Povrede u sportu
Povrede u sportu | |
---|---|
![]() | |
Klasifikacija i spoljašnji resursi | |
Specijalnost | Sportska medicina |
Povrede u sportu, sportske traume oštećenja su tkiva ili patološka oštećenja ljudskog organizma pod dejstvom spoljašnjih ili unutrašnjih sila, tokom rekreativnog ili profesionalnog bavljenja sportskim aktivnostima. Povrede su sastavni deo svake sportske aktivnosti, a nešto su učestalije kod borilačkih i ekstremnih sportova.[1]
Od naročitog značaje je postupak sportiste neposredno posle povređivanja. Iako se povrede u sportu, po svojoj prirodi, najčešće lake, one mogu postati problem u odnosu na takmičarsku sposobnost, zbog pogrešnog uverenja da je povreda može brže izlečiti nago što to omogućavaju prirodni procesi. Oporavak sportiste nakon zadobijene povred mora biti potpun, jer se, rizikuje ponovno povređivanje, koje je u ponavljanim slučajevima mnogo teže.
U cilju prevencije povreda u sportu veliki značaj imaju treneri, koji rukovode trenažnim procesom, ili sportskim aktivnostima rekreativaca, jer poseduje određena znanja iz oblasti sportskog treninga. Takođe do dostizanje maksimalnih rezultata u sportu, bez povreda, može se doći samo ako se maksimalni rezultati postižu u skaldu sa uzrastom i planskim etapnim treningom koji je za to najpovoljniji.
Entiteti sportskih trauma
[uredi | uredi izvor]Sportska trauma može podrazumevati dva potpuno različita entiteta:[2]
- Sportsku povredu
Sportske povrede su promena organizma nastala tokom treninga, takmičenja u sportu, fizičkom vežbanja ili rekreacije.
- Oštećenja u sportu
Oštećenja u sportu su patološke promene nastala prenaprezanjem lokomotornog aparata tokom bavljenja sportskim aktivnostima, koja prema načinu nastanka i dužini trajanja promene mogu biti akutnog ili hroničnog karaktera.
Epidemiologija
[uredi | uredi izvor]Povrede u sportu u ukupnom broju povreda učestvuju sa 10% do 15%, a najzastupljenije su u dobu pune takmičarske zrelosti, a to je između 20. i 30. godine života.
Najčešće se povređuje koleno koje, uz skočni zglob, u lokomotornom sistemu najviše opterećeno. Po učestalosti povreda po sportovima ubedljivo prednjače skijaški sportovi zbog same podloge na kojoj se obavljaju i zbog velikog rizika za početnike.[1]
Etiologija
[uredi | uredi izvor]Svaka sportska aktivnost (rekreativna ili profesionalna) razvija takmičarski duh, koji je, posebno izražen kod profesionalnih sportista, ali i kod njegovih trenera i vežbača rekreativaca u takmičarskim sportkim aktivnostima, jer je usmeren na postizanje što boljih rezultata i obaranje sportskih rekorda. U tim nasojanjima traže se nove metode i postupci u sportskom treningu, što iziskuje sve veća naprezanja brojnih struktura organizma sportiste.
„ | Sve većim obimom i intezititetom treninga, zahtevi za postizanjem što veće brzine kretanja, brzine pojedinačne reakcije, zahtevi za generisanjem što veće sile u pojedinim sportovima, samo su neki od faktora koji dovode do stanja koja prevazilaze zonu maksimalne adaptacije organizma, i uz sadejstvo drugih faktora (zamora, nedovoljne fizičke pripremljenosti, loše organizovanog treninga, neadekvatnog ili nedovoljnog zagrevanja, nedostatka koncentracije), povećavaju mogućnost nastajanja povreda. | ” |
Predisponirajući faktori
[uredi | uredi izvor]Genetski faktor
Genetski faktori u određenoj meri mogu uticati na predispoziciju za nastanak i razvoj određenih sportskih povreda. Anatomske anomalije najčešće se pojavljuju na stopalima i kolenima, natkolenicama i kičmenom stubu. Deformiteti narušavaju uobičajenu šemu pokreta i dovode do prenaprezanja okolnih struktura mekog tkiva (npr. pes planus, pes kavus i valgus ili varus kolena) mogu prouzrokovati da sportista ima nepravilnu biomehaniku i da postane predisponiran na povrede.[3] Kod takvih sportista pri izvođenju nekih sportskih aktivnosti usled većeg naprezanja određenih struktura može doći do povrede.
Višak kilograma
Moderan pretežno sedantaran način života i ishrana nezdravom, brzom hranom ili već delimično obrađenom hranom, ima veliki uticaj na povećano javljanje sportskih povreda. Najčešće su to uganuća (distorsio) ili istegnuća (distensio) zglobova (najčešće skočnog zgloba), povrede ahilove tetive (istegnuće ili pucanje tetive), povrede kičme, istegnuća ili kidanja mišića i drugo.
Loša psihološka pripremljenost
Na nastanak povreda može uticati i loša psiholška pripremljenost. Na primer pad koncentracije tokom treninga ili napornog takmičenja vrlo često uzrokuje povređivanja, zbog nepažnje, gubitka ritma ili suženog stanja svesti za pravovremeno uočavanje rizika. Zato uporedno sa fizičkim treninzima koji su usmereni na postizanje visokog stepena fizičke i tehničke pripremljenosti, treba težiti i izgradnji celokupne ličnosti sportiste kroz prenošenja znanja i iskustava starijih sportista i trenera, psihologa i sportskog lekara na sportistu, u cilju sveukupne edukacije i postizanja maksimalnih ili željenih rezultata, uz minimalni gubitak koncentracije.[4]
Profesionalizacija u sportu
Uloga profesionalizacije sporta samo je još više zaoštrila sve napred navedene probleme, jer se dobri rezultati u sportu često poistovećuju sa što većom zaradom sportiste ili i kluba i svih činilaca u njemu. Iz tih razloga iz godine u godinu, u sportu rastu snaga i brzina. Dokaz za to je činjenica da seniorske svetske rekorde od pre 30 godina, danas nadmašuju juniori i to na treninzima, ali sa sve većom izloženošću povredama.
Unutrašnji ili lični faktori

Unutrašnji ili lični faktori koji bi sportistu mogli da dovedu u veći rizik od povrede mogu biti polne frazlike. Na primer, sportistkinje su obično sklonije pojedinim povredama. Postoji približno 1,6 puta veća stopa povreda po sportskoj izloženosti kod srednjoškolskih sportistkinja nego kod muškaraca istog uzrasta.[5]
Drugi unutrašnji faktori su starost, težina, sastav tela, visina,[6] nedostatak fleksibilnosti ili opsega pokreta, koordinacije, ravnoteže i izdržljivosti.
Postoje i psihološki faktori koji su uključeni u unutrašnje faktore rizika. Neki psihološki faktori koji bi određene pojedince mogli učiniti više podložnim povredama uključuju lične stresore u njihovim domovima, školi ili društvenom životu.
Ekstrinzični faktori
Ekstrinzični faktori rizika mogu uticati na rizik od povrede sportiste. Neki primeri ekstrinzičnih faktora bi bili zaštitna oprema specifična za sport, kao što su kacige, jastučići za ramena, štitnici za usta i štitnici za cevanicu, i da li su ovi delovi opreme pravilno postavljeni na pojedinog sportiste kako bi se osiguralo da svaki od njih sprečava povrede kao što su koliko je to moguće.
Drugi ekstrinzični faktori su uslovi sportskog okruženja kao što su kiša, sneg i održavanje poda/polja površine za igru.[7]
Vrste povreda po sportskim disciplinama
[uredi | uredi izvor]Tabela 1. Najčešće povrede kod grupnih sportova
Sport | Povreda nerava | Koštano-mišićne povrede |
---|---|---|
Košarka |
|
|
Fudbal |
(Tarzal tunel sindrom) |
|
Rukomet |
|
|
Hokej |
|
|
Odbojka |
|
|
Tabela 2. Najčešće povrede kod individualnih nekontaktnih sportova
Sport | Povreda nerava | Koštano-mišićne povrede |
---|---|---|
Tenis |
|
|
Gimnastika |
|
|
Ples |
|
|
Biciklizam |
|
|
Bodibilding |
|
|
Tabela 3. Najčešće povrede kod individualnih kontaktnih sportova
Sport | Povreda nerava | Koštano-mišićne povrede |
---|---|---|
Džudo, Karate, kik boks |
|
|
Rvanje |
|
|
Boks |
|
|
Vrste povreda prema promenama u organizmu
[uredi | uredi izvor]- Endogene povrede
Ova vrsta povreda, koja nastaje prvenstveno zbog premora i prenaprezanja, uzrokovana je anatomskim i fiziološkim promenama tkivnih struktura. Po brzini razvoja kliničke slike one mogu biti akutnog ili hroničnog karaktera.
- Egzogene povrede
Ova vrsta povreda, koja je mnogo češća u sportu nastaje delovanjem spoljnih sila ili agenasa na tkiva i organe sportista.
Vrste povreda prema uzroku
[uredi | uredi izvor]Bez obira da li se radi o endogenim ili egzogenim uzrocima, karakteristične povrede u sportu mogu svrstati u četiri osnovna stanja:[8]
- Oštećenja tkiva (mehanička, asfiktička, fizičke i hemijske povrede)
- Krvavljenje (hemoragija, hematom)
- Reaktivno zapaljenje
- Fibroza ili osifikacija
Oštećenja tkiva
[uredi | uredi izvor]Povreda ili trauma nastaje kao posledica oštećenje tkiva ljudskog organizma dejstvom spoljašnjih ili unutrašnjih sila. Povrede u spoprtu prema oštećenju tkiva dele se na; mehaničke, asfiktičke, fizičke i hemijske.
Mehaničke povrede
[uredi | uredi izvor]Ova vrsta povreda, koja je najčešća u sportu i izazvana je dejstvom neke mehaničke sile. Na nastanak mehaničkih povreda utiče dejstvujući „sukob” različitih fizičkih veličina : sila pritiska (kompresije) i sila trakcije (izvlačenja, kidanja, vučenja).[9]
Sila striganja — nastaje kada se sukobe dve sile koje deluju u suprotnim smerovima (masa tela pod uticajem sile zemljine teže i sila reakcije podloge), onda se radi o dejstvu sile trakcije.
Sila pritiska — može da deluje savijanjem - sila fleksije, ili angulacijom gde se savijanje vrši pod oštrim uglom
Sila trakcije — može da deluje kao sila rotacije, a ako je trakcija velikog inteziteta i momentalna, ona deluje kao sila otkidanje.
Efekat dejstva mehaničke sile zavisi od više faktora: vrste tkiva na koje deluje sila, vrste i oblika mehaničke sile,uporne površine preko koje sila deluje, jačine aktuelne sile, pravca, udaljenosti i ugla pod kojim sila deluje i vremenskog trajanja dejstva sile.
Asfiktičke povrede
[uredi | uredi izvor]Asfiktičke povrede uzrokovane su nasilnim poremećajem disanja. Prema mehanizmu nastanka dele se na:
Strangulacije — povrede nastale stezanjem vrata ili spoljnim pritiskom na zid grudnog koša
Sufokacije — povrede nastale zapušenjem (opstrukcijom) disajnih puteva (npr zapušenjem nosa i usta, ždrela i grkljana, dušnika i dušnica)
- Fizičke povrede
Fizičke povrede uzrokovane su dejstvom fizičkih faktora, i prema vrsti tog faktora mogu biti:
Termičke povrede — nastaju dejstvom visoke temperature (opekotine, toplotni udar) i niske temperature (smrzotine i hipotermije).
Električne povrede — nastaju dejstvom udara električne struje ili groma
Akustičke povrede — izazvane su bukom, vibracijom ili ultrazvukom
Povrede zračenjem — izazvane su dejstvom jonizirajućeg zračenja, mikrotalasnog, elektromagnetnog i ultraljubičastog zračenja
Hemijske povrede
[uredi | uredi izvor]Hemijske povrede, posebna su grupa traumatskih oštećenja organizma nastalih dejstvom;
Jetkih otrova — kiseline, baze i njihove soli)
Nadražajnih otrova
Krvnih otrova — ugljen - monoksid i ugljen - dioksid
Nervnih otrova — alkohol, droge, lekovi .
Prevencija povreda u sportu
[uredi | uredi izvor]Na sveukupnu prevenciju povreda u sportu značajnu ulogu imaju sledeći činioci:
- Prethodna selekcija sportista
Pre svakog bavljenja sportom neophodno je kod svih sportista izvršiti odabir (selkciju), u cilju utvrđivanja ili određivanja:
- fizikih osobina i eliminacija prisutnih ograničenja ili nesposobnosti
- nivoa osposobljenosti za određenu vrstu sporta
- postupka kojim se mladim sportistima može odobriti bavljenje nekim sportom bez većih opasnosti od povreivanja ili nastanka hroničnih oštećenja.
- da li je doba rasta, usklađen sa motivacijom sportiste koja je često neobjektivna (i vodi u disimulaciju) i nerealnu subjektivnu procenu težine povrede i faze oporavka.
- Takmičarska spremnost
Takmičrska spremnost nastaje kao rezultat dobro usklađenog treninga, kondicije i sportskog iskustva. Dobra usklađenost ovih aktivnosti velikim delom treba biti usklađena sa sportskim tehnikama, koja su rezultat treninga i dobre škole, a što omogućava izvođenje najtežih radnji uz minimalan napor.
Takmičarska spremnost je tim uspešnija ako se treningom obezbedi da su opterećenja po regionima, posebno optreenja mišinih grupa, izložena posebnom režimu vežbanja.
Pretreniranost predstavlja veliku opasnost po povređivanje u sportu, jer takav sportista je mnogo osetljiviji na povrede.
Na dobru takmičarsku spremnost sportiste utiče preosetljivost na akutne infekcije, jer veliki telesni napori smanjuju imunu snagu organizma, pa a oporavak nakon povred duže traje, jer rane i prelomi sporije zarastaju,
- Stanje sportskog borilišta
Svi tereni za bavljenje sportom kao i sva sportska borilišta trebaju ispunjavati sve uslove za što bezbednije bavljenje sportskim aktivnostima. Npr. Fudbalski teren mora biti ravan, sa pravilno pokošenom travom, bezbedno obeležen, sa dobrom drenažom, a na savremenim terenima i sa grejanjem ispod trave (kako bi se sprečila pojava leda na travanatim površinama).
Slično se odnosi i na ostale terene, i zato je pravilima takminja propisano koje uslove teren mora da ispunjava, pre početka aktivnosti na njemu.
- Upotreba zaštitne opreme
Svaka sportska disciplina zahteva određenu vrstu zaštitne sportske odeće, obuće, naočara kaciga itd, što je propisano posebnim pravilima.
Odgovornost za nenenošenje ili nepravilnu primenu zaštitne i sportske opreme snose sportisti lično, ali i treneri, sudije i sportski lekari.
- Preventivna bandaža
Nastanak ili smanjivanje povrede ligamenata, tetiva, pa i kostiju, može se značajno smanjiti pravilnom upotrebom preventivne bandaže. Na porimer, bandaža šake kod boksera, koja je pravilima obavezna, ili bandaša skočnih zglobova kod košarkaša.
- Uticaj ranijih povreda
Kako ne postoji čudotvoran način da se lečenje sportske povrede ubrza, mimo prirodnih tokova koji se odigravaju u organizmu povređene osobe, svako prerano i nedozirano opterećenje, lako može dovesti do većeg i težeg povređvanja.
Zato u svakom sportskom klubu lekar i trener moraju delovati usaglašeno i nikako suprotstavljeno, jer obojica rade u interesu sportiste. Bolje je sportistu osposobiti, i nedelju dana kasnije od optimalnog stanja, nego i 24 časa ranije.
- Kontrola i samokontrola
Poštovanje pravila svake sportske igre ili propisanih procedura treninga od velikog su značaja za sprečavanje povreda. U tim naporima, trener, sudija i lekar moraju biti članovi istog tima, koji brine o bezbednosti sportiste. Oni moraju biti ti koji stalno insistiraju na strogom poštovanju pravila takmičenja, od primena pravila igre, do primene pripoisa u vezi terena i sportske i zaštitne opreme.
Takođi svaki sportista mora posedovati i stalno izgrađivati sposobnost samokontrole, uvažavajući i štiteći pri tome ne samo sebe već i protivničkog sportistu od povreda.
Izvori
[uredi | uredi izvor]- ^ a b Hunt, Kenneth J.; Hurwit, Daniel; Robell, Kevin; Gatewood, Corey; Botser, Itamar B.; Matheson, Gordon (2016-11-02). „Incidence and Epidemiology of Foot and Ankle Injuries in Elite Collegiate Athletes”. The American Journal of Sports Medicine. 45 (2): 426—433. ISSN 0363-5465. doi:10.1177/0363546516666815.
- ^ Ugarković, D. (2006): Biomedicinske osnove sportske medicine, Novi Sad
- ^ Read, Paul J.; Oliver, Jon L.; De Ste Croix, Mark B. A.; Myer, Gregory D.; Lloyd, Rhodri S. (2016-02-08). „Neuromuscular Risk Factors for Knee and Ankle Ligament Injuries in Male Youth Soccer Players”. Sports Medicine. 46 (8): 1059—1066. ISSN 0112-1642. doi:10.1007/s40279-016-0479-z.
- ^ Andrews, J. (2004): Priručnik za klupske lekare, Savremena poslovna obrada, St. Pazova
- ^ Gornitzky, Alex L.; Lott, Ariana; Yellin, Joseph L.; Fabricant, Peter D.; Lawrence, J. Todd; Ganley, Theodore J. (2016-07-20). „Sport-Specific Yearly Risk and Incidence of Anterior Cruciate Ligament Tears in High School Athletes”. The American Journal of Sports Medicine. 44 (10): 2716—2723. ISSN 0363-5465. doi:10.1177/0363546515617742.
- ^ Rössler, R.; Junge, A.; Chomiak, J.; Němec, K.; Dvorak, J.; Lichtenstein, E.; Faude, O. (2017-10-10). „Risk factors for football injuries in young players aged 7 to 12 years”. Scandinavian Journal of Medicine & Science in Sports. 28 (3): 1176—1182. ISSN 0905-7188. doi:10.1111/sms.12981.
- ^ Wang, Victor; Mayer, Frank; Bonaventura, Klaus; Wippert, Maria (2017). „INTRINSIC AND EXTRINSIC INJURY RISK FACTORS OF ELITE WINTER SPORTS ATHLETE IN TRAINING”. British Journal of Sports Medicine. 51 (4): 406.1—406. ISSN 0306-3674. doi:10.1136/bjsports-2016-097372.309.
- ^ Banović, D. i saradnici (2006): Povrede u sportu, Medicinska knjiga, Beograd
- ^ Macura, M. (2007): Biologija razvoja čoveka (praktikum), Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja, Beograd
Spoljašnje veze
[uredi | uredi izvor]- Povrede u sportu Arhivirano na sajtu Wayback Machine (3. decembar 2017) (jezik: engleski)
![]() | Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja). |