Pređi na sadržaj

Nacionalni muzej narodne arhitekture i narodnih običaja Ukrajine

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Nacionalni muzej narodne arhitekture i narodnih običaja Ukrajine
Nacіonálьniй muzéй naródnoї arhіtektúri ta póbutu Ukraї́ni
Osnivanje6. februar 1969.
LokacijaKijev
Ukrajina
Broj predmeta300 arhitektonskih eksponata, 70.000 artefakata
AdresaAkademika Tronka 1
Veb-sajthttps://www.pyrohiv.com/

Nacionalni muzej narodne arhitekture i narodnih običaja Ukrajine (ukr. Націона́льний музе́й наро́дної архітекту́ри та по́буту Украї́ни) je najveći muzej na otvorenom u Evropi[1] od 133,5 hektara i arhitektonski i pejzažni kompleks koji predstavlja glavne istorijske i etnografske regione Ukrajine. Posvećen je očuvanju i proučavanju regionalnih ukrajinskih narodnih običaja. Nalazi se u ulici Akademika Tronka 1 u Kijevu.

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Fondacija pod sovjetskom vlašću[uredi | uredi izvor]

Petro Tronko

Rezolucija „O osnivanju Državnog muzeja narodne arhitekture i života Ukrajinske SSR” Saveta ministara Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, broj 105, je usvojena 6. februara 1969.[1][2] Prethodilo joj je niz javnih inicijativa kontroverznih u tadašnje vreme, a posebno objavljivanje otvorenog pisma arhitekte Verhovskog zajedno sa znamenitim ukrajinskim ličnostima nauke i kulture sa željom da održe regionalnu ukrajinsku kulturu. Vladin program, koji je odobrilo partijsko rukovodstvo Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, je razvijen na inicijativu i delimično učešće tadašnjeg zamenika predsednika Saveta ministara Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike 1961—1978, šefa Ukrajinskog društva za očuvanje istorijskih i kulturnih spomenika 1967—1988. i osnivača muzeja Petra Tronka 1915—2011.

U svojim memoarima, predsednik Saveta ministara Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike je nazvao Tronka ne samo inicijatorom, već i „dušom” stvaranja muzeja jer je on lično odabrao lokaciju muzeja i obezbedio otkup zemljišta. Lokaciju muzeju je izabrao sa ciljem da predstavlja očuvanje i reprodukciju tradicionalne Ukrajine, popularizaciju narodnih zanata i rukotvorina i istraživanje narodne umetnosti kroz istorijske i etnografske regione Ukrajine sa posebnim osvrtom na Polisije, Podilje, Karpate i južnu arhitekturu Ukrajine sa ciljem da u okviru muzeja regioni budu smešteni prema geografskoj specifičnosti u odgovarajućim etnografskim, pejzažnim i prirodnim zonama.

Administracija[uredi | uredi izvor]

Vetrenjača

Do 1971. godine je muzej ostao pod upravom Ministarstva kulture Ukrajine. Rezolucijom Saveta ministara Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike od 31. marta 1971, broj 159, Pirohiv je prenet na upravu Ukrajinskog društva za zaštitu istorijskih i kulturnih spomenika. Iste godine su muzejski radnici radili na odabiru eksponata, restauraciji i rekonstrukciji istorijskih zgrada. Ukrajinsko društva za očuvanje istorijskih i kulturnih spomenika je osnovalo specijalizovane restauratorske radionice. Muzejsko osoblje je, uz aktivno učešće aktivista regionalnih organizacija Ukrajinskog društva za očuvanje istorijskih i kulturnih spomenika, izvršilo pretragu i prikupljanje vrednih spomenika etnografije, dekorativne i primenjene umetnosti, narodne odeće, nameštaja, drvenog i zemljanog posuđa, muške i ženske odeće, muzičke umetnosti, instrumenata i drugo. Ukupno su sakupili sedamsto predmeta muzejske kolekcije koji su bili privremeno smešteni u glavnom muzejskom kompleksu Kijeva. Nacionalni muzej narodne arhitekture i narodnih običaja Ukrajine je otvoren za posetioce 1976. godine.[3] Ukrajinsko društvo za očuvanje istorijskih i kulturnih spomenika je nastavilo da finansira delatnost muzeja i restauratorske radionice do 1989. kada je muzej prebačen u ogranak Nacionalne akademije nauka Ukrajine, a kasnije u Ministarstvo nauke i kulture Ukrajine.

Nezavisnost[uredi | uredi izvor]

U skladu sa naredbom Kabineta ministara Ukrajine od 21. jula 2008, br. 417, muzej je prebačen u Nacionalnu akademiju nauka Ukrajine. Viktor Juščenko je svojom Uredbom br. 644/2008 unapredio muzej u nacionalni status. Naredbom Prezidijuma Nacionalne akademije nauka Ukrajine od 14. maja 2009, broj 305, je odobrena dokumentacija koja reguliše delatnost muzeja, posebno njegov Statut, a 2. juna je pravno registrovan novi Statut.

Bezbednost od požara je značajna briga jer je većina muzejskih struktura drvena, a mnoge kuće imaju slamnate krovove.

Bezbednost[uredi | uredi izvor]

Poslednjih godina nekoliko drvenih zgrada muzeja je oštećeno u požarima. Poslednji požar 15. septembra 2006. je potpuno uništio jednu kuću, a dve druge ozbiljno oštetio. Prema tadašnjoj direktorki Instituta Hani Skripnik i Ministarstvu za vanredne situacije, požar je bio podmetnut kako bi se prikrila krađa vredne kolekcije kasona iz osamnaestog veka koje su bile izložene u zapaljenoj zgradi.

Bezbednost muzeja je dovedena u pitanje i tako što su lokalne vlasti omogućile korišćenje zemljišta u blizini muzeja nekoliko komercijalnim građevinskim projektima među kojima su kompleks za zabavu i benzinska pumpa.

Kolekcija[uredi | uredi izvor]

Crkva brvnara

Nacionalni muzej narodne arhitekture i narodnih običaja Ukrajine sadrži preko trista komada narodne arhitekture iz svih većih regiona Ukrajine i 40.000 predmeta domaćinstva i tradicionalne kulture među kojima su nošnje, stari tekstili, vezovi, ćilimi, keramika, metalni ručni radovi, stolarija i staklo, kao i muzički instrumenti, slike i kućni pribor. Ceo muzej je podeljen na sektore od kojih svaki predstavlja narodnu arhitekturu i život specifičnog ukrajinskog regiona, dok centar muzeja predstavlja brdo sa nekoliko vetrenjača. Sadrže izložbeni prostor sa spomenicima etnografije i spomenicima narodnog graditeljstva, etnografsko–naučne izložbene paviljone, restoran sa oko trista mesta, pevački teren za 10.000 gledalaca, istraživački institut za etnografsku muzeologiju Nacionalne akademije nauka Ukrajine i industrijske radionice za restauratorske radove.

Jedna od karakteristika muzeja su njegove pozorišne predstave i proslave na otvorenom posvećene različitim narodnim praznicima kada su radnici muzeja i posetioci obučeni u narodne nošnje, kao i oni koji se bave starim zanatima poput tkanja, kalupa i drugih. U jesen i tokom letnjih praznika organizuju manifestacije narodnih zanata pa tako kovači, grnčari, tkači i drugi majstori pokazuju javnosti svoje zanate i stvaraju umetnička dela pred njima.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b „National Museum of Folk Architecture and Life of Ukraine”. Museum Portal. Pristupljeno 2024-03-20. 
  2. ^ „National Museum of Folk Architecture and Life of Ukraine”. Google Arts & Culture (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2024-03-20. 
  3. ^ „Museums of folk architecture and folkways”. www.encyclopediaofukraine.com. Pristupljeno 2024-03-20.