Pređi na sadržaj

Нацрт:Vodeni duh

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Vodeni duh je nag i kosmat starac, sa bradom i ribljim repom koji živi u kristalnom dvoru u vodi, čiji je gospodar.

Stanište Vodenog duha se, prema raznim pričama, nalazi na dnu dubokih rečnih virova, jezera ili mora. Njegove služavke ili kćeri su rusalke, a on sam je predvodnik legendarne vojske od stotinu vodenjaka, koja s večeri napada one koji se tada nađu pored vode. Njegovi podanici ponekad oštećuju i vodenice, ribarske mreže i mostove, jer je voda neprikosnoveno carstvo Vodenog duha i kao takva zabranjena za ljude; da bi ga umilostivili, vodeničari, mornari i ribari prinose mu razne životinjske žrtve.

Vodeni duh se ponekad opisuje sa upadljivo crveni očima ili sa kozjim ušima; katkada ritmičnim udarcima o stenovito dno naređuje napad svoje vojske koji sam predvodi. Ponekad, umesto trozupca, u ruci ima bič kojim hvata ljude, ali i kažnjava potčinjene, a gdegde možemo naći i zapis njegovog tabuisanog imena Tartor, koje je sačuvano i kod Vlaha u Srbiji i retko se pominje kako se on ne bi prizvao. Ovo ime u običnom govoru zamenjuje imenica Voden, Vodanoj ili Vođanoj, a nekada i sa Kemza ili Vodeni đavo. Voden se u ponekim tumačenjima smatra slovenskim bogom; njegov kip nema jasno vidljiv donji deo tela jer, umesto njega, ima osnovu u vidu čamca.[1]

Verovanja[uredi | uredi izvor]

Veruje se da čovek može da vidi Vodenog duha bez posledica, ako u ponoć ode na reku i sa kocem u ruci zagazi u vodu. Vrhom koca treba da dodirne dno reke i kaže: ,,Pobratime, hodi vamo“, na šta bi se ovaj pojavio. Svaki savez sa njim je opasna rabota, jer bi Vodeni duh na kraju utopio svog štićenika i odveo ga da služi u njegovoj palati na dnu reke. Verovalo se da noću, pre davljenja, on svoju žrtvu tri puta zove po imenu i da čovek mora da čuje ovaj glas ma gde se nalazio. Kao i mnogi drugi demoni u slovenskim predanjima, i Vodeni duh voli žene i prema njima ima poseban odnos. U Srbiji je bilo rasprostranjeno verovanje da ga žena može dozvati ako se noću skine gola i zagazi u vodu raspletene kose, izgovarajući određene magične reči, nakon čega bi mogla od njega da traži šta hoće, zauzvrat nudeći odgovarajuću žrtvu.

Priča u kojoj sveti Nikola veže vodenog đavola i baca ga na dno mora slikovito prikazuje kako je hrišćanski svetac kasnije preuzeo jednu drevnu ulogu: sveti Nikola prevozi duše sa ovog sveta na onaj i na njega su prenesene funkcije Vodenog duha. Vodeni duh se u izvornom obliku još dugo očuvao u verovanju ribara na Dunavu, koji su se čuvali da ih ovaj noću ne pronađe, pa odatle izreka, kada se nešto ne zna: ,,Ni đavo ne zna gde alas spava.“

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Gajić, Nenad, author. Slovenska mitologija. ISBN 9788652105298. OCLC 847762699.