Ivan Filipović
Ivan Filipović | |
|---|---|
 Ivan Filipović, hrvatski učitelj i član pokreta iliraca. | |
| Datum rođenja | 24. jun 1823. |
| Mesto rođenja | Velika Kopanica, Banska Hrvatska u sastavu Austrougarske |
| Datum smrti | 28. oktobar 1895. (72 god.) |
| Mesto smrti | Zagreb, Austrougarska danas Hrvatska |
| Zanimanje | Učitelj |
Ivan Filipović (Velika Kopanica, 24. jun 1823 — Zagreb, 28. oktobar 1895) bio je poznati hrvatski pedagog, književnik i leksikograf.[1] Pristalica je Narodne stranke Josipa Štrosmajera i vatreni pristalica Iliraca. Bio je vođa učitelja, urednik i saradnik više časopisa. Takođe je i osnivač Hrvatskog pedagoško-književnog zbora i Saveza hrvatskih učiteljskih društava . Bio je borac za slobodnu i samostalnu školu. Zbog pesme „Domorodna utjeha”, objavljene u časopisu Neven , osuđen je na šest meseci zatvora.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Školovanje[uredi | uredi izvor]
Ivan Filipović je rođen 24. juna u Velikoj Kopanici. Prva tri razreda osnovne škole završio je u rodnom selu, gde mu je učitelj bio njegov otac, a od četvrtog razreda prelazi u Vinkovce, gde završava Gimnaziju Matije Antuna Reljkovića. U toku školovanja se upoznaje sa idejama narodnog oslobođenja i preporoda, i čita literaturu na narodnom jeziku . Završivši gimnaziju 1841. godine, nije imao finansijskih sredstava za nastavak školovanja. Ostaje u Vinkovcima, gde je postavljen na mesto učitelja - pripravnika u Vinkovačkoj Glavnoj Školi. Naredne godine završava kurs za učitelja u Sremskoj Mitrovici i nakon toga se vraća u Vinkovce, i zatim prelazi u Novu Gradišku, gde će ostati sedam godina.[2]
Književni rad, kulturno i političko angažovanje[uredi | uredi izvor]
Prve godine nakon školovanja predstavljaju period ilirskog preporoda, i Filipović piše pesme u duhu Ilirskog pokreta . Godine 1848. pridružuje se kao dobrovoljac u ratu protiv Mađara pa je kratko vreme proveo u zarobljeništvu. Godine 1851. odlazi u Zagreb gde vodi 1. i 2. razred u jednoj privatnoj školi. U to vreme, postaje aktivan u radu Povijesnog ( srpski - Istorijskog) društva i Matice hrvatske . Zbog nekoliko članaka objavljenih u časopisu "Opći zagrebački koledar" , dolazi u sukob sa Crkvom, koja ga optužuje za širenje materijalizma. Godine 1852. piše pesmu "Domorodna utjeha" , kojom poziva narod na borbu protiv tuđina.
Zbog te pesme, zajedno s urednikom časopisa „Nevena” , u kojoj je objavljena pesma, osuđen je na dve godine robije, ali je kazna naknadno smanjena na 6 meseci. U zatvoru je upoznao svoju buduću suprugu Ivanu Purkerth. Zbog stalnog nadzora i nezavršenog sudskog procesa, nakon izlaska iz zatvora, tek 1854. godine dobija posao učitelja u Slavonskoj Požegi, gde će ostati devet godina. Za to vreme, uvodi još dva razreda u požeškoj školi i osniva Narodnu Čitaonicu. Na učiteljskoj skupštini 1858. godine, zalaže se za reformu obrazovanja i vaspitanja osoba ženskog pola ali i za volji položaj učitelja. Pred odlazak iz Požege, proglašen je počasnim članom Požeške županije.[3]
Prelazi u Zagreb, školske 1863/1864. godine, gde dobija posao u školi na Kaptolu . U narednom periodu će intezivno da se baci reorganizacijom osnovnoškolskog obrazovanja i položajem učitelja. Pokreće omladinski list „Bosiljak” i školski list „Prosvjeta” . Bio je saradnik na uređenju dečjeg lista „Smilje” . Deset godina kasnije, postavljen je za učitelja Više devojačke škole u Zagrebu, a nedugo zatim i za školskog inspektora za Zagrebačku županiju . U penziju odlazi u avgustu 1887. godine, ali nastavlja sa radom u Hrvatskom pedagoško-književnom zboru i Savezu hrvatskih učiteljskih društava, sve do potpunog razlaza sa njihovom politikom oko 1893. godine. Umro je 28. oktobra 1895. godine.[3]
Značaj[uredi | uredi izvor]
U Hrvatskoj danas se za rad i rezultate na polju predškolskog, osnovnog, srednjeg i viših nivoa školovanja, kao i na stručnom i naučnom radu, dodeljuje državna nagrada koja nosi ime Ivana Filipovića[4]. Njegovo ime nosi i nekoliko škola.
Slovenska društva[uredi | uredi izvor]
Bio je član više slovenskih društava, kao što su Matica hrvatska, Matica srpska , bio je dopisni član Srpskog učenog društva a od 1892. godine i počasni član Srpske kraljevske akademije. Zalagao se za to da su ćirilica i latinica dve azbuke za jedan isti jezik: hrvatski ili srpski.[2]
Poznata dela[uredi | uredi izvor]
- „Mali tobolac raznoga cvijeća za dobru i pomnjivu mladež naroda srpsko-ilirskoga“ (1850)
- „Slovnička čitanka“, izdalo bečko Ministarstvo prosvete (1851)
- „Pedagoške iskrice“ (1852)
- „Uporavnik za početničku i prvu slovničku čitanku“ (1858)
- „Narodna knjiga“, kalendar (1859—1860)
- „Pismovnik“ (1868)
- „Njemačko-hrvatski rječnik“, u saradnji sa Đ. Deželićem, Lj. Motkom i Đ. Šimončića (1869-1870)
- „Hrvatsko-njemački rječnik“ (1875)
- „Kratka povijest književnosti hrvatske i srpske“ (1875)
- „Kratka stilistika“ (1876)
- „Džepni rječnik hrvatskog i njemačkog jezika“, (1878)
- „Kraljević Marko u narodnim pjesmama“ (1880)
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Milisavac, Živan, ur. (1984). Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. str. 196.
- ^ a b Milićević, Milan Đ. (1896). „Nekrolozi: Ivan Filipović”. Godišnjak. IX: 357—363. Pristupljeno 17. 4. 2020.
- ^ a b Pleše, Branko. „Filipović Ivan”. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. 4. 2020.
- ^ „Ivan Filipović National Award”. Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Pristupljeno 17. 4. 2020.
