Majklova stena
Majklova stena Sceilig Mhichíl | |
---|---|
Svetska baština Uneska | |
Zvanično ime | Majklova stena |
Mesto | Skellig Islands, Keri, Republika Irska |
Koordinate | 51° 46′ 16″ S; 10° 32′ 26″ Z / 51.771111111111° S; 10.540555555556° Z |
Površina | 0.219 km2 (2,36×109 sq ft) |
Kriterijum | Kulturno dobro: iii, iv |
Upis | 1996. (20. sednica) |
Veb-sajt | http://whc.unesco.org/en/list/757 |
Majklova stena (irski jezik: Sceilig Mhichíl), poznata i kao Velika stena, je veća od dva strma kamena ostrva u Atlantiku, oko 12 km od obale pokrajine Keri u jugozapanoj Irskoj. Na njoj je u 7. veku osnovan gelski manastir i ostrvo je bilo središte irskih monaha punih 600 godina. Manastir koji se nalazi na vrhu ostrvske stene, visine 230 metara, upisan je 1996. godine na UNESKO-v spisak mesta Svetske baštine u Evropi kao jedan od najpoznatijih, ali i najnepristupačniji manastir u Evropi.
Zajedno sa susednim ostrvom, Malom stenom, Majklova stena je važan rezervat prirode gde se gnezde mnoge morske ptice kao što su: Bluna, Burnjak, troprsti galebovi, Mala njorka, Atlantski tupik, Burnica i Mali zovoj.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Manastir je osnovan u 7. veku, a nakon što su ga 823. godine opljačkali Vikinzi značajno je proširen i utvrđen. Početkom 10. veka izgrađena je nova kapela, ali na ostrvu nikada nije bilo mnogo monaha, najvjerojatnije najviše 12 monaha i opat. U 12. veku monasi su napustili njegov samostan i preselili se u avgustinski samostan u Balinskeligsu na kopnu.
U 16. veku Majklova stena je postala popularno hodočasničko mesto, ali nikada nije više imala trajne stanovnike. Dva svetionika su izgrađena u 19. veku, ali svetioničari su se na njima samo menjali, nikada stanovali. Veći svetionik i danas radi, a obnovljen je 1960-ih, a automatizovan 1980-ih.
God. 1986. osnovan je turistički biro, ali je ograničen broj posetioca na ostrvu zbog opasnosti od uništavanja kamenih stepenica koje vode do manastira.[1] God. 2008. UNESKO je zamerio irskom ministarstvu za javne radove, koje je sprovodilo anastilističku obnovu samostana, da su nedovoljno istražili i dokumentovali lokalitet pre obnove, i da u obnovi nije iskorišćeno dovoljno izvorne građe[2]
Na ostrvu su snimane ključne scene iz filmova Ratovi zvezda: Buđenje sile i Ratovi zvezda: Poslednji džedaji.
Odlike[uredi | uredi izvor]
Do terasastog manastira se može doći samo preko tri strma stepeništa uklesana u stene, koja polaze od tri različita pristaništa, ali se završavaju na istom mestu, kod tzv. "Hristove doline", udolini izeđu tri vrha. Monasi su živeli u skromnim kamenim boravištima u obliku košnica (kločan) koje su izgrađene na gotovo nepristupačnim ostrvskim liticama. One su imale i do 2 m debele zidove, kvadratan temelj i kupolaste krovove. Mnoge su imale malene procepe između kamenja, ali ne prozore. Samostan se sastoji od šest kločana, dva oratorijuma, 31 ranohrišćanske nadgrobne ploče, monolitskog krsta i Crkve sv. Mihaila iz 13. veka. Unutrašnje i spoljašne manastirske zidine nemaju velike otvore i na severnom delu oblikuju elipsasti oblik manastirske bašte. Na masivnom južnom zidu nalazi se srednjovekovni klozet, izgrađen iznad visoke ostrvske litice.
Siromašni uslovi života u samostanu ilustruju asketski način života koji su praktikovali irski ranohrišćani. Upravo zbog njegove zabačenosti manastir je ostao lišen posetioca i tako podobro očuvan.
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ Poricanje povijesti kao državna politika sa .indymedia.ie 6. novembar 2006. Posećeno 3. februara 2010.
- ^ An Irish riddle wrapped in a mystery, članak časopisa The Economist iz 10. septembra 2009. godine. Posećeno 3. marta 2011.
- A. Weir, Early Ireland. A Field Guide, Belfast: Black staff Press. 1980. pp. 164.
- Walter Horn, Jenny White Marshall i Grellan D. Rourke, The Forgotten Hermitage of Skellig Michael, , Berkeley: University of California Press. 1990. pp. 29–72.
Spoljašne veze[uredi | uredi izvor]
- Važne informacije
- Galerija fotografija Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. mart 2021)