Pavel Špilevski
| Pavel Špilevski | |
|---|---|
| Lični podaci | |
| Puno ime | Pavel Mihajlovič Špilevski |
| Datum rođenja | 12. novembar 1823. |
| Mesto rođenja | selo Šipiloviči, Ruska Imperija, danas Belorusija |
| Datum smrti | 29. oktobar 1861. (37 god.) |
| Mesto smrti | Sankt Peterburg,  Ruska Imperija |
| Književni rad | |
| Najvažnija dela | Beloruske poslovice |
Pavel Mihajlovič Špilevski (blr. Павел Міхайлавіч Шпілеўскі; rus. Па́вел Миха́йлович Шпиле́вский; selo Šipiloviči Minske gubernije, danas Ljubanjski rejon Minske oblasti, 12. novembar 1823 – Sankt Peterburg, Ruska Imperija, 29. oktobar 1861) bio je ruski i beloruski etnograf, književnik, publicista, književni i pozorišni kritičar i promoter narodnog kulturnog nasleđa Belorusa. Godine 1847. završio je bogosloveske studije na Peterburškoj bogosloviji. Nakon završenih studija 5 godina je radio kao profesor književnosti u Varšavi, a potom prelazi u Sankt Peterburg gde radi na Pedagoškom fakultetu.
Posebno se interesovao za mitologiju, folklor i narodno stvaralaštvo Belorusije, a prvi rad vezan za narodnu belorusku mitologiju objavio je 1846. godine pod pseudonimom P. Drevljanski. Godine 1850. objavio je istorijski rad „Izaslanstvo Lava Sepege u Moskvi“ (rus. «Описание посольства Льва Сапеги в Московию»), a tri godine kasnije i mitološko delo „Vukodlaci u beloruskim narodnim verovanjima“ (rus. «Исследование о вовкалаках на основании белорусских поверий»). U najznačajnija dela ubrajaju se monografija „Beloruske poslovice“ koju je objavio 1853, te putopis „Putovanja po Polesju i po Beloruskom kraju“.
Iako je Špilevski pisao isključivo na ruskom jeziku, u njegovim radovima jasno se vidi subjektivan i nacionalistički pristup u odnosu Belorusa prema ostalim narodima na tom području. Beloruse je smatrao najstarijim slovenskim plemenom. Postojanje mnogih mitoloških bića koja pominje u svojim radovima nema pozadinu u stvarnim folklornim karakteristikama Belorusa, i mnogi savremeni kritičari smatraju njegova dea vezana za mitologiju kao fantastiku bez stvarnog uporišta.[1][2]
Bibliografija[uredi | uredi izvor]
- Beloruska narodna predanja (rus. Белорусские народные предания) – objavljeno 1846. pod pseudonimom P. Drevljanski
- Beloruska narodna verovanja (rus. Белорусские народные поверья) – objavljeno 1846. pod pseudonimom P. Drevljanski
- Beloruska narodna verovanja knjiga treća – objavljeno 1852.
- Izaslanstvo Lava Sepege u Moskvi (rus. «Описание посольства Льва Сапеги в Московию») – Sankt Peterburg 1850. godine
- Zbornik beloruskih verovanja (rus. «Белорусские поверья» – Sankt Peterburg 1850—1852.
- Belorusija u stvarnosti i verovanjima (rus. «Белоруссия в характерических описаниях и фантастических поверьях») – Sankt Peterburg 1853.
- Vukodlaci u beloruskim narodnim verovanjima (rus. «Исследование о вовколаках на основании белорусских поверий») – Sankt Peterburg 1853.
- Putovanja po Polesju i po Beloruskom kraju (rus. «Путешествие по Полесью и Белорусскому краю») – Sankt Peterburg 1853, Minsk 1993. i 2003.
- Beloruske poslovice (rus. «Белорусские пословицы») – Sankt Peterburg 1853.
- Arheološki nalazi (rus. «Археологические находки») – Sankt Peterburg 1857.
- Dožinka, beloruski običaji. Dramski prikazi (rus. «Дожинка, белорусский обычай. Сценическое представление») – Sankt Peterburg 1857.
- Zapadnoruski eseji (rus. «Западнорусские очерки») – Sankt Peterburg 1858.
- Cigančići (rus. «Цыганёнок», priče za decu) – Sankt Peterburg 1855.
- Njegovi rukopisi Rečnik beloruskog govora (rus. «Словарь белорусского наречия»), Kratka gramatika beloruskog govora (rus. «Краткая грамматика белорусского наречия») i Beleške jednog Belorusa o beloruskom jeziku (rus. «Заметки белорусца о белорусском языке») nikada nisu zvanično objavljeni.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Toporkov A. O «Belorusskih narodnыh predaniяh» i ih avtore}-
- ^ -{Levkievskaя E. E. Mehanizmы sozdaniя mifologičeskih fantomov v «Belorusskih narodnыh predaniяh» P. Drevlяnskogo
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Špilevskiй, Pavel Mihaйlovič // Эnciklopedičeskiй slovarь Brokgauza i Efrona : v 86 t. (82 t. i 4 dop.). — SPb., 1890—1907.
- Trockiй V. Špilevskiй, Pavel Mihaйlovič // Bolьšaя biografičeskaя эnciklopediя.
Preporučena literatura[uredi | uredi izvor]
- «Rukopisi, kotorыh ne bыlo. Poddelki v oblasti slavяnskogo folьklora» // Sostaviteli: T. G. Ivanova, L. P. Lapteva, A. L. Toporkov. — M.: Ladomir, 2002.
- Pamяcь: Gіst.-dakum. hronіka Mіnska. — U 4 kn. Kn. 1-я. — Minsk: BELTA, 2001. —. ISBN 985-6302-33-1.
- Špilevskiй, P. M. Putešestvie po Polesью i belorusskomu kraю / P. M. Špilevskiй; predisl., sostav. S. A. Kuznяeva. — 2-e izd. — Minsk: Polыmя, 2004. — 251 s. —. ISBN 985-01-0487-2.
- Špіleўskі, P. M. Belarusь u abradah і kazkah / P. M. Špіleўskі; per. na bel. movu A. Vaščankі. — Mіnsk: Lіtaratura і Mastactva, 2010. — 304 s. —. ISBN 978-985-6941-92-7.
| Međunarodne | |
|---|---|
| Državne | |
