Pređi na sadržaj

Jovan Popović (slikar i pedagog)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jovan Popović
Lični podaci
Datum rođenja1925.
Mesto rođenjaNiš, Kraljevina SHS
Datum smrti2012.
Mesto smrtiLeskovac, Srbija
Umetnički rad
PoljeSlikarstvo

Jovan Popović (Niš, 1925Leskovac, 2012) bio je srpski slikar i pedagog. Imao je 17 samostalnih izložbi.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Nišu, januara 1925. godine, u učiteljskoj porodici. Zbog prirode službe, njegova porodica je, između dva svetska rata, često menjala mesto prebivališta u unutrašnjosti Srbije. Tridesetih godina XX veka, njegovi roditelji dobijaju učiteljsku službu u Leskovcu i tu ostaju do kraja života.

Interesovanje za slikarstvo Jovan je ispoljio već u Državnoj realnoj gimnaziji u Leskovcu koju je završio pred sam početak rata. Za njegove umetničke početke u nižoj gimnaziji zaslužan je nastavnik umetničke veštine Dimitrije Ceković. On je otkrio njegov crtački talenat ali mu je i svojim strogim držanjem puno pomogao. Znao je da ga pohvali ali i ukori zbog njegovog pomaganja drugim učenicima na časovima crtanja. Za vreme okupacije Jovan je završio Prvu tekstilnu školu.

Prve korake u crtačkom i slikarskom radu Jovan je činio u okupiranom Leskovcu. Prvi uzor bio mu je slikar Branislav Dočić koji je krajem treće decenije XX veka učio na Umetničkoj školi u Beogradu. Sem njegovih dela Jovana je kod Branislava impresionirala i njegova pojava i držanje kao i to što je bio odličan crtač i akvarelista. Njih dvojica često su viđani kako zajedno šetaju leskovačkim korzoom.

Dočić je u to vreme radio na potrtretima što je uticalo na to da Jovanov prvi rad bude portret. Bio je to portret mlade i lepe Leskovčanke čije je samoubistvo na Uskrs uzbudilo žitelje tadašnjeg Leskovca. Rađen je u pastelu, na osnovu fotografije. Za portret je dobio novo platno za košulju jer u vreme okupacije nije bilo lako doći do novca.

Jedan portret ostavio je na njega snažan utisak. Bio je to „Portret Prote”. Ovu sliku zapazio je među izloženim slikama u izlozima trgovačkih radnji, u staroj čaršiji na leskovačkom korzou. Ona mu je ostala u dugom sećanju. Realistička koncepcija modela zadivila je Popovića ali ono što je duboko utisnuo u sebe jeste ružičasta boja korišćena na portretu. Osećaj za kolorističke odnose iz rane mladosti bio je kasnije važna njegova osobina.

Godine 1947. upisao je Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu. U to vreme, na Akademiji su predavali profesori Ivan Tabaković, Kosta Hakman i Ljubica Sokić. Pored klasičnog studiranja likovnih veština, aktuelna vlast omogućila je i likovno obrazovanje nastavničkog kadra. Razlozi su bili potreba za nastavničkim kadrom ovog profila kao i mogućnost da se brzo dobije zaposlenje, bitno za egzistenciju mladih umetnika. Iako je Jovan bio čvrsto rešen da uči slikarstvo, morao je, ne svojom voljom, da prihvati studiranje na nastavničkom odeljenju Akademije.

Crtanje je učio kod profesora Ivana Tabakovića zajedno sa Mladenom Srbinovićem, Stojanom Ćelićem, Milenom Čubrilović i drugima. U to vreme, uslovi za studiranje na Akademiji nisu bili dobri. Neki studenti morali su da pohađaju nastavu u drugim zgradama, modela nije bilo mnogo a prostorije u kojima se pratila nastava bile su tesne da prime sve studente. Dešavalo se i da drugi studenti ometaju nastavu. Neka devojka je za vreme časova glasno i agresivno pevala ruske borbene pesme.

Jovan, skroman, povučen u sebe ali talentovan crtač, u prvim poukama profesora Tabakovića, na prvoj godini Akademije, produbio je još više svoj rad na crtežima u kojima je istraživao strukturu predmeta i forme. Nekoliko crteža nastalih u to vreme učenja pokazuju ženske aktove crtane lakom, pokretljivom linijom.

Dubok utisak na Jovana ostavile su pouke Ljubice Sokić, kasnije dobitnice „Politikine” nagrade za slikarstvo za 1995. godinu. Ona je bila zadužena za drugu godinu studija. Njeni učenici bili su poznati slikari srpske umetnosti (Mladen Srbinović, Stojan Ćelić i drugi). U toj generaciji nastavničkog odeljenja bili su Arsić Milovan, Vinkler Mirko, Milenković Radosav, Trivić Dmitar, Grga Saveta, Šnajder Paolina.

Jovanov boravak na Akademiji protekao je u naporima da slikarski zanat što bolje savlada, da uđe u sve finese i tajne veština. Za to je bilo potrebno da stekne tehničku sigurnost koja se najbolje ostvaruje stvaralačkim radom. On je za vreme letnjih raspusta, koje je provodio u Leskovcu, marljivo i uporno radio iako nije imao odgovarajući slikarski prostor. U posleratnom periodu u Leskovcu nije postojao nijedan slikarski atelje. Zato su on i njegov drug Binko odlučili da ga improvizuju. U polusrušenoj zgradi, koja se nalazila na mestu današnjeg Doma penzionera, pronašli su napuštenu prostoriju i tu počeli da slikaju. Ova prostorija, koja je čak imala polomljene prozore, postala je njihov omiljeni radni kutak. Tako je ovaj prostor, nezvanično, ušao u istoriju leskovačkog slikarstva kao prvi (improvizovani) atelje.

Nakon nekoliko namernih odlaganja završetka studija i četiri provedene godine na Akademiji, Jovan je dobio diplomu prvog stepena nastavničkog odseka.

Iz njegovog studentskog perioda sačuvan je autoportret (iz 1951. godine). Na ovoj slici predstavljen je mlad čovek bujne smeđe kose, interesantne fizionomije i čvrstog karaktera. On je na ovom portretu pokušao da izmiri dva klasična postupka, valer na kome se zasniva smeđi ton slike i žustro nanesen koloristički akcenat.

Po završetku studija Popović je otišao na odsluženje vojnog roka u Nikšić. U vojsci je uređivao zidne novine i opremao salu za mnogobrojne vojničke priredbe. Po završetku vojnog roka, 1953. godine, dobio je mesto nastavnika likovnog vaspitanja u leskovačkoj gimnaziji. U Leskovcu je zatekao, blago rečeno, antiumetničku atmosferu. Tragajući za svojim izrazom i bogat idejama nastavio je da stvara u svom improvizovanom ateljeu i učestvuje u likovnom životu grada. Pripremao je samostalne izložbe dok kolektivne nije propuštao. Bio je aktivan učesnik i pokretač likovnog života u Leskovcu a imao je bitnu ulogu u formiranju i izgrađivanju ukusa leskovačke likovne publike.

Nakon Gimnazije radio je kao dizajner u tekstilnoj fabrici „Zele Veljković” a zatim u leskovačkom kulturnom centru „Milentije Popović”, gde je ostao do penzije, 1984. godine. Pripada onim slikarima koji su morali da usklade svoju borbu za umetnost sa borbom za egzistenciju.[1]

Jovan Popović je preminuo 2012. u Leskovcu.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Prokopović, Živojin. Slikarstvo Jovana Popovića. Narodni muzej Leskovac. 
  2. ^ Ivanović, Milica (2016-05-10). „Ispoštovana poslednja slikareva želja”. JuGmedia (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2024-05-14. 

Vidi još[uredi | uredi izvor]