Zadnjica
Zadnjica (lat. Nates, Clunium, Regio glutea, Regio glutealis) jesu meka tkiva u obliku dve polulopte koja pokrivaju posteriorne i lateralne površine karlice. Sastoji se od glutealnih mišića, potkožnog tkiva i kože. Zadnjica je karakteristična za anatomiju primata i ljudi, a javlja se i kod mnogih drugih dvonožnih i četvoronožnih životinja. Fiziološki, zadnjica omogućava da se na nju prenese težina tela pri sedenju.
Muška i ženska zadnjica se značajno anatomski razlikuju. Krila ilijuma su više raširena kod žena (90—100°) nego kod muškaraca (70—75°). Ženska karlica je proporcionalno šira od muške, ali je plića. Žene u glutealnoj regiji akumuliraju više telesne masti. Postoje i polne razlike u uzajamnom položaju butina i karlice, koje su posledica različitog ugla pod kojim butna kost naleže na acetabulum (40° kod muškaraca, 45° kod žena).[1][2]
U ljudskoj psihi zadnjica ima značajno semantičko značenje. Ona je simbol individualnosti, seksualnosti, agresije i odbrane teritorije, poslušnosti, protesta i humora. Ovaj intimni deo tela se, zavisno od konteksta, opisuje kao nepristojan, uzbudljiv, odvratan, privlačan, tako da otuda proističu i mnogobrojna žargonska i vulgarna imena koja on ima (guza, dupe, tur…).
Ilustracije[uredi | uredi izvor]
-
Steatopigija kod Hotentota.
-
Statua „Venere Kalipigos“ (Venere sa lepom zadnjicom) iz 1. veka p. n. e.
-
Žan-Žak Leke (c. 1785).
-
Feliks Valoton (c. 1884).
Reference[uredi | uredi izvor]
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- "The Muscles and Fasciæ of the Thigh" (by Henry Gray) at "Anatomy of the Human Body", 1918.