Johanes IV

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Johanes IV
Lični podaci
Datum rođenja(1837-07-11)11. jul 1837.
Mesto rođenjaMai Beha, Etiopsko carstvo
Datum smrti10. mart 1889.(1889-03-10) (51 god.)
Mesto smrtiMetema, Etiopsko carstvo
Porodica
PotomstvoAraya Selassie Yohannes, Ras Mengesha Yohannes
DinastijaTigrajska dinastija
Car Etiopije
Period12. januar 187210. mart 1889.
PrethodnikTekle Georgis II
NaslednikMenelik II

Johanes IV (11. jul 183710. mart 1889), rođen kao Lij Kasaj Merča, bio je etiopski car od 1872. do svoje smrti 1889. godine.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Johanes je rođen u Pokrajini Enderta kao sin Merča, upravitelja Pokrajine Tembijen, i njegove supruge Amate Selasije, kćeri lokalnog dejazmača (nešto poput vojvode) Dimcu Debaba od Enderte, nećaka moćnog rasa Volde Selasija od Enderte. Johanes je zbog svoje prabake Vorkevohe Kale Kristos od Adve mogao da utvrdi da i u njemu teče solomonska krv (ona je bila unuka rasa Mikaela Sehula. Johanes se osećao slednikom Solomonske dinastije. I po očevoj liniji (takođe po ženskim slednicama), njegova majka bila je potomak vladarske porodice iz Tigraja kasnih 1970-ih i početkom 1980-ih.

Uspon do trona[uredi | uredi izvor]

Johanes Kasaj, skrenuo je pažnju na sebe kao dejazmač (zapovednik vojske), i zakleti neprijatelj cara Tevodrosa II. Na političku pozornicu uspeo se kad je dao svoju logističku i političku potporu britanskim snagama, koje su upućene u Etiopiju da svrgnu cara Tevodrosa 1868. godine. Britanci su mu kao nagradu za njegovu potporu, dali velik broj modernog naoružanja nakon svog povlačenja, posle pobede u bici kod Amba Mariama (znane i kao Magdala). Dobiveno oružje mu je pomoglo da stekne potpunu vlast nad pokrajinom Tigraj. Tako je postao jedan od tri najmoćnija vladara Etiopije. Druga dvojica bili su Vagšum Gobeze vladar Laste i budući car Tekle Georgis II, te kralj Menelik, vladar Šoe budući car Menelik II. Sva trojica želela su da postanu carevi, a jednako tako tvrdili su da su direktni krvni slednici Solomonske dinastije. Rivalstvo s Vagšumom Gobezeom za Johanesa Kasaja bilo je posebno neugodno, jer je njegova sestra Dinkineš Merča, bila je udana za Vagšuma Gobezea.

Vagšum Gobeze proglasio se carem 1868. godine kao Tekle Georgis II od Etiopije u Sokoti, na teritoriji kojom je vladao u Vagu. Kako je Abuna Etiopske orijentalno-pravoslavne crkve umro neposredno pre njegova proglašenja, nije bilo nikog tko bi ga mogao da ga okruni za cara, a ni Johanes Kasaj nije hteo da prizna svog šogora za cara.

Tekle Georgis II, nakon što je osigurao podršku Adala od Godžama i kralja Menelika od Šoe, napao je Tigraj 1871. godine, želeći pokoriti Johanesa Kasaja. Kasaj ga je porazio i zarobio u bici kod Avde 11. jula 1871, oslanjajući se na brojno britansko naoružanje i dobru obuku svojih vojnika. Car Tekle Georgis II umro je sledeće godine u Kasajevom zarobljeništvu. Nakon njegove smrti, njegova udovica, carica Dinkineš Merča (sestra Johanesa Kasaja), preselila se na dvor u Mekele i nastavila da živi uz sve počasti carskog naslova.

Johanes Kasaj se dugo pripremao za svoje carsko ustoličenje, platio je koptskom patrijarhu Aleksandrije da pošalje novog Abunu Etiopske pravoslavne crkve u zamenu za preminulog Abuna Salama III. Patrijarh Kiril V Aleksandrijski u junu 1869. poslao je novog Abunu Atatevosa.[1]

Zatim je 12. januara 1872, Abuna Atatevos okrunio za cara Etiopije Johanesa Kasaja u gradu Aksumu, kao prvog nakon legendarnog Fasilidesa Etiopskog (1632—1667).

Rat s osmanskim Egiptom[uredi | uredi izvor]

Tokom cele svoje vladavine Johanes IV bio je zauzet ratovima na svojim severnim granicama. Prvobitno je ratovao s Egipatskim kedivom Ismail Pašom, koji je želeo da ovlada celim slivom reke Nil. Egipćani su prvobitno poticali Menelika, vladara Šoe, protiv Johanesa IV, ali se i on okrenuo od njih i shvatio da su mu neprijatelji nakon što su oni iz luke Zejla navalili i okupirali grad Harar 11. oktobra 1875. godine. I on je poput cara Johanesa IV držao Harar sastavnim delom Etiopije i to je smatrao nezakonitim komadanjem sopstvene zemlje. Egipćani su tad poželeli da proše svoju vlast iz obalnog pojasa na unutrašnjost Etiopije. U prvo vreme je Johanes IV molio Britance da nekako zaustave svog egipatskog saveznika, pa se čak i namerno povlačio da pokaže da je žrtva, a kediv agresor. Naposletku je shvatio da Britanci neće da preduzmu ništa, pa je okupio svoju vojsku i krenuo ususret egipatskim snagama.

Dve vojske sukobile su se u bici kod Gundata (koji se zove i Guda-Gude) u jutarnjim časovima 16. novembra 1875, Johanes IV zauzeo je položaje i sačekao egipatsku vojsku, koja je sama upala u zamku. Oni su u zbijenim pešačim kolonama ušli u usku kotlinu, a tada je etiopska artiljerija sa okolnih planina otvorilo vatru na njih i uništila gotovo celu egipatsku vojsku, zajedno sa brojnim evropskim i američkim oficirima-instruktorima. U Egiptu se o ovom porazu ćutalo iz straha da bi to moglo da ugrozi kedivovu vlast.

Egipćani su nato poslali nove snage želeći se osvetiti za poraz kod Gundata. Ponovno ih je presreo carJohanes IV i uz pomoć svog sposobnog zapovednika Alula Engida, porazio u bici kod Gura (7-9. mart 1876). Nakon te pobede, Menelik se definitivno priklonio Johanesu IV i priznao njegovu vlast. Johanes je zauzvrat priznao Meneliku njegovo nasledno pravo na titulu kralja od Šoe (čak ga je lično okrunio).

Dve porodice su svoje savezništvo potkrepile ženidbom. Kćer kralja Menelika, Zaudita, udala se za sina Johanesa IV, Araja Johanesa Selasija.

Nakon tih sjajnih pobeda i konsolidacije vlasti, car Johanes sazvao je Crkveni sabor Etiopske crkve u Bora Medu 1878. godine. Na tom skupu su konačno zaključeni teološki sporovi u lokalnoj crkvi. Hrišćanima, muslimanima i mnogobošcima dati su rokovi prilagodbe odlukama crkvenog sabora. Svim ne-hrišćanima zabranjeno je bilo kakvo učestvovanje u vlasti, osim ako ne pređu na hrišćanstvo. Muslimanima je dat rok od tri meseca, a trebalo je da mnogobošci krštenje obave odmah. Johanes je prislio Menelika da protera sve katoličke misionare iz Šoe.

Preduzeo je još jedan radikalni potez, zatražio je od patrijarha Kirila Aleksandrijskog da mu zbog povećanog broja vernika pošalje četiri, a ne kao dotad jednog episkopa. Oni su stigli u Etiopiju 1881, na čelu s Abunom Petrosom kao patrijarhom Etiopije, Abuna Matevos bio je određen za Šou, Abuna Lukas za Godžam, a Abuna Markos za Gondar. Abuna Markos je ubrzo umro, tako da je njegova episkopija bila priključena onoj Abune Atatevosa.

Rat sa Sudanom[uredi | uredi izvor]

Nakon što se Muhamed Ahmad proglasio Mahdijem, u Sudanu je izbila duga i vrlo nasilna pobuna. Njegovi sledbenici ubrzo su preuzeli vlast u celom Sudanu i odsekli odstupnice egipatskom garnizonu. Zbog toga su Britanci zatražili da Johanes IV dozvoli da se egipatski garnizon povuče preko Etiopije. Car je na to pristao, ali je time na sebe navukao bes Mahdijevaca, koji su navalili na Etiopiju. Oni su porazili Ras Alula u bici kod Kufita, 23. septembra 1885. godine. Otprilike u isto vreme, Italija je preuzela kontrolu nad abisinskom lukom Masava i time uvećala etiopske probleme.

Spoljnim problemima pridružili su se i domaći, kada su se pobunili vladari Godžama i Šoe. Johanes je brutalno ugušio pobunu u Godžamu, ali pre nego što je uspeo da stigne do Šoe. Nju su već poharale snage Mahdija (oni su tad opljačkali i spalili Gondar). Zbog toga se car spremio na ratni pohod u Godžam ususret Mahdijevcima.

Smrt[uredi | uredi izvor]

Johaes IV poginuo je u borbi s naslednikom Mahdija, Abdulahom ibn Muhamedom za vreme bitke kod Galabata 9. marta 1889. godine. Smrtno ga je ranio Mahdijski snajperista. Njegovi saborci odneli su ga u njegov šator, gde je preminuo nakon jednog časa. Njegova smrt pokolebala je moral etiopske vojske, koja je dotad gotovo slomila Mahdijevce. Smrt cara delovala je porazno i etiopska vojska se nakon toga razbežala panici. Mahdijevci su se dokopali tela Johanesa IV, te su ga odneli sa sobom u Omdurman. Glavu su mu nabili na kolac i izložili je kao simbol svoje pobede nad nevernicima.

Nakon smrti Johanesa IV nastala je borba za vlast. Jedna grupa tigrajskih prvaka htela je da carsko mesto nasledi njegov sin Johanes Mengeša. Drugi brojni carski rođaci nisu hteli Mengešu. Nisu ga čak držali za njegova zakonitog sina, već samo za nećaka. Tako je Tigraj uskoro postao poprište žestokih borbi. To je iskoristio kralj Šoe, Menelik, koji se uskoro ustoličio kao car Menelik II. S druge strane, danu priliku u Tigraju iskoristili su i Italijani koji su zauzeli Hamasien, Nakon toga, uticaj tigranjaca u etiopskoj centralnoj vlasti bitno je opao. Potomci Jonanesa IV vladali su Tigrajem kao nasledni knezovi sve do pada monarhije 1974. godine.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Henze 2000, str. 146

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Car Etiopije
18721889.