Jakov Sivers

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jakov Jefimovič Sivers
Яков Ефимович Сиверс
Siversov portret, delo austrijskog slikara Josifa Grasija
Lični podaci
Ime pri rođenjuJakob Johann von Sievers
Datum rođenja(1731-08-19)19. avgust 1731.
Mesto rođenjaRuska Imperija Rakvere, Ruska Imperija (danas Estonija),
Datum smrti23. jul 1808.(1808-07-23) (76 god.)
Mesto smrtiokolina Valmijera, Livonija (danas Letonija),
Profesijadiplomata
Porodica
SupružnikJelisaveta Karlovna
1764 — 1776.
Novgorodski general-gubernator
1776 — 1781.

Jakov Jefimovič Sivers (rus. Яков Ефимович Сиверс; nem. Jakob Johann von Sievers; Rakvere, 19. avgust 1731Valmijera, 23. jul 1808) bio je ruski diplomata i državnik nemačkog porekla. Tokom karijere služio je kao gubernator Novgorodske gubernije, ambasador Ruske Imperije u Poljsko-Litvanskoj Uniji, delovao je i kao aktivni tajni savetnik, te bio jedan od osnivača Slobodnog privrednog društva. Bio je jedan od inicijatora gradnje plovnog kanalskog puta kojim su povezani tokovi reka Volhova i Mste, a sam kanal je kasnije u njegovu čast dobio ime Siversov kanal.

Bio je dobitnik više najznačajnijih državnih priznanja Ruske Imperije i Poljske.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Sivers je rođen 1731. u gradu Rakvereu u današnjoj Estoniji, u osiromašenoj plemićkoj porodici baltičkih Nemaca Siversa. Rođen je kao Jakob Johan fon Sivers. Sa 12 godina odlazi u Petrograd kod svog ujaka Karla, za čiju kćerku Jelisavetu se oženio nekoliko godina kasnije.

Državnu službu započinje kao pisar u Ministarstvu spoljnih poslova, a kasnije je radio i u ruskim ambasadama u Kopenhagenu i Londonu.

Tokom Sedmogodišnjeg rata (17561763) u kojem je Rusija bila na strani Austrije, Sivers je kao premijer-major učestvovao u bitkama kod Gros-Jegersdorfa i Korndorfa, te u opsadi Kolberga, a u periodu 1759–1760. imenovan je na mesto mešovite rusko-pruske komisije za razmenu zarobljenika. Po okončanju rata služio je kao Novgorodski gubernator od 1764. do 1781. godine.

Siromašnu i brojnim ratovima razorenu Novgorodsku guberniju Sivers je za kratko vreme preobrazio u jednu od razvijenijih ruskih regija. Brojne privredne reforme koje je Sivers sproveo na području gubernije prepoznala je i imperatorka Katarina Velika naloživši njihovu primenu na području cele zemlje. Na Siversovu inicijativu seljacima je deljena zemlja i poticao se razvoj poljoprivrede, rudarstva, eksploatacija treseta i soli, otvarale su se škole i bolnice i gradili putevi. Posvetio je veliku pažnju i obnovi gradova, a naročito grada Tvera.

Godine 1774. Katarina Velika ga je postavila na mesto glavnog direktora zaduženog za razvoj rečnog i kanalskog saobraćaja. Jedan od najvećih i najznačajnijih Siversovih projekata bila je gradnja Višnjevoločkog hidrosistema kojim su povezani tokovi Volge i Neve, odnosno baseni Kaspijskog jezera i Baltičkog mora.

Iako je 1781. dobio zvanje građanskog savetnika (rus. статский советник, građanski čin V klase u Tabeli rangova Ruske Imperije do 1917. godine) pod pritiskom kneza Potemkina bio je prisiljen da se odrekne službe i da se penzioniše.

Nakon osmogodišnjeg odsustva iz državne službe, godine 1789. Jakov Sivers imenovan je na mesto opunomoćenog ambasadora u Poljskoj, gde je aktivno učestvovao i na konferenciji o drugoj podeli Poljske 1793. godine. Godine 1793. odlikovan je poljskim ordenom Belog orla i ordenom Svetog Stanislava.

Iz diplomatske službe konačno se povlači 1794. godine i od tada pa do smrti živi u Petrogradu i na svom imanju. Odlukom imperatora Pavla I Petroviča, Sivers je 1796. imenovan na mesto senatora.

Nosilac je ordena Svetog Andreja Prvozvanog, Svetog Vladimira i Ordena svetog Aleksandra Nevskog prvog stepena, te ordena Svete Ane.

Preporučena literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]