Petar Duka

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Petar Duka
Petar Duka
Lični podaci
Mesto rođenjaOsijek, Habzburška monarhija
Datum smrti29. decembar 1822.(1822-12-29) (64/65 god.)
Mesto smrtiBeč, Austrijsko carstvo

Petar Duka ot Kadar, (Osijek 1757. (ili 1756) — Beč, 29. decembar 1822) bio je general austrijske vojske srpskog porijekla.[1][2][3]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Potiče iz Osijeka, iz srpske trgovačke porodice. Kao dete je bio radi višeg školovanja poslat u Preslavu (Breslavu) pa Getingen. Oko 1770. vratio se u Beč, gde je stupio u vojnu službu kao kadet. U Beču je završio vojno-inžinjerijsku akademiju, i kao graničarski oficir je služio u Vojnoj krajini. Učestvovao je u svim ratovima Austrije od 1776. do 1813. godine. Posebno se istakao u bici kod Manhajma (njem. Mannheim) 1795. Po okončanju rata sa Germanima 1799. godine postaje general major.

Postavljen je za "festungs" komandanta u Temišvaru.[4] Ali on je 1800. godine napustio taj položaj, uzeo oružje i dogurao je do feldmaršal-lajtanta. Njegovo ime je nosio 39. pješadijski puk od 1803. godine. Godine 1805. je postao glavni vojni zapovjednik general Banata. Zalagao se za vreme Prvog srpskog ustanka da austrijska vojska zaposedne srpske gradove Beograd i Oršavu.[5] Poslije 1815. dobija zajedno sa sinovcima naslednicima, Stefanom i Petrom, titulu mađarskog plemića sa titulom barona. Pripalo mu je selo Kadar kao plemićki posed.

Duka je na kraju vojne karijere bio feldcajgmajster (od 1803), tajni savetnik, kavalir velikog krsta austrijskog Leopold ordena, te najviših ruskih,[6] francuskih i pruskih ordena. Umro je kao "dejstviteljni" tajni savetnik sa 66 godina, 1822. godine u Beču, gde je do tada živeo.[7]

Odlikovan je nizom visokih odlikovanja: napuljskim Ordenom Svetog Ferdinanda i za zasluge, pruskim Ordenom crvenog orla, ruskim Ordenom Svetog Aleksandra Nevskog, Ordenom Svete Ane, Ordenom Aleksandra Nevskog, francuskim Ordenom Svetog Luja, bavarskim Vojnim ordenom Maksimilijana Jozefa, austrijskim Ordenom Leopolda, Vojnim krstom i Ordenom Marije Terezije.[8][3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Serbski letopisi za 1825.", Budim 1824. godine
  2. ^ "Serbski letopisi", Budim 1824. godine
  3. ^ a b Acović, Dragomir (2017). „Šest vekova odlikovanja među Srbima”. Politikin zabavnik. 3438: 6. 
  4. ^ "Srbska novina ili Magazin za hudožestvo, knižestvo i modu", Budim 1838. godine
  5. ^ "Delo", Beograd 1899. godine
  6. ^ „Prvi Srbin kome je ovo uručeno nakon 100 godina”. 29. 10. 2018. Pristupljeno 29. 10. 2018. 
  7. ^ "Srbska novina...", Budim 1838. godine
  8. ^ Acović, Dragomir (2012). Slava i čast: Odlikovanja među Srbima, Srbi među odlikovanjima. Belgrade: Službeni Glasnik. str. 82. 

Literatura[uredi | uredi izvor]