Bitka kod Lignica (1241)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka kod Lignica
Deo Mongolske invazije istočne Evrope

Bitka kod Lignica.
Vreme9. april 1241.
Mesto
Ishod Mongolska pobeda.
Sukobljene strane
Mongolsko carstvo Donja Šleska
Templari
Komandanti i vođe
Kadan-kan Henrik II Pobožni 
Jačina
oko 30.000 oko 10.000
Žrtve i gubici
laki teški

Bitka kod Lignica (engl. Battle of Legnica, polj. bitwa pod Legnicą, nem. Schlacht von Liegnitz), vođena 9. aprila 1241, bila je odlučujuća mongolska pobeda tokom Batu-Kanove invazije na istočnu Evropu (1241-1242).

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Posle Batu-kanovog osvajanja Kijevske Rusije (1237-1240), naredni cilj Mongola bila je Mađarska. Grupisanje svih mongolskih snaga protiv Mađarske krilo je u sebi za njih ozbiljan rizik, jer su se poljske grofovije, Češka, Moravska, pa i Nemačko carstvo, zabrinuti opasnošću provale Mongola u Evropu, pripremali za otpor. To je, najverovatnije, razlog što je Batu, posle ovladavanja Galičem (u Galiciji, danas Ukrajina), decembra 1240, podelio svoju vojsku u dve grupe: jedna slabija, pod komandom Kaidua (mlađeg sina Velikog kana Ogedeja), trebalo je da obezbedi svojim dejstvima protiv Poljaka, Čeha i Nemaca desni bok jače grupe, pod komandom Batua i Subudaja, usmerene na Mađarsku.[1]

Operacije je prva počela Kaiduova grupa, podeljena u više samostalnih kolona. Sandomješ je osvojen 13. februara 1241. Ujedinjena vojska poljskih grofovija tučena je ubrzo kod Šidlovjeca (polj. Szydlowiec) u blizini reke Čarne (polj. Czarna). Krakov je zauzet 24. marta, spaljen, a stanovništvo pobijeno.[1]

Opustošivši Velikopoljsku, mongolska vojska krenula je na jug, prema granici Češke, kako bi se preko Češke i Moravske spojila sa Batu-kanovom glavninom u Ugarskoj. Za to vreme je češki kralj Vaclav u Pragu, po rečima hroničara, okupio oko 6.000 konjanika i 40.000 pešaka i krenuo na sever prema granici Šlezije, gde je Henrik II Pobožni (polj. Henryk II Pobozny), poljski vojvoda Donje Šleske okupio svoju vojsku, primivši pomoć od obližnjih nemačkih feudalaca, koji su se osećali ugroženo.[2]

Bitka[uredi | uredi izvor]

Ne dočekavši kralja Vaclava, koji im je dolazio u pomoć, združeni poljski i nemački vitezovi i odred templara pod vojvodom Donje Šlezije Henrikom II Pobožnim napali su Mongole 9. aprila 1241, jugoistočno od Lignica kod Valštata (nem. Wahlstatt, polj. Legnickie Pole) u Šleziji [1]

Bio je to jedini veći sudar Mongola sa zapadnim vitezovima, ali o njemu nema dovoljno pouzdanih podataka, ni o odnosu snaga ni o uzrocima poraza. Hrišćanska vojska razbijena je i uništena, pre nego što im je stigao u pomoć češki kralj Vaclav sa svojom vojskom,[3] koji je stigao na bojište dve dana kasnije.[2]

Po podacima savremenih hroničara glavninu hrišćanske vojske činila je pešadija, sastavljena od slabo naoružanih čeških kmetova i rudara. Na bojištu je palo deset hiljada hrišćana, među njima i sam vojvoda Henrik.[2]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Posle uništenja hrišćanske vojske kod Lignica, Moravska je bila lak plen. Samo dva dana kasnije 10-11. aprila 1241, Batu-kanova glavnina u Ugarskoj odnela je odlučujuću pobedu nad mađarskim kraljem Belom IV kod Mohija, posle koje je osvojen i opustošen veći deo Ugarske.[1]

Mongoli su izbegli sudar sa vojskom kralja Vaclava i probili se u Moravsku, koja je bila gotovo bez odbrane. Gradovi Olomuc, Brno i Uničov uspeli su da se odbrane, ali su sva manja mesta opljačkana i opustošena, i mongolska vojska se bez zadržavanja probila u Ugarsku, gde se sjedinila sa Batu-kanovom glavninom.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Gažević, Nikola (1972). Vojna enciklopedija (knjiga 5). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 569—570. 
  2. ^ a b v g Jan, Vasilij (1993). Do poslednjeg mora : istorijski roman. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 310—311. ISBN 86-379-0394-0. OCLC 32322549. 
  3. ^ Gažević, Nikola (1972). Vojna enciklopedija (knjiga 5). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 73.