Božidar Mišić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Božidar Mišić
Datum rođenja1902.

Božidar S. Mišić, rođen u Brusniku (Negotinska Krajina) 1902. godine, bio ličnost koja je značajno obeležila kulturni razvoj Pirota u koji se preselio kao mladić.

Bio je dugogodišnji promoter sporta, posebno fudbala od rane mladosti 1920-ih kada su-osniva prvi sprotski klub pa sve do 1970-ih godina, trenirajući generacije entuzijasta, uključujući i asove sa internacionalnim fudbalskim karijerama.[1]

Džepni sat marke Lonžin časovničara Božidara Mišića

On je i jedan od najpoznatijih gradskih časovničara,[2] i prvi Srbin koji se u Pirotu bavio ovim zanatom, deo čije ostavštine izlaže Muzej Ponišavlja u tom gradu,[3][4] a aktivno je učestvovao i u prostornom uređenju gradskog jezgra grada kroz organizovanje i sufinansiranje ozelenjavanja kroz nabavku lipa iz svog rodnog kraja (manastir Bukovo kod Negotina) i uređenja keja u Pirotu.[5] Takođe je poklonio zemlju za gradnju fudbalskog stadiona u spomen na rano umrlog sina.

Njegovim zalaganjem zapadnjački modeli ženskih ručnih radova koji su stizali preko Zagreba, gde je putovao radi poslovnih kontakata, donošeni su u Pirot i uticali na vez a posredno i ćilimarstvo kad je ono, u vreme Kraljevine Jugoslavije, organizovano promovisano.[6] Mišić je umro u Pirotu 1980. godine.

Slobodan Misić je unuk, a Miodrag Kojadinović praunuk Mišićeve sestre Kosare. Kojadinović pominje Mišića u pripoveci napisanoj u kosovsko-resavskom dijalektu Baba-Marijin neiskorišćeni ausvajz za Pirot, izmišljenom monologu svoje čukunbabe, Mišićeve majke, koja bi za vreme Drugog svetskog rata žarko želela da iz Brusnika otputuje da poseti sina i njegovu porodicu u Pirotu, ali odustaje zbog nesigurnih vremena.[7]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Reminiscencije pirotskog zaljubljenika u fudbal: [1]
  2. ^ Jedan od njegovih satova se vidi ovde: [2]
  3. ^ Članak o Noći muzeja u Pirotu: [3]
  4. ^ O Mišićevoj ostavštini u fundusima Muzeja Ponišavlja: [4] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. novembar 2014)
  5. ^ Članak o izgradnji keja: [5]
  6. ^ Članak u Glasniku Etnografskog muzeja: [6]
  7. ^ u časopisu Buktinja, Negotin, br. 83-84, godina 39, 2023, str 126-130

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Irena Gvozdenović: O Muzeju Ponišavlja, Pirot, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, 2010, vol. 74, br. 2. str. 177–194
  • Saška Velkova: Kuvarice pirotskog kraja, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, 2006, vol. 70. str. 71–98