Ante Moškov
Ante Moškov | |
---|---|
Datum rođenja | 7. jul 1911. |
Mesto rođenja | Špiljari, Austrougarska |
Datum smrti | 1948.36/37 god.) ( |
Mesto smrti | Zagreb, FNRJ |
Ante Moškov (Špiljari kod Kotora, 7. jul 1911 — Zagreb, 1948) bio je oficir Ustaške vojnice i pripadnik Ustaškog pokreta.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Ante Moškov je rođen 7. jula 1911. godine u Špiljarima kod Kotora, u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Potiče iz špiljarske porodice Moškov, međutim zbog prirode posla njegove majke babice Ane Moškov odrastao je u Risnu, a učiteljsku školu je završio u Herceg Novom.[1] Kasnije je studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U maju 1933. godine emigrirao je u Kraljevinu Italiju i interniran je u logor Borgo Val di Taro. Od 1933. do 1941. godine živi i djeluje po ustaškim logorima, kao i u internaciji na Liparima i Pistoji, gdje je postao jedan od najprisnijih Pavelićevih saradnika. Nakon invazije i sloma Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. godine i po uspostavi marionetske Nezavisne Države Hrvatske, u junu je unaprijeđen u čin kapetana i postavljen je na dužnost zapovjednika pripreminih bataljona Ustaške vojnice, a kasnije postaje zapovjednik Poglavnikove tjelesne bojne (PTB). Bio je u Pavelićovoj pratnji tokom njegove posjete Hitleru u Berghofu.
Po uspostavi Poglavnikovog tjelesnog zdruga (PTZ) postavljen je na dužnost zapovjednika jedinice. Pripadao je rasovima (pukovnička liga) koji su nastojali ukloniti Mladena Lorkovića sa uticajnih dužnost i prije pokušaja zavjere. U novembru 1944. godine je postavljen na dužnost zapovjednika 1. hrvatske udarne divizije. Krajem januara PTZ je ušao u sastav Poglavnikovog tjelesnog zbora, kojim je Moškov takođe zapovjedao.
Moškov je početkom maja 1945. godine vodio brigu o tehničkoj strani otpreme memoranduma Vlade NDH feldmaršalu Haroldu Aleksanderu, kao i o odlasku Vlatka Mačeka u emigraciju. On se povlači u Austriju, a zatim u Italiju. U emigraciji je nedugo zatim došao u sukob sa Pavelićem.
Krajem 1945. godine na svoju inicijativu preko Mađarske je ušao na teritoriju NR Hrvatske, kako bi provjerio tvrdnje o djelovanju Križara, koje su se mogle čuti u ustaškoj emigraciji. Uvjerivši se da su tvrdnje samo glasine, ponovo se vraća u Italiju, a u oktobru 1946. hapse ga britanske vojne vlasti u Veneciji.
Pokušao je izvršiti samoubistvo u aprilu 1947. godine pred izručenje jugoslovenskim vlastima. Na suđenju u Zagrebu 1948. godine, osuđen je na smrt.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Dizdar, Zdravko; Grčić, Marko; Ravlić, Slaven; Stuparić, Darko (1997). Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.-1945 (na jeziku: hrvatski). Minerva. str. 283. ISBN 9789536377039. Pristupljeno 21. 1. 2019.
- ^ Drobnjaković, Lazar (2003). Risan i stare risanske porodice. Beograd: MJM štampa. str. 234. ISBN 86-84617-01-0.