Pređi na sadržaj

Gaston Mijalare

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Gaston Mijalare
Datum rođenja(1918-10-10)10. oktobar 1918.
Mesto rođenjaPariz,  Francuska
Datum smrti30. januar 2016.(2016-01-30) (97 god.)
Mesto smrtiGarš,  Francuska
ZanimanjePedagog, psiholog, istraživač

Gaston Mijalare (1918-2016) bio je francuski pedagog i profesor na Univerzitetu u Kanu. Pomagao je u uspostavljanju obrazovnih nauka na univerzitetu od 1967.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Gaston Mijalare rođen je 10. oktobra 1918. u Parizu u Francuskoj. Diplomirao je matematiku, psihologiju i psiho-pedagogiju i ima potvrdu o sposobnosti za inspekciju osnovnih škola i upravljanje školama za obrazovanje nastavnika. Mijalare je bio zadužen za organizaciju prve klase „šestih vesti“ pre nego što je postao profesor matematike na Modernom tehničkom koledžu. Psiho-pedagogija ENS-a pored predavanja na Univerzitetu Sorbone, na Institutu za psihologiju i na E.N.N.A. u Parizu 1953. godine, Mijalare je imenovan za koordinatora psihologije na Univerzitetu u Kanu.

Na ovom univerzitetu započeo je karijeru i razvio studije psihologije. Nakon penzionisanja 1984. godine, Unesko ga je pozvao da postane direktor Međunarodnog biroa za obrazovanje u Ženevi. Gaston Mijalare bio je na ovoj funkciji od 1987-1988.[1] Umro je 30. januara 2016. godine sa 97 godina.

Radovi[uredi | uredi izvor]

Na francuskom jeziku:[uredi | uredi izvor]

  • Psychopédagogie des moyens audiovisuels dans l'enseignement du premier degré, Paris, PUF, 1964
  • Éducation nouvelle et monde moderne, Paris, PUF, 1966
  • L'apprentissage de la lecture, Paris, PUF, 1966
  • L'apprentissage des mathématiques, Bruxelles, Dessart, 1967
  • Les méthodes de recherche en sciences de l'éducation, Paris, PUF, « Que sais-je ? », no 3699, 2004.
  • Introduction aux sciences de l’éducation, Delachaux et Niestlé, UNESCO, 1985
  • Pédagogie générale, Paris, PUF, 1991
  • (co-direction) Histoire mondiale de l'éducation, avec Jean Vial, Paris, PUF, 1981, 4 volumes.
  • Les sciences de l’éducation, Paris, PUF, « Que sais-je ? » no 1645, 11e édition, 2011.
  • La psychopédagogie, Paris, PUF, « Que sais-je ? », no 2357, 5e édition, 2002.
  • Psychologie de l'éducation, Paris, PUF, « Que sais-je ? », no 3475, 3e édition, 2011.
  • Le Plan Langevin-Wallon, Paris, PUF, 1997
  • Propos impertinents sur l’éducation actuelle, Paris, PUF, 2003
  • Sciences de l’éducation : aspects historiques, problèmes épistémologiques, Paris, PUF, coll. «Quadrige», 2006
  • Le nouvel esprit scientifique et les sciences de l'éducation, Paris, PUF, 2011
  • Pour la recherche et la formation, Paris: L'Harmattan, 2013
  • (dir.) Pour des états généraux de l'éducation, Paris: L'Harmattan, 2013
  • Pour l'éducation - Recueil de de quelques textes significatifs  sur les aspects actuels et souvent méconnus de l'éducation, Paris: L'Harmattan, 2012

Na hrvatskom jeziku:

  • Mijalare, G. (1989). Uvod u edukacijske znanosti, Zagreb: Školske novine.

Doprinos pedagogiji[uredi | uredi izvor]

Kako treba da izgleda sistem nauka koje istražuju vaspitanje i obrazovanje?[uredi | uredi izvor]

Postavlja se epistemiološko pitanje kako na naučni način iskazati i uspostaviti sve discipline i područja koje se danas bave proučavanjem teorije i prakse vaspitanja i obrazovanjem, drugim rečima, postavlja se pitanje kako bi danas trebalo da izgleda sistem nauka koje se bave istraživanjem vaspitanja i obrazovanja, međutim, na to pitanje ne postoji jedinstven odgovor ni u svetu a ni kod nas. Samim tim, pokreće se nekoliko pitanja:[2]

Pitanje naučne sistematike[uredi | uredi izvor]

Sve nauke, koje se bave proučavanjem vaspitanja i obrazovanja, zajednički se nazivaju pedagoškim. Pojmom pedagogija su obuhvaćena sva naučna razmatranja o vaspitanju kao specifičnoj i društvenoj delatnosti. Javlja se potreba za uspostavljanjem vaspitnih nauka koje bi uspešnije od pedagogije obuhvatile sve naučne discipline koje se bave proučavanjem vaspitanja i obrazovanja, na primer, andragozi smatraju da obrazovanje odraslih nije prostor pedagogije već posebne nauke – andragogije, zatim, defektolozi i kineziolozi su se i institucionalno odvojili od pedagogije u obrazovanju vlastitog podmlatka.[2]

Terminološko, lingvističko pitanje[uredi | uredi izvor]

Javlja se pitanje da li se jednim pojmom – edukacija, mogu zameniti vapitanje i obrazovanje. Takođe se otvara i mogućnost da se edukacijom nazove i delatnost, ali isto tako i nauke koje tu delatnost proučavaju. Ovi nazivi su diferencijalniji, jezički bogatiji i sasvim dobro funkcionišu kao naučni pojmovi.

Pitanje naučne politike[uredi | uredi izvor]

Postavlja se pitanje da li će se naša naučna sistematika na području vaspitanja i obrazovanja i njena glavna terminologija približavati evropskim svetskim standardima ili ne. Ovo pitanje je tim više opravdano ukoliko se zna da je vaspitna-obrazovna terminologija vrlo neujednačena i nerazvijena. Takođe se postavlja pitanje da li je potrebno podržavati postojeća vlastita rešenja bez obzira na to da li ima izgleda da se osavremene i razviju u naš originalni sistem.

Receptivno pitanje[uredi | uredi izvor]

Postavlja se pitanje da li sredina može savladati filosofiju knjige (Uvod u edukacijske znanosti, 1989) čak i ako ne usvoji celu njenu terminologiju. Takođe, može li se osloboditi prevladanih shema u nauci i eliminisati ih pomoću ovde prezentovanih inovacija. Odgovor bi trebali dati pedagoški fakulteti i katedre pedagogije i to ne samo promenom službene terminologije.

Istraživačko pitanje[uredi | uredi izvor]

Da bi se pratili svetski naučni tokovi, neophodan je konzistentan i dovršen sistematizacijsko-terminološki koncept za saznavanje vaspitne problematike.

Vaspitno obrazovno, edukacijsko pitanje[uredi | uredi izvor]

Rasprave i savetovanja o temama mogu da doprinesu prevazilaženju konzervativizma i nedostatka vaspitno-obrazovnog procesa, metodologije, naučnih istraživanja i politike naučnog razvoja. U nauke o vaspitanju spadaju sve discipline koje obuhvataju vaspitne činjenice i situacije u njihovom istorijskom, društvenom, ekonomskom, tehničkom i političkom kontekstu. Pozivaju se na već postojeće discipline. Sadržaji nauka o obrazovanju nisu univerzalni. Za analizu ili rešenje obrazovnog problema nije uvek najprikladnije rešenje koje koristi rezultate jedne nauke isprobane na nekom drugom mestu. Potrebno je da se istraživanja vrše u blizini mesta gde se odvijaju obrazovni procesi.[2]

Nejasnoće izraza edukacijske nauke[uredi | uredi izvor]

Ciljevi pedagogije:

  • pronaći zakone za pojave koje se ispoljavaju i pojavljuju u edukaciji
  • pridaje se važnost korisnosti pedagoške nauke

Izraz pedagoške nauke je često uzet u istom značenju kao i edukacijske nauke. Dirkem je, kao jedan od najpoznatijih teoretičara bio neodlučan u pogledu definicije pedagogije; smatrao je da je pedagogija pratična teorija edukacije koja preuzima svoje osnovne pojmove od psihologije do sociologije. Eduar Klapared razmatra osnivanje škole koja bi mogla pružiti bolje psihološko i pedagoško obrazovanje edukatora i koja bi takođe doprinela napretku edukacijskih nauka. Težio je ka tome da se edukacijskim naukama pristupi u naučnom duhu. Postavlja se pitanje o gramatičkom obliku izraza – jednina ili množina? Posle 1945. godine fenomen edukacije (vaspitanja) dobija nove dimenzije; Od nacionalnog postaje internacionalan. Nije ograničen samo na pedagoške oblike već obuhvata i istorijske, sociološke i političke komponente. Izlazi van okvira svojih granica i više ne predstavlja „vlasništvo“ samo edukatora (pedagoga).[2]

Četiri značenja vaspitanja[uredi | uredi izvor]

  • Vaspitanje – institucija;
  • Vaspitanje se pojavljuje kao skup struktura, neke zemlje, grupe zemalja ili neke epohe kojima je svrha edukacija subjekata. Te strukture deluju po manje ili više određenim pravilima.
  • Vaspitanje – akcija;
  • Vaspitanje je akcija koja podrazumeva uticaj odrasle generacije nad onima koje još uvek nisu zrele za društveni život.

Cilj joj je izazvati u detetu određeni broj fizičkih, intelektualnih i moralnih svojstava, što od vaspitanja zahteva celokupno političko društvo i društvena sredina za koju se dete posebno sprema.[2]

Vaspitanje – sadržaj;[uredi | uredi izvor]

Vaspitanje se odnosi na program; ako je tačno da je za naučnu edukaciju karakterističan skup spoznaja, nju isto tako sačinjava stvaranje i razvoj određenog broja struktura i psiholoških procesa koji će izmeniti viziju sveta subjekta i način na koji subjekt shvata, koristi i vlada svojim svetom. Stoga se analiza „vaspitanja (edukacije) sadržaja“ ne može sprovesti bez stručnjaka.[2]

Vaspitanje – proizvod[uredi | uredi izvor]

Ovde se naglašava rezultat vaspitanja-akcije koji je primenjen na vaspitanje-sadržaja u okvru vaspitanja-institucije. Cilj je obrazovati savremenog čoveka koji se zna brzo prilagoditi novim okolnostima i koji je sposoban rešiti sve brojnije i sve različitije probleme koji mu se postavljaju. Može se utvrditi da analiza koja proizilazi iz primene odražene metode ili određenog sadržaja ulazi u okvir analize vaspitanje-proizvoda. Ova vrlo sažeta analiza glavnih značenja reči vaspitanje (edukacija) priprema osobu za kasniji pregled nauke, nagoveštavajući mu da je već sada i u ovoj kratkoj analizi pojam edukacijskih nauka izgubio onu jedinstvenost koju su mu svojevremeno pripisivali.[2]

Determinante vaspitnih činjenica i situacija[uredi | uredi izvor]

Skup činilaca koji deluju na konkretne vaspitne situacije, Mijalare deli se na dva podskupa:

a) prvi podskup se odnosi na sve varijable koje povezuju vaspitne situacije sa društvom: politička filosofija, društvena struktura, ekonomska organizacija, nivo tehnološkog razvoja, istorijske okolnosti

b) drugi podskup se sastoji se od činilaca koji se neposrednije odnose na vaspitanje:

Društvo razvija različite, manje ili više strukturisanije i manje ili više raširenije školske ustanove različitih sadržaja ili trajanja u odnosu na svoje političke filosofije i prema tome školski sistem se može objasniti sa šest skupova varijabli:

  1. Struktura školske ustanove – različite varijable utiču na stil odnosa unutar vaspitne situacije i kao rezultat razvijaju se različite vrste nastave (klasična, tehnička, stručna nastava)
  2. Programi – deluju neposredno na vaspitne situacije u zavisnosti od toga da li su prilagođeni psihološkom nivou i razvoju učenika, da li je program težak ili lak itd.
  3. Metode i tehnike – često su nametnute od strane države, različite metode i tehnike dovode u većem ili manjem stepenu do rezultata
  4. Materijalni uslovi
  5. Regrutovanje i obrazovanje nastavnog kadra – izuzetno je bitno da je nastavni kadar kvalitetno izabran
  6. Finansiranje – od finansiranja vaspitanja i vaspitnih uslova uveliko zavisi i kvalitet obrazovanja. Dakle, postoje ogromne razlike između obrazovanja u bogatim, kapitalističkim zemljama gde su u mogućnosti da deci pruže moderne tehnike i siromašnim socijalističkim zemljama gde moderne tehnike deci ne mogu biti priuštene.[2]

Četiri značenja reči vaspitanje[uredi | uredi izvor]

Proširenje vaspitne delatnosti (proširenje samog područja vaspitanja), nekada se pod vaspitanjem mislilo samo na intelektualno i moralno vaspitanje, međutim, danas se odnosi i na fizičko, estetsko, emocionalno... Složenije gledanje na vaspitne situacije koje uzima u obzir posmatranja svih njihovih komponenti. Vaspitanje zahteva jedan interdisciplinarni pristup proučavanja.

  • uzrast: deca ali i odrasli
  • činioci vaspitanja: porodica, škola ali i paralelna škola – sve što se odvija van porodice i škole (društveni život, mediji, slobodno vreme)

Šesnaest nauka o vaspitanju[uredi | uredi izvor]

Analizom svih podskupova definisali smo šesnaest nehijerarhijski poređanih poređanih nauka o vapitanju.

  1. Filozofija vaspitanja – zadatak filozofije da ispituje ciljeve vaspitanja. Ciljevi vaspitanja se odnose na samog čoveka dok filozofija pokušava da integriše sve nauke o vaspitanju.
  2. Istorija vaspitanja – bavi se kompletnom istorijom vaspitne delatnosti, od istorije pedagoških doktrina i ustanova pa sve do istorije metoda i tehnika, sadržaja. Naročito se bavi analizom obrazovnih sistema.
  3. Sociologija vaspitanja – bavi se analiziranjem mesta i funkcije školske institucije unutar društva i odnosa između škole i društva. Analizira školu kao ćeliju.
  4. Etnologija vaspitanja – ima zadatak da opisuje, objašnjava i upoređuje različite oblike vaspitanja u različitim sredinama.
  5. Planiranje vaspitanja – praktična metoda pripremanja odluka i organizovanja njihovog sprovođenja. Kao takva, metoda je povezana i sa drugim naukama (sociologija, demografija, psihologija).
  6. Upravljanje vaspitanjem
  7. Komparativno vaspitanje – delatnost čiji je cilj isticanje, analiziranje i pojašnjavanje sličnosti i razlika među faktorima koju utiču na vaspitanje.
  8. Fiziologija vaspitanja -  polazi od toga da je učenik živi organizam čije fiziološke funkcije utiču na njegov psihički život i ponašanje, te se zbog toga uzimaju u obzir i fiziološki činioci.
  9. Psihologija vaspitanja – proučava ponašanje sa psihološkog gledišta. Komplementarna je sa fiziologijom vaspitanja
  10. Školska demografija – pruža podatke o profilima učenika, ali i nastavnog kadra, kao i svim neophodnim podacima o onima koji učestvuju u vaspitanju i obrazovanju kojima se stručnjaci služe kako bi unapredili kvalitet obrazovanja i vaspitanja
  11. Ekonomika vaspitanja – kako školska demografija pruža neophodne podatke iz kojih se izvlači ono što nam je potrebno prilikom reforme sistema obrazovanja i vaspitanja. Ekonomika služi kako bi se vodilo računa o finansijama i troškovima prilikom tih reformi.
  12. Komunikacijske veštine – komunikacija se provlači kroz sve nauke koje se služe pojmom vaspitanja i time ih povezuje.
  13. Didaktika i teorija programa – bavi se mnogim pitanjima koja pomažu nastavniku da bude što bolji:čemu nastava nekog predmeta? koji joj je sadržaj? kome se obraća? kako su preneti sadržaji? akvi su rezultati?
  14. Psihosociologija malih grupa – bavi se proučavanjem pravila funkcionisanja grupa, ciljevima grupa, načina komuniciranja unutar grupa...
  15. Nauka o vaspitnim metodama i tehnikama – pedagoške metode omogućavaju bolju analizu i predstavljaju praktično jedini način proučavanja elemenata vaspitanja.
  16. Nauka o evaluaciji – procena metoda i analiza dobijenih rezultata.[2]

Četiri pedagoške nauke[uredi | uredi izvor]

  1. didaktika i teorija programa
  2. komunikacione veštine
  3. nauka o vaspitnim metodama i tehnikama
  4. nauka o evaluaciji
  5. ostale nauke ne čine pedagogiju ali su povezane sa njenim metodama i tehnikama.

Metode istraživanja nauka o vaspitanju[uredi | uredi izvor]

Metode se sastoje od više ili manje organizovanih skupova delatnosti u zavisnosti od svrhe korišćenja te metode. Metode u naukama o vaspitanju su brojne i njihov broj, ali i vrsta zavise od predmeta proučavanja neke nauke ili delatnosti o kojoj se radi.

Neke od najčešćih metoda su:

  1. Refleksivna metoda
  2. Istorijska metoda
  3. Metoda logičke analize
  4. Metoda a contrario
  5. Dijalektička metoda
  6. Analiza sadržaja
  7. Eksperimentalna metoda
  8. Metoda posmatranja[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v admin (2015-05-13). „Gaston Mialaret”. International Bureau of Education (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 23. 06. 2021. g. Pristupljeno 2021-06-21. 
  2. ^ a b v g d đ e ž z Mijalare, G. (1989). Uvod u edukacijske znanosti, Zagreb: Školske novine.