Pređi na sadržaj

Antanaklaza

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Antanaklaza (grč. ἀντανάκλασις — refleksija, odraz, odjek) je stilska figura koja nastaje kada se u istoj rečenici ili iskazu (pasusu, strofi i sl.) upotrebe reči koje isto zvuče a različito znače.[1] Zasniva se na homonimiji i polisemiji.[2] Ova stilska figura se deli na dve podvrste: monološku ili dijaforu i dijalošku ili anaklazu. Dijafora nastaje kada homofone reči u jedom iskazu upotrebi ista osoba. Anaklaza nastaje kada dvoje govore, pa drugačije razumeju i upotrebljavaju istozvučne reči.[3] S druge strane, mnogi izjednačavaju dijaforu i antanaklazu[4] odnosno anaklazu i antanaklazu. Pored ova tri termina, koriste se i antistaza, distinkcija, kontencija, kopulacija, refleksija i tradukcija.[2] Neki antanaklazu smatraju podvrstom igre rečima[5] odnosno paronomazije.[6] Pripada figurama dikcije.

Istorijat pojma[uredi | uredi izvor]

Rimski govornik Publije Rutilije Lup (1. vek p. n. e.) insistirao je na podeli antanaklaze na dijaforu i anaklazu. Rimljani su dijaforu zvali distinkci­jom, a atanaklazu refleksijom. Kasnije je ova podela izbledela i danas se samo uslovno koristi. Umesto podele na dijalošku i monološku figuru, može se ustanoviti razlika u tome da dijafora koristi reči koje pripadaju istom semantičkom polju a atanaklaza počiva na homonimiji i polisemiji reči. [2]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Podvrsta antanaklaze, anaklaza, često je stilsko sredstvo i osnova dijaloga u vicevima, anegdotama i komedijama u kojima se na namernom ili slučajnom različitom razumevanju homonima ili homoforma zasniva humor. U reklamnim i političkim sloganima antanaklaza se takođe koristi zbog svoje humorističnosti ali i zbog lakšeg pamćenja.[2] U aforizmima kao i u sloganima ona je tvorbeni princip. Stilematičnost i stilogenost antanaklaze postiže se jukstaponiranjem istovetnog zvučanja i različitog značenja ponovljene lekseme.[1]

Primeri[uredi | uredi izvor]

Razlikovanje antanaklaze od drugih sličnih figura[uredi | uredi izvor]

Kao i zeugma, antanaklaza koristi različita značenja homonima. Njihova razlika je u tome što se u zeugmi ne upotrebljava dva puta homonimna reč, već samo jednom ali se drugi put podrazumeva pa zbog toga nije figura ponavljanja za razliku od antanaklaze.

Često se antanaklaza meša sa silepsom, ali u antanaklazi je u pitanju različito značenje sličnih reči, dok je u silepsi iskorišćeno osnovno i figurativno značenje iste reči (zato je grafit "Muškarci su životinje? Životinje, oprostite." silepsa a ne antanaklaza).[2]

I stilska figura epizeuksa znači ponavljanje reči u jednom iskazu, ali u epizeuksi značenje ponovljenih reči ostaje isto, dok se u antanaklazi menja.[7]

Slične stilske figure[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Kovačević, Miloš (1998). Stilske figure i književni tekst. str. 141—142. ISBN 978-86-7216-017-8. 
  2. ^ a b v g d Bagić, Krešimir (2012). Rječnik stilskih figura (PDF). str. 45—46, 80. ISBN 978-953-0-40043-6. Arhivirano iz originala (PDF) 06. 03. 2019. g. Pristupljeno 28. 3. 2019. 
  3. ^ Zima, Luka (1988). Figure u našem narodnom pjesništvu. str. 280—282. ISBN 978-86-343-0277-6. 
  4. ^ Živković, Dragiša, ur. (2001). „Dijafora”. Rečnik književnih termina (2 izd.). str. 133. 
  5. ^ Nordquist, Richard. „Antanaclasis (word play)”. ThoughtCo. Pristupljeno 29. 3. 2019. 
  6. ^ Baldick, Chris (2004). The concise Oxford dictionary of literary terms (2 izd.). str. 12. ISBN 978-0-19-860883-7. 
  7. ^ „Antanaclasis”. Literary Devices. Pristupljeno 29. 3. 2019. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]