Cirques”. Encyclopedia of Earth Sciences Series: Encyclopedia of Paleoclimatology and Ancient Environments. Cirques. 1358. Springer Netherlands: . str. 155—56. ISBN 978-1-4020-4551-6. doi:10.1007/978-1-4020-4411-3_37. 
  4. ^ Louter, David (14. 4. 1999). „A Wilderness Park”. Contested Terrain: North Cascades National Park Service Complex, Washington An Administrative History. National Park Service. Pristupljeno 29. 3. 2018. 
  5. ^ Louter, David (14. 4. 1999). „Contested Terrain: The Establishment of North Cascades National Park”. Contested Terrain: North Cascades National Park Service Complex, Washington An Administrative History. National Park Service. Pristupljeno 29. 3. 2018. 
  6. ^ Evans, I.S. (1971). „8.11(i) The geomorphology and Morphometry of Glacial and Nival Areas”. Ur.: Chorley R.J. & Carson M.A. Introduction to fluvial processes. University paperbacks. 407. Routledge. str. 218. ISBN 978-0-416-68820-7. Pristupljeno 2010-01-24. 
  7. ^ a b Johnny W. Sanders; Kurt M. Cuffey; Jeffrey R. Moore; Kelly R. MacGregor; Jeffrey L. Kavanaugh (2012). „Periglacial weathering and headwall erosion in cirque glacier bergschrunds”. Geology. 40 (9): 779—782. Bibcode:2012Geo....40..779S. S2CID 128580365. doi:10.1130/G33330.1. 
  8. ^ Rempel, A.W.; Wettlaufer, J.S.; Worster, M.G. (2001). „Interfacial Premelting and the Thermomolecular Force: Thermodynamic Buoyancy”. Physical Review Letters. 87 (8): 088501. Bibcode:2001PhRvL..87h8501R. PMID 11497990. S2CID 10308635. doi:10.1103/PhysRevLett.87.088501. 
  9. ^ „Mt Field National Park: Landforms, Flora and Fauna”. Parks and Wildlife Service Tasmania. Arhivirano iz originala 2011-06-09. g. Pristupljeno 2009-05-12. 
  10. ^ Barr, I.D.; Spagnolo, M. (2015). „Glacial cirques as palaeoenvironmental indicators: Their potential and limitations”. Earth-Science Reviews. 151: 48. Bibcode:2015ESRv..151...48B. doi:10.1016/j.earscirev.2015.10.004. 
  11. ^ Distinguishing signal from noise: Long-term studies of vegetation in Makhtesh Ramon erosion cirque, Negev desert, Israel ; David Ward, David Saltz and Linda Olsvig-Whittaker; Plant Ecology, 2000, Volume 150, Numbers 1–2, pp. 27–36
  12. ^ Early volcanic rocks of réunion and their tectonic significance; B. G. J. Upton and W. J. Wadsworth; Bulletin of Volcanology, 1969, Volume 33, Number 4, pp. 1246–68

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]