Milerov zakon specifične energije nerava
Milerov zakon specifične energije nerava jeste zakon koji je izveo i formulisao nemački fiziolog Johanes Miler. Ovaj zakon je veoma važan u oblasti psihologije opažanja, grani psihologije.
Zakon
[uredi | uredi izvor]Johanes Miler, osnivač eksperimentalne fiziologije, objavljuje knjigu u kojoj su sakupljena sva dotadašnja znanja o funkciji čovekovog organizma. To je bio pokušaj odvajanja fiziologije od neposredne medicinske prakse. Miler je bio vrlo značajan fiziolog, koji je doprineo najviše u oblasti fiziologije čula.
Milerov najveći doprinos predstavlja nov pristup problemu kvaliteta senzacija. Formulišući svoja zapažanja u deset zakona ili propozicija, on zaključuje sledeće:
- Ako je čulni nerv nadražen, javiće se uvek ista vrsta čulnog iskustva, bez obzira na prirodu stimulusa.
- Isti fizički stimulus primenjen na različite čulne organe daće uvek nejednake senzacije u zavisnosti od organa ili nerva koji je nadražen.
- Osećaj je samo svest o stanju nervno-čulnih puteva, a ne direktno okoline.
Različite vrste energije delujući na isti čulni prijemnik daju isti saznajni efekat, a ista energija primenjena na različite prijemnike daje različite saznajne efekte, Miler zaključuje da kvalitet senzacija ne zavisi od svojstva stimulacije, već od neke specifične energije čulno-nervnog aparata.
Milerov zakon glasi:[1]
„ | Isti uzrok, poput elektriciteta, može istovremeno uticati na sve čulne organe, budući da su svi osetljivi na njega; pa ipak, svaki čulni nerv različito reaguje na njega; jedan nerv ga doživljava kao svetlost, drugi čuje njegov zvuk, drugi ga miriše; drugi kuša električnu energiju, a drugi oseća bol i šok. Jedan nerv opaža svetlucavu sliku mehaničkom iritacijom, drugi ga čuje kao zujanje, drugi ga oseća kao bol... Onaj ko se oseća prisiljenim da razmotri posledice ovih činjenica ne može a da ne shvati da specifična osetljivost nerava za određene draži nije dovoljna, jer su svi nervi osetljivi na isti uzrok, ali na isti uzrok reaguju na različite načine... (S) zasnivanje nije sprovođenje kvaliteta ili stanja spoljašnjih tela u svesti, već sprovođenje kvaliteta ili stanja naših nerava u svesti, pobuđeno spoljašnjim uzrokom. | ” |
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Müller, Johannes; Müller, Johannes (1835). Handbuch der Physiologie des Menschen : für Vorlesungen /. Coblenz :: Hölscher,.