Ante Moškov

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ante Moškov
Datum rođenja(1911-07-07)7. jul 1911.
Mesto rođenjaŠpiljariAustrougarska
Datum smrti1948.(1948-Nedostaje neophodni parametar 1, mesec!-00) (36/37 god.)
Mesto smrtiZagrebFNRJ

Ante Moškov (Špiljari kod Kotora, 7. jul 1911Zagreb, 1948) bio je oficir Ustaške vojnice i pripadnik Ustaškog pokreta.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Ante Moškov je rođen 7. jula 1911. godine u Špiljarima kod Kotora, u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Potiče iz špiljarske porodice Moškov, međutim zbog prirode posla njegove majke babice Ane Moškov odrastao je u Risnu, a učiteljsku školu je završio u Herceg Novom.[1] Kasnije je studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U maju 1933. godine emigrirao je u Kraljevinu Italiju i interniran je u logor Borgo Val di Taro. Od 1933. do 1941. godine živi i djeluje po ustaškim logorima, kao i u internaciji na Liparima i Pistoji, gdje je postao jedan od najprisnijih Pavelićevih saradnika. Nakon invazije i sloma Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. godine i po uspostavi marionetske Nezavisne Države Hrvatske, u junu je unaprijeđen u čin kapetana i postavljen je na dužnost zapovjednika pripreminih bataljona Ustaške vojnice, a kasnije postaje zapovjednik Poglavnikove tjelesne bojne (PTB). Bio je u Pavelićovoj pratnji tokom njegove posjete Hitleru u Berghofu.

Po uspostavi Poglavnikovog tjelesnog zdruga (PTZ) postavljen je na dužnost zapovjednika jedinice. Pripadao je rasovima (pukovnička liga) koji su nastojali ukloniti Mladena Lorkovića sa uticajnih dužnost i prije pokušaja zavjere. U novembru 1944. godine je postavljen na dužnost zapovjednika 1. hrvatske udarne divizije. Krajem januara PTZ je ušao u sastav Poglavnikovog tjelesnog zbora, kojim je Moškov takođe zapovjedao.

Moškov je početkom maja 1945. godine vodio brigu o tehničkoj strani otpreme memoranduma Vlade NDH feldmaršalu Haroldu Aleksanderu, kao i o odlasku Vlatka Mačeka u emigraciju. On se povlači u Austriju, a zatim u Italiju. U emigraciji je nedugo zatim došao u sukob sa Pavelićem.

Krajem 1945. godine na svoju inicijativu preko Mađarske je ušao na teritoriju NR Hrvatske, kako bi provjerio tvrdnje o djelovanju Križara, koje su se mogle čuti u ustaškoj emigraciji. Uvjerivši se da su tvrdnje samo glasine, ponovo se vraća u Italiju, a u oktobru 1946. hapse ga britanske vojne vlasti u Veneciji.

Pokušao je izvršiti samoubistvo u aprilu 1947. godine pred izručenje jugoslovenskim vlastima. Na suđenju u Zagrebu 1948. godine, osuđen je na smrt.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Drobnjaković, Lazar (2003). Risan i stare risanske porodice. Beograd: MJM štampa. str. 234. ISBN 86-84617-01-0.