Knez Ivo od Semberije (opera)
Knez Ivo od Semberije, opera u jednom činu Isidora Bajića
Libreto[uredi | uredi izvor]
prema istoimenoj drami Branislava Nušića
Praizvedba[uredi | uredi izvor]
19. januar (jul. kal. 6. januar) 1911, Beograd u Narodnom pozorištu
Mesto i vreme[uredi | uredi izvor]
Selo Popovi Bijeljinske nahije kneževine Semberije na Ivandan (7. jul) 1806. godine.
Likovi i uloge[uredi | uredi izvor]
| Knez Ivo | bariton |
| Kulin-beg | tenor |
| Majka kneza Ive | sopran ili mecosopran |
| Turski glasnik | bariton |
| Mujezin | tenor |
| Sveštenik | bas |
robinja Stanka – Sluga kneza Ive – Stari frulaš – narod – roblje – janjičari – Kulin-begova pratnja
Sadržaj[uredi | uredi izvor]
- Za kompletan libreto videti članak na viki-knjigama (wikibooks)
Kod kneza Ive stiže glasnik koji ga obaveštava da će tuda proći povorka roblja iz okolnih nahija, iz Podrinja i Jadra, koje vodi Kulin-beg u Carigrad. Roblje su obični seljaci koje je Kulin-beg zarobio kao osvetu za dvadeset janjičara koje su ubili hajduci. Ivo nagovara ljude da daju novac i dragocenosti, da skupe otkup za roblje, jer kako glasnik kaže: „Kulin ište tri hiljade rušpija za tri stotine i tri roba!". Narod, već osiromašen, teška srca daje prilog na nagovor kneza. U selo stižu janjičari i dovode roblje. Među njima je i lepa robinja Stanka. Kulin pristaje da sve roblje oslobodi, ali Stanku zadržava za sebe, jer bi je mogao skupo prodati u harem. Ivo, u želji da oslobodi i Stanku, daje sve što ima: svoje ruho, oružje, čak i kuću, a njegova stara majka daje osam niza zlatnih dukata koje je čuvala za buduću nevestu. Pošto Kulin ostaje nepokolebljiv, Ivo se odlučuje na očajnički potez i daje begu srebrno kandilo i porodičnu ikonu zlatom okovanu. Majka, potresena sinovim postupkom, pada mrtva. Na ovom mestu postoje dve verzije završetka opere. Prema jednom, Ivo uzima nož i kaže: „Beže, dajem ti i život svoje majke, ali želim i tvoj!" i ubija Kulina. Prema drugom, Kulin potresen scenom daje Stanku Ivi i odlazi.
Ostalo[uredi | uredi izvor]
Iako je opera relativno naivno napisana u stilsko-muzičkom smislu, ipak je jedan od pionirskih pokušaja pisanja nacionalnih opera. U samoj operi se mogu naći i dve pesme za koje se smatra da su narodne, ali su u stvari delo Isidora Bajića: Ej, ko ti kupi to fustanče i Oj, Srpkinjo, bud' orna.