Нацрт:Vodeni duh
{{преместити|{{замени:PAGENAME}}}} . Proverite da li je nacrt referenciran i jesu li ispunjene opšte stilske smernice pre nego što ga zatražite premeštanje u prostor članaka. Pronađi izvore: "Vodeni duh" — Gugl vesti · Gugl novine · Gugl knjige · Gugl akademik · HB · JSTOR · Gugl besplatne slike · WL Poslednju izmenu ove stranice objavio je urednik Kizule (razgovor | doprinosi) na datum 2. novembar 2023. u 22:36. (osveži) |
Ovaj članak je deo projekta seminarskih radova na Visokoj školi elektrotehnike i računarstva strukovnih studija u Beogradu. Datum unosa: mart—jun 2019. Ova grupa studenata uređivaće u prostoru članaka. Nemojte prebacivati članak u druge imenske prostore. Pozivamo vas da doprinesete njegovom kvalitetu i pomognete studentima pri uređivanju. |
Vodeni duh je nag i kosmat starac, sa bradom i ribljim repom koji živi u kristalnom dvoru u vodi, čiji je gospodar.
Stanište Vodenog duha se, prema raznim pričama, nalazi na dnu dubokih rečnih virova, jezera ili mora. Njegove služavke ili kćeri su rusalke, a on sam je predvodnik legendarne vojske od stotinu vodenjaka, koja s večeri napada one koji se tada nađu pored vode. Njegovi podanici ponekad oštećuju i vodenice, ribarske mreže i mostove, jer je voda neprikosnoveno carstvo Vodenog duha i kao takva zabranjena za ljude; da bi ga umilostivili, vodeničari, mornari i ribari prinose mu razne životinjske žrtve.
Vodeni duh se ponekad opisuje sa upadljivo crveni očima ili sa kozjim ušima; katkada ritmičnim udarcima o stenovito dno naređuje napad svoje vojske koji sam predvodi. Ponekad, umesto trozupca, u ruci ima bič kojim hvata ljude, ali i kažnjava potčinjene, a gdegde možemo naći i zapis njegovog tabuisanog imena Tartor, koje je sačuvano i kod Vlaha u Srbiji i retko se pominje kako se on ne bi prizvao. Ovo ime u običnom govoru zamenjuje imenica Voden, Vodanoj ili Vođanoj, a nekada i sa Kemza ili Vodeni đavo. Voden se u ponekim tumačenjima smatra slovenskim bogom; njegov kip nema jasno vidljiv donji deo tela jer, umesto njega, ima osnovu u vidu čamca.[1]
Verovanja[uredi | uredi izvor]
Veruje se da čovek može da vidi Vodenog duha bez posledica, ako u ponoć ode na reku i sa kocem u ruci zagazi u vodu. Vrhom koca treba da dodirne dno reke i kaže: ,,Pobratime, hodi vamo“, na šta bi se ovaj pojavio. Svaki savez sa njim je opasna rabota, jer bi Vodeni duh na kraju utopio svog štićenika i odveo ga da služi u njegovoj palati na dnu reke. Verovalo se da noću, pre davljenja, on svoju žrtvu tri puta zove po imenu i da čovek mora da čuje ovaj glas ma gde se nalazio. Kao i mnogi drugi demoni u slovenskim predanjima, i Vodeni duh voli žene i prema njima ima poseban odnos. U Srbiji je bilo rasprostranjeno verovanje da ga žena može dozvati ako se noću skine gola i zagazi u vodu raspletene kose, izgovarajući određene magične reči, nakon čega bi mogla od njega da traži šta hoće, zauzvrat nudeći odgovarajuću žrtvu.
Priča u kojoj sveti Nikola veže vodenog đavola i baca ga na dno mora slikovito prikazuje kako je hrišćanski svetac kasnije preuzeo jednu drevnu ulogu: sveti Nikola prevozi duše sa ovog sveta na onaj i na njega su prenesene funkcije Vodenog duha. Vodeni duh se u izvornom obliku još dugo očuvao u verovanju ribara na Dunavu, koji su se čuvali da ih ovaj noću ne pronađe, pa odatle izreka, kada se nešto ne zna: ,,Ni đavo ne zna gde alas spava.“
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Gajić, Nenad, author. Slovenska mitologija. ISBN 9788652105298. OCLC 847762699.