Njemačka i genocid nad Jermenima

Ikonična fotografija jermenskih izbjeglica na prelazu Taurus, njemačkog bolničara Armina Vegnera.

Njemačko carstvo je za vrijeme Prvog svjetskog rata bilo vojni saveznik Osmanskog carstva, koji je izvršilo genocid nad Jermenima. Mnogi Nijemci koji su se našli u istočnoj i južnoj Anadoliji bili su svjedoci genocida, ali su cenzura i autocenzura omele ove izvještaje, dok su njemačke novine izvještavale o turskom poricanju genocida. Oko 800 njemačkih oficira i 25.000 njemačkih vojnika bili su sastavni dio turske vojske i bili su podređeni njenoj komandi i generalštabu. Njemački oficira su potpisali naredbe koje su dovele do deportacije Jermena. Iako su pojedini Nijemci pokušali da objave sudbinu Jermena ili da spasu živote, njemačka država je kritikovana zbog „krajnje moralne ravnodušnosti” prema teškom položaju Jermena i što nije učinila ništa da zaustavi genocid. Bundestag se 2016. izvinio za „neslavnu ulogu” Njemačke u rezoluciji kojom priznaje genocid.

Informacije

Vidi još: Svjedoci i svjedočenja genocida nad Jermenima

„Gleda vas mračno [i] lijepo lice Babešlije koju su Kurdi opljačkali, silovali i oslobodili tek poslije deset dana; kao divlja zvijer, turski vojnici, oficiri, vojnici i žandarmi su se obrušili na ovaj dobrodošli plijen. Svi zločini koji su ikada bili počinjeni nad ženama, počinjeni su ovdje. Odsijecali su im grudi, sakatili udove, a njihovi leševi ležali su goli, oskrnavljeni ili potamnili od vrućine na poljima”, — Armin Vegner.

Njemačko carstvo je bilo odgovorno za pregovore o Berlinskom sporazumu kojim je određen status Jermena u Osmanskom carstvu. Njemačka pod kancelarom Otom fon Bizmarkom bila je veoma skeptična prema njemačkoj umiješanosti u pitanja na Bliskom istoku. Ta politika počela se mijenjati pod njemačkim carom Vilhelmom II, koji je pregovara o bliskim odnosima sa osmanskim sultanom Abdulom Hamidom II uprkos progonu Jermena, kao što su masakri nad Jermenima od 1894. do 1896. godine. Savezništvo se razvilo do početka Prvog svjetskog rata, a Osmansko carstvo pod Odborom ujedinjenja i napretka ušlo je u rat na strani Centralnih sila, ujedno i na strani Njemačke.

S početkom od aprila 1915, mnogi Nijemci prisutni u istočnim i južnim dijelovima Anadolije postali su svjedoci genocida. Njemački svjedoci su prepoznali genocidni karakter deportacija. Konzul Maks Ervin fon Šojbner-Rihter je 2. juna 1915. izvijestio da je „evakuacija takve veličine ravne masakru, jer zbog nedostatka bilo kakvog transporta, jedva polovina ovih ljudi će živa stići na odredište”. Dvadeset dana kasnije, misionar Johanes Lepsius obavijestio je njemačko Ministarstvo spoljnih poslova kakve su prirode bile sistematske deportacije:

Očigledno pokušaj da se što više desetkuje hrišćansko stanovništvo u carstvu pod velom vanrednog stanja i korišćenjem muslimanskog ushićenja izazvanog Svetim ratom, prepuštajući ga istrebljivanju odnošenjem u klimatskim nepovoljno i nesigurne oblasti duž granica.

Njemački konzul u Samsunu je do 17. jula izvijestio:

Preduzete protivmjere ne uključuju ništa manje od uništenja ili prisilne islamizacije čitavog naroda. Rečeno je da je odredište prognanih iz Samsuna bila Urfa. Sigurno je da nijedan Jermen hrišćanin neće stići na ovo odredište. Prema vijestima iz unutrašnjosti, već postoje izvještaji o nestanku deportovanog stanovništva iz čitavih gradova.

Prema istoričaru Stefanu Ihrigu, „njemački arhivi čuvaju ogromnu količinu takvih izvještaja”. Većina njemačkih konzula u Anadoliji pripremala je izvještaje o genocidu i kritikovala ga, ali je postojao i dogovor s mladoturskom vladom „da nema pisanog zapisao o… razgovorima” o jermenskom pitanju. Neke njemačke diplomate pokušale su da pomognu Jermenima; Valter Resler, njemački konzul u Alepu, ukoren je zbog velike simpatije. Resler se takođe žalio da je njemačka štampa izdavala lažne priče u kojima se poriču zločini nad Jermenima.

Oni koji su pokušali da povuku riječ bili su zbunjeni osmanskom cenzurom. Na primjer, Nijemcima je prijetio zatvor jer su fotografisali deportovane Jermene koji su poginuli tokom marševa smrti. Informacije o genocidu su takođe bile cenzurisane u Njemačkoj, ali su kazne bile blaže i autocenzura je imala više efekta. Njemačke novine su objavljivale poricanja zločina i regurgitirale osmanski stav da Jermene vide kao subverzivni element, a njihov progon kao opravdan. Prema Ihrigovim riječima, sve informacije bile su dostupne njemačkoj javnosti, ali ona „nije željela da vidi”. Istoričarka Margaret L. Anderson kaže: „Ako ne gledamo u preopterećene prosječne Nijemce, već u elite, blisko povezan svijet pokretača, kolebača i kreatora javnog mnjenja, onda je odgovor jasan: svi. A ako pitamo, šta su oni znali? Odgovor, s jednakom sigurnošću, glasi: dosta.”

Bagdadska željeznica

„Jermensko viđenje Bagdadske željeznice”, karikatura koja prikazuje željeznicu sačinjenu od ljudskih kostiju.

Bagdadska željeznica se nije nalazila na glavnim rutama jermenskih deportacija ili na glavnim poljima ubijanja u Sirijskoj pustinji. Ipak, zaposlila je hiljade Jermena prije 1915. i time je bila uvučena u genocid. Prva upotreba željeznice u svrhu genocida dogodila se početkom 1915. kada su jermenske žene i djeca iz Zejtuna deportovani vozovima za Koniju i kasnije marširali u Sirijsku pustinju. Koncentracione logore su postavljeni na željezničkim stanicama u kojima su držane desetine hiljada Jermena prije deportacije. Prema zamjeniku direktora željeznice Francu Ginteru, u prosjeku je 88 Jermena smještano u stočni vagon (uobičajeni kapacitet za 36 muškaraca), a tek rođena djeca su uzimana od majki i izbačena iz voza. Željeznica je plaćena za deportaciju Jermena, međutim prema Ginterovom prijedlogu novac je potrošen na hranu za njih.

U oktobru 1915, njemački oficir potpukovnik Betih sapotpisao je deportaciju Jermena koji su radili za željeznicu. Betih je dosljedno kočio napore željeznice da zadrži svoje zaposlene i spasi Jermene, a Njemačka vojska ga je podržala u njegovom sukobu sa željeznicom. Ministarstvo spoljnih poslova je tada preuzelo snažan, ali neuspješan napor, da uništi sve kopije ovog naređenja.

Željeznica je angažovala što više Jermena, uključujući i one nekvalifikovane za potrebne poslove. Krajem 1915. i početkom 1916, osmanska vlada je zahtijevala izručenje jermenskih radnika, kao i oko 40.000—50.000 udovica i siročadi koji su bili u logorima pored željeznice. Iako se željezničko preduzeće protivilo uz obrazloženje da će zaustaviti gradnju i putovanja, neki radnici i njihove porodice, koji su do tada boravili u logorima pored željeznice, ipak su deportovani.

Neki njemački službenici su pokušali da dokumentuju progone fotografisanjem i prikupljanjem dokaza, ali je ukazom Džemal-paše zahtijevana predaja svih fotografija i negativa. Nakon toga, fotografisanje je klasifikovano kao špijunaža, ali se ipak nastavilo uprkos rizicima. Franc Ginter je tajno slao informacije u Berlin, gdje su one stavljene na raspolaganje Ministarstvu spoljnih poslova.. Njemački bolničar Armin Vegner, koji je radio za željeznicu, izjavio je:

Često smo, dok smo pravili logor za noć, prolazili pored logora, logora smrti, u kojim su bili Jermeni, bespomoćno protjerani u pustinju, bili suočeni sa svojom konačnom propasti. Turci su izbjegavali i negirali postojanje ovih logora. Nijemci nisu išli tamo i ponašali su se kao da ne postoje.

Krivica

Njemači car Vilhelm II sa Enver-pašom, oktobar 1917. godine. Enver je bio jedan od glavnih počinilaca genocida.

Tolerisanje ekstremnog nasilja nad civilima bilo je ukorijenjeno u kulturi Njemačke. Drugi Nijemci, uključujući pomorskog atašea Hansa Humana, otvoreno su odobravali genocid po nacionalističkim osnovama, a ne po vojnoj nužnosti. Nakon što jedna skupina Jermena deportovana iz Smirne, njemački zapovjednik Oto Liman fon Sanders stopirao je dodatne deportacije prijeteći da će upotrijebiti vojnu silu da ih omete.

Njemačke diplomate su se žalile na procijenjene finansijske gubitke njemačkih povjerioca u iznosu od 9,2 miliona njemačkih rajhsmaraka zbog genocida nad Jermenima, koji nisu mogli da se nadoknade pošto je osmanska vlada konfiskovala „napuštenu” jermensku imovinu. Njemačke je 1916. dobila 100 miliona rajhsmaraka odštete od osmanske vlade; poslije rata Saveznici su zaplijenili ovu sumu. Iako je bilo povremenih njemačkih diplomatskih protesta protiv genocida, Ihrig sugeriše da su takvi protesti „uglavnom za cilj imali da sačuvaju obraz i da kontrolišu političku, reputacionu i diplomatsku štetu koji bi genocid mogao da izazove”.

Ihrig sugeriše da je ideju njemačkog podsticanja možda prvobitno širila mladoturska vlada. Među njemačkih očevicima, najkritičniji je bio bivši tumač Hajnrih Virbiher, koji je optužio Njemačku da nije raskinula sa „stambolskim atentatorima. [Njemačka vlada] se pridružila društvu zločinaca, koji su imali sve asove i podlegla je njihovoj snažnijoj volji. Sve je bilo podrijeđeno težnji za fantomskom pobjedom”. Jermenski istoričar Vagn Dadrjan je tvrdio da su njemački zvaničnici bili „neposredni saučesnici zločina koje su ovjekovječili zvaničnici [turske] Specijalne organizacije čiji su opšti cilj podržavali, donekle finansirali i čuvali”. Prema istoričaru Hilmaru Kajzeru, „njemačko učešće u genocidu nad Jermenima obuhvata spektar koji se kreće od aktivnog otpora do saučesništva. Jedinstvena njemačke politika nije postojala.”

Prema istoričaru Ulrihu Trampeneru, njemačka vlada je imala mali uticaj na osmansku vladu, tako da je „neposredna zaštita Jermena bila potpuno izvan mogućnosti Njemačke”. Trampener dalje tvrdi da Njemačke nije pozdravila ili podržala progon Jermena, iako bi joj trebalo zamjeriti „ekstremu moralnu ravnodušnost” prema jermenskoj nevolji i potpuni neuspjeh da preuzme bilo kakve mjere da im pomogne. Istoričarka Margaret L. Anderson sugeriše da bi bilo nerazumno očekivati od Njemačke da prekine savez sa Osmanskim carstvom zbog jermenskog pitanja, kao što su Saveznici zahtijevali, ali da bi Njemačka mogla biti okrivljena što je sama sebe lagala o istini o osmanskim progonima. Prema istoričaru Hans-Lukasu Kizeru, najbolja prilika za intervenciju bila je krajem 1914, kada su Nijemci mogli da ponove i naglase svoju posvećenost jermenskim reformama. U nedostatku posvećenosti, „njemačke vlasti su se mogle mnogo bolje cjenkati u ljeto 1915. kako bi isključile određene skupine i regije iz uklanjanja”, iako Kizer ne misli da je bilo moguće da Njemačka zaustavi genocid. Istraživač genocida Donald Bloksham je tvrdio da „ideja o njemačkoj ulozi u obrazovanju politike genocida… nema osnova u dostupnoj dokumentaciji.” Istoričar Ronald Grigor Sani tvrdi da je „najbolja riječ za opisivanje njemačke uloge saučesništvo (na njemačkom Mitschuld), a ne inicijacija, učešće ili odgovornost… Njemačke diplomate i oficiri nisu nasilno intervenisali da bi zaustavili deportacije i masakre Jermena. Imali su vojnu moć, ali ne i političku volju da zaustave masakre.”

Spomenik posvećen genocidu nad Jermenima iza katedrale Svete Hedvige u Berlinu.

Prema britanskom advokatu za ljudska prava Džeferiju Robertsonu, da je genocid nad Jermenima počinjen vijek kasnije, Međunarodni sud pravde bi „smatrao Njemačku odgovornom za saučesništvo u genocidu i progonu, pošto je imala puna saznanja o masakrima i deportacijama i odlučila da ne koristi svoju moć u uticaj na Osmanlije da ih zaustavi.”

Silvester Botrih

Potpukovnik Silvester Botrih je, na primjer, potpisao najmanje jednu naredbu o deportaciji kao šef željezničkog odjeljenja osmanskog generalštaba, što je rezultiralo otpuštanjem i deportacijom hiljada Jermena.

Eberhard Graf Volfskel fon Rajhenberg

Major Eberhard Graf Volfskel fon Rajhenberg je bio i načelnik štaba zamjenik zapovjednika 4. osmanske armije Fahri-paše. Aktivno je učestvovao u genocidu nad Jermenima, kada je njemačkom artiljerijom 1915. uništio manastir u Zejtunu (Sulejmanli) i jermensku četvrt Urfa. Rajhenbergovo granatiranje Urfe dovelo je do deportacije i istrebljenja Jermena u gradu.

Oto fon Feldman

Oto fon Feldman je od oktobra 1915. bio načelnik operativnog odjeljenja u osmanskom generalštabu i davao je savjete da se „očiste određene oblasti […] od Jermena u određeno vrijeme.” Za Feldmana su deportacije bile neophodne i podršku njihovom izvršenju smatrao je vojnom obavezom.

Fridrih Bronzart fon Šelendorf

Fridrih Bronzart fon Šelendorf, njemački zapovjednik u Osmanskom carstvu, i, prema Ihrigu, drugi najmaćniji čovjek u zemlji poslije Enver-paše, žalio se na „cviljenje njemačkih konzula koji ništa ne shvataju o vojnoj neophodnosti preseljenja” Jermena. Neki istoričari smatraju Šelendorfa odgovornim kao glavnog tvorca smrtonosnog koncepta deportacija i za podsticanje genocida nad Jermenima.

Kolmar fon der Golc

Kolmar fon der Golc bio je vrhovni zapovjednik osmanske vojske od oktobra 1915. i učestvovao je u genocidu nad Jermenima zajedno sa Silvesterom Botrihom i drugim njemačkim oficirima. Golc je razvio prve planove za deportaciju Jermena. Već u oktobru 1897. Golc je na svečanosti Njemačko-turskog udruženja predložio da se pola miliona Jermena koji žive na ruskoj granici preseli u Mesopotamiju. Kada mu je Enver-paša u martu 1915. uručio nalog za deportaciju, Golc je pristao.

Posljedice

Vidi još: Ubistvo Talat-paše

Nakon sprovođenja genocida, Njemačka je pokušala da svoju ulogu prikaže u najboljem svjetlu. Lepsius je kolekciju njemačkih diplomatskih saopštenja o genocidu pod nazivom Njemačka i Jermenija 1919. godine. Međutim, uklonio je njemački antijermenizam i informacije koje su Njemačku prikazivale u lošem svjetlu, što je dovelo do toga da je knjiga opisana kao apologetska. Lepsius je izjavio da je imao pun pristup njemačkim arhivama i da nijedan dokument nije izmijenjen, što nije tačno. Međutim, knjiga je takođe razotkrila stvarnost genocida široj publici.

Predsjednik Savezne Republike Njemačke Joahim Gauk je 2015. priznao „saodgovornost” Njemačke u sprovođenju genocida. Bundestag je 2016. skoro jednoglasno izglasao priznanje genocida. U rezoluciji je navedeno:

Bundestag žali zbog neslavne uloge Njemačkog carstva, koje, kao glavni saveznik Osmanskog carstva, nije pokušalo da zaustavi ove zločine protiv čovječnosti, uprkos eksplicitnim informacijama o organizovanom protjerivanju i istrebljivanju Jermena, uključujući i njemačke diplomate i misionare.

Literatura

• Hosfeld, Rolf (2016). „Jürgen Gottschlich, Beihilfe zum Völkermord. Deutschlands Rolle bei der Vernichtung der Armenier, Berlin: Links 2015, 343 S., EUR 19,90 [ISBN 978-3-86153-817-2]”. Militaergeschichtliche Zeitschrift (na jeziku: nemački). 75 (1): 245—248. ISSN 2196-6850. doi:10.1515/mgzs-2016-0041. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Ihrig, Stefan (2016). Justifying Genocide: Germany and the Armenians from Bismarck to Hitler (na jeziku: engleski). Harvard University Press. ISBN 978-0-674-50479-0. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Anderson, Margaret Lavinia (2011). „Who Still Talked about the Extermination of the Armenians?”. Ur.: Suny, Ronald Grigor; Göçek, Fatma Müge; Naimark, Norman M. A Question of Genocide: Armenians and Turks at the End of the Ottoman Empire (na jeziku: engleski). Oxford University Press. ISBN 978-0-19-979276-4. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Gust, Wolfgang (2014). The Armenian Genocide: Evidence from the German Foreign Office Archives, 1915-1916 (na jeziku: engleski). Berghahn Books. ISBN 978-1-78238-143-3. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Kaiser, Hilmar (1998). „The Baghdad Railway and the Armenian Genocide, 1915-1916: A Case Study in German Resistance and Complicity”. Ur.: Markusen, Eric; Sarafian, Ara. Remembrance and Denial: The Case of the Armenian Genocide (na jeziku: engleski). Wayne State University Press. ISBN 978-0-8143-2777-7. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Kieser, Hans-Lukas (2010). „Germany and the Armenian Genocide of 1915–17”. Ur.: Friedman, Jonathan C. The Routledge History of the Holocaust (na jeziku: engleski). Taylor & Francis. ISBN 978-1-136-87060-6. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Akçam, Taner (2018). Killing Orders: Talat Pasha’s Telegrams and the Armenian Genocide (na jeziku: engleski). Springer. ISBN 978-3-319-69787-1. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Hofmann, Tessa (2015). „The Genocide against the Ottoman Armenians: German Diplomatic Correspondence and Eyewitness Testimonies”. Genocide Studies International. 9 (1): 22—60. ISSN 2291-1847. doi:10.3138/gsi.9.1.03. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Suny, Ronald Grigor (2015). "They Can Live in the Desert but Nowhere Else": A History of the Armenian Genocide (na jeziku: engleski). Princeton University Press. ISBN 978-1-4008-6558-1. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Robertson, Geoffrey (2016). „Armenia and the G-word: The Law and the Politics”. Ur.: Demirdjian, Alexis. The Armenian Genocide Legacy (na jeziku: engleski). Springer. str. 69—83. ISBN 978-1-137-56163-3. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Dadrian, Vahakn N. (2003). The History of the Armenian Genocide: Ethnic Conflict from the Balkans to Anatolia to the Caucasus (na jeziku: engleski). Berghahn Books. ISBN 978-1-57181-666-5. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Weber, Sebastian (2014). Der Völkermord an den Armeniern: Die Rezeption der Armenischen Frage in Deutschland von 1894-1921 (na jeziku: nemački). Diplomica Verlag. ISBN 978-3-8428-9001-5. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Gottschlich, Jürgen (2015). Beihilfe zum Völkermord: Deutschlands Rolle bei der Vernichtung der Armenier (na jeziku: nemački). Ch. Links Verlag. ISBN 978-3-86153-817-2. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Goltz, Hermann (2012). Thematisches Lexikon zu Personen, Institutionen, Orten, Ereignissen (na jeziku: nemački). Walter de Gruyter. ISBN 978-3-11-095937-6. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Voss, Huberta von (2005). Porträt einer Hoffnung--die Armenier: Lebensbilder aus aller Welt (na jeziku: nemački). Verlag Hans Schiler. ISBN 978-3-89930-087-1. Pristupljeno 16. 5. 2022. 

Dodatna literatura

• Dadrian, Vahakn N. (1996). German Responsibility in the Armenian Genocide: A Review of the Historical Evidence of German Complicity (na jeziku: engleski). Blue Crane Books. ISBN 978-1-886434-01-1. 
• Hofmann, Tessa (1985). „German Eyewitness Reports of the Genocide of the Armenians, 1915–1916”. Ur.: Chaliand, Gérard. A Crime of Silence: The Armenian Genocide (na jeziku: engleski). Zed Books / Permanent Peoples' Tribunal. ISBN 978-0-86232-423-0. 
• Robertson, Geoffrey (2014). An Inconvenient Genocide: Who Now Remembers the Armenians? (na jeziku: engleski). Biteback Publishing. ISBN 978-1-84954-822-9. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Sarukhanyan, Tigran (2004). „Die Frage der materiellen Verantwortlichkeit für den Genozid an den Armeniern und Großbritannien, 1915–1924”. Ur.: Hofmann, Tessa. Verfolgung, Vertreibung und Vernichtung der Christen im Osmanischen Reich 1912-1922 (na jeziku: nemački). LIT Verlag Münster. str. 79—92. ISBN 978-3-8258-7823-8. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Weber, Sebastian (2014). Der Völkermord an den Armeniern: Die Rezeption der Armenischen Frage in Deutschland von 1894-1921 (na jeziku: nemački). Diplomica Verlag. ISBN 978-3-8428-9001-5. Pristupljeno 16. 5. 2022. 
• Nienass, Benjamin (2020). „Transnational Memories, National Memory Regimes: Commemorating the Armenian Genocide in Germany”. German Studies Review. 43 (1): 127—147. ISSN 2164-8646. doi:10.1353/gsr.2020.0006. Pristupljeno 16. 5. 2022.