Abel Danski
Abel Valdemarson | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Abel Valdemarson |
Datum rođenja | 1218. |
Datum smrti | 26. jun 1252.33/34 god.) ( |
Mesto smrti | Eiderstedt, |
Grob | Šlezvig |
Porodica | |
Supružnik | Matilda of Holstein |
Potomstvo | Valdemar III, Duke of Schleswig, Eric I, Duke of Schleswig, Abel, Lord of Langeland |
Roditelji | Valdemar II Danski Berengarija od Portugala |
Dinastija | Dinastija Estridsona |
Danski kralj | |
Period | 1232-1250 |
Prethodnik | Erik IV Danski |
Naslednik | Kristof I |
Abel Danski ili Abel Valdemarson (1218 - 26. jun 1252), je bio vojvoda južnog Jilanda (1232—1252) i kralj Danske (1250—1252)[1][2]. On je danski kralj sa najkraćom vladavinom. Posebno je poznat po svom dugotrajnom sporu sa ubistvom svog brata Erika IV. Abelovi potomci vladali su Šlezvigom do 1375. godine[2].
Mladost[uredi | uredi izvor]
Abel je bio sin Valdemara II Danskog i Berengarije od Portugala[1][2]. Abel i njegova braća Erik i Kristof se prvi put pojavljuju u istoriji kao taoci kada je njihov otac i najstariji polubrat Valdemar Mlađi bili zarobljeni[2] od strane nemačkih feudalaca i oslobodili su se odricanjem svih danskih osvajanja na jugu Baltičkog mora, sem Rujane, a isto tako i Estonije [3]. Posle iznenadne smrti mladog Valdemara Mlađeg 1231. godine[1][2], postao je vojvoda južnog Jilanda[1], tj. Šlezviga[2], dok je njegov stariji brat Erik krunisan za očevog savladara[1][2], a Abel mu je bio potčinjen, kao i sva ostala braća koja su dobila na upravu druge oblasti[2]. Do tada su Abel i sva ostala deca Berengarije od Portugala stajali u senci Valdemara Mlađeg, jedinog sina kralja Valdemara II sa kraljicom Dagmar od Bohemije.
Godine 1237. Abel se oženio Matildom, kćerkom grofa Adolfa IV od Holštajna i njegove žene Helvige od Lipea. Tim brakom on je imao veće šanse da posle očeve smrti postane kralj Danske, ali ubrzo je između Danske i Holštajna izbio rat i 1239. poraženi Adolf se pridružio franjevcima, pa je Abel postao regent Matildinoj maloletnoj braći sve do 1241. godine, i u tom periodu je nastavio Adolfovu politiku[1].
Sukobi sa bratom[uredi | uredi izvor]
Godine 1242.[4], samo jednu godinu nakon smrti kralja Valdemara II[1][4][2], došlo je do teških[4] i otvorenih[2] sukoba između Abela i njegovog brata, novog danskog kralja, Erika[1][4][2]. Oni trajali sa nekoliko prekida do 1250. godine, a stranke su opustošile jedni drugima teritoriju[1][4], a Abel, koji izazvao sukob želeći da postane samostalan vladalac[4][2], se borio u savezu s Holštajnom[1][4], Libekom, svojim bratom Kristofom, polubratom Knutom od Blekingea, kao i sa nekim danskim plemićima sa juga, koji su hteli da oslabe vlast danskih kraljeva[2]. Posle dve godine rata, 1244. godine, sklopljeno je primirje[4][2] i braća su se dogovorila da krenu u zajednički krstaški rat protiv Estonije. Rat je ponovo izbio 1246. godine i trajao je do 1247. godine, kada je Sofija od Brandenburga, Abelova i Erikova sestra izmirila braću. Tim mirom Abel je potčinjen Eriku[4].
Mir nije dugo trajao i ubrzo je ponovo izbio rat. Erik je razbio Abelovu vojsku, prodro je u južni Jiland, gde je osvojio većinu Abelovog vojvodstva, pa čak i grad Šlezvig, ali Abel se u proleće 1250. godine proglašava za kralja Danske. Potom je Abel zatražio mir i Erik mu je dozvolio zadrži Vojvodstvo, ali pod uslovom da se odrekne prava na danski presto[2].
Erikovo ubistvo[uredi | uredi izvor]
Iste te godine Abel je pozvao Erika u goste[1][4], u Gotorp[4], u Šlezvigu[1][4][2]. Pošto mu se činilo da je rat završen[4] Erik, koji se vraćao sa jednog pohoda na Holštajn[2], došao je u Gotorp[4]. Kasnije te noći između 9. i 10. avgusta 1250. godine[1][4][2], Erik je zarobljen, i svezan odvučen iz Abelove palate[4], do manjeg broda na obližnjem fjordu[4][2], gde mu je odrubljena glava, a njegovo telo bačeno u reku. Abel se zakleo da nije imao nikakve veze sa ubistvom[4][2], ali u svakom slučaju Erika su ubili Abelovi ljudi, Lage Gudmundsen i Tige Bost[1].
Vladavina[uredi | uredi izvor]
Abel se proglasio za kralja[1][2] u Viborgu[1], tri nedelje kasnije[2] i bio krunisan 1. novembra 1250. godine[1][2] od strane nadbiskupa Lunda[2]. Vladao je kratko[1][2], ali njegova vladavina je odlikovana preduzetništvom i efikasnošću. Reorganizovao je privilegije crkve i stranih trgovačkih gradova[1]. Doneo je kontroverzni ustavno pravni dokument Den Abel-Christofferske Forordning (Abel-Kristoferska uredba)[1][2], to je bio prvi korak u razvoju danskih zakona[2]. Ovim dokumentom Abel je pokušao i da reguliše odnos između kralja i plemstva, i ustanovi snažnu monarhiju[1][2].
Sarađivao je sa Holštajnom, Hanzinim gradovima: Libekom, Rostokom i Vizmarom, kao i sa grofivijom Meklenburg, što je stabilizovalo južnu Dansku granicu. Što se tiče Estonije, abel je završio spor sa Tevtonskom naredbom o demarkaciji granice. Samo je na severu imao neprijatelje Švedsku i Norvešku. Švedsku zbog toga što je podržavao kraljevu opoziciju, a Norvešku, zbog toga što su Norvežani tokom rata među braćom plenili Danske obale[2].
Poginuo je 29.[1] juna 1252. godine[1][2] od strele[2] u pohodu na Frize[1][2], koji su se nalazili u zapadnom delu vojvodstva Šlezvig. Ovim pohodom on je hteo da osigura svoju vlast nad Šlezvigom[2]. Sahranjen je u Šlezvigu[1].
Abel je bio poslednji danski kralj koji je poginuo u ratu.
Na prestolu ga je nasledio brat Kristof I, koji je iskoristio to što Valdemar, Abelov najstariji sin, nije bio u Danskoj. To je izazvalo višedecenijske sporove između Abelovih i Kristofovih potomaka[2].
Brak i deca[uredi | uredi izvor]
Iz svog braka sa Matildom, koji je sklopljen 1237. godine, Abel je imao tri sina: Valdemara, Erika i Abela.
Reference[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Abel at Gyldendals Åbne Encyklopædi
- Find-A-Grave profile for Erik Plovpenning
- Stefan Pajung, Abel ca. 1218-1252, danmarkshistorien.dk, Aarhus University