Restoran "Pavillon Ledoyen"
Restoran "Pavillon Ledoyen" | |
Restoran "Pavillon Ledoyen" u Parizu
| |
Informacije
| |
---|---|
Lokacija | Avenija Ditui, 8. arondisman, Pariz, Francuska |
Status | aktivan |
Otvaranje | 1779 |
"Pavillon Ledoyen", u parku u istočnom delu Jelisejskih polja u 8. arondismanu, jedan je od najstarijih restorana u Parizu. Njegova duga istorija postavlja ga na Jelisejska polja pre ulepšavanja ulice.[1]
U dvospratnom paviljonu sa vrtovima, Ledoyen se smatra jednim od najboljih gurmanskih restorana u Parizu i ima tri Mišelinove zvezde.[2] Zgrada je u vlasništvu grada Pariza. Njime upravlja kompanija "Carré des Champs Elysées".
Istorija[uredi | uredi izvor]
Prvobitno, 1779. godine, to je bila vrlo mala gostionica po imenu Au Dauphin.[traži se izvor] Bila je blizu današnjeg Trga Konkord (nekada Trg Luj XV). U to vreme to je bila seoska gostionica na periferiji Pariza i krave su pasle u poljima napolju.[3] Dana 4. avgusta 1791. godine, Pjer-Mišel Ledoajen, sin ugostitelja, iznajmio ga je i osnovao formalni restoran.[traži se izvor]
Ledoajen, perač sudova u svojoj mladosti,[4] je 1814. preimenovao restoran po sebi, a dugi niz godina bio je u vlasništvu Dezmazura. Godine 1842, arhitekta Žak Hitorf, odgovoran za razvoj vrtova Jelisejskih polja, preneo je restoran na sadašnju lokaciju.[5] Šest godina kasnije popravljen je i renoviran nakon požara.[traži se izvor]
Danas su zidovi zgrade u vlasništvu grada Pariza. Dobio je status tri Mišelinove zvezdice pod Kristijanom Le Skerom od 2002.[6]
Njime upravlja Janik Aleno, koji je u svojoj prvoj godini postigao tri Mišelinove zvezde.[traži se izvor]
Arhitektura i oprema[uredi | uredi izvor]
Originalna zgrada je bila 13x4 m,[traži se izvor] sa belim zidovima i zelenim kapcima.[7] Kada je restoran premešten 1784. bio je u dvospratni paviljon sa terasastim baštama,[8] [5] projektovan u neoklasičnom stilu. Ulje na platnu iz 1886. godine, Ručak skandinavskih umetnika u Cafe Ledoyen, Pariz, švedskog slikara Huga Birgera sugeriše nešto od izgleda restorana u kasnom 19. veku.[9] Njegove karakteristike uključuju mnogobrojne ogromne prozore, kitnjaste plafone[10] i istorijske sobe na drugom spratu.[11] Trpezarija uključuje garnituru za sedenje na otvorenom, unutrašnje salone,[12] i roštilj u stilu 1950-ih.[13]
Značajni pokrovitelji[uredi | uredi izvor]
Tokom kasnog 18. veka, to je bilo utočište Luja de Sen Žista i Maksimilijana Robespijera i tamo su večerali 26. jula 1794, dva dana pre pogubljenja.[7] Napoleon i Žozefina de Boarne su se navodno sreli u ovom restoranu, a restoran je takođe bio omiljen među umetnicima i piscima kao što su Danton, Mara, Dega, Mone, Zola, Flober i Gi de Mopasan.[5] Izveštaj iz sredine 19. veka navodi da je restoran bio i mesto za doručak učesnika dvoboja, koji su se, nakon što su pucali jedni na druge u Bulonjskoj šumi, pomirili za doručkom u ovom restoranu.[14]
Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]
Za film "Veliki restoran" Žaka Besnara (1966) sa Luj de Finom, eksterijeri su služili kao kulisa. Unutrašnja dekoracija je identično rekonstruisana u filmskim ateljeima.[15]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Stanford's Paris guide: with three maps, and a view of the Champs Elysées (Public domain izd.). E. Stanford. 1858. str. 78—. Pristupljeno 21. 1. 2012.
- ^ Wurman, Richard Saul (23. 9. 2008). Access Paris. HarperCollins. str. 140—. ISBN 978-0-06-147061-5. Pristupljeno 21. 1. 2012.
- ^ Glyn, Anthony; Glyn, Susan (jun 2000). The companion guide to Paris. Companion Guides. str. 83. ISBN 978-1-900639-20-0. Pristupljeno 20. 1. 2012.
- ^ Strong, Rowland (1900). Where and how to dine in Paris: with notes on Paris hotels, waiters and their tips, Paris theatres, minor theatres, music halls, racing round Paris, etc (Public domain izd.). G. Richards. str. 72–. Pristupljeno 21. 1. 2012.
- ^ a b v Downes, Stephen (1. 11. 2006). Paris on a Plate. Pier 9. str. 133. ISBN 978-1-74045-881-8. Pristupljeno 20. 1. 2012.
- ^ Nathaniel Newnham-Davis (januar 2008). Gourmet's Guide to Europe. Applewood Books. str. 21. ISBN 978-1-4290-1266-9. Pristupljeno 20. 1. 2012.
- ^ a b Vallois, Thirza (septembar 1999). Around and about Paris Vol.2: From the Guillotine to the Bastille Opera: The 8th, 9th, 10th, 11th & 12th Arrondissements. Iliad Books. str. 40. Pristupljeno 20. 1. 2012.
- ^ Wurman, Richard Saul (23. 9. 2008). Access Paris. HarperCollins. str. 140—. ISBN 978-0-06-147061-5. Pristupljeno 21. 1. 2012.
- ^ Lindgren, Mereth (1987). A history of Swedish art. Signum. str. 186. ISBN 978-91-85330-78-2. Pristupljeno 21. 1. 2012.
- ^ Vlotides, Nina (2006). A Hedonist's Guide to Paris. A Hedonist's guide to... str. 102—. ISBN 978-1-905428-05-2. Pristupljeno 21. 1. 2012.
- ^ Trefler, Caroline (29. 8. 2006). Fodor's 2007 Paris. Random House Digital, Inc. str. 173—. ISBN 978-1-4000-1681-5. Pristupljeno 21. 1. 2012.
- ^ Appletons' journal (Public domain izd.). D. Appleton and Co. 1874. str. 658—. Pristupljeno 21. 1. 2012.
- ^ Tillier, Alan; Spenley, Katherine (2011). DK Eyewitness Travel Guide: Paris. Penguin. str. 313—. ISBN 978-0-7566-8505-8. Pristupljeno 21. 1. 2012.
- ^ Paris and its environs (Public domain izd.). 1855. str. 189—. Pristupljeno 21. 1. 2012.
- ^ „Le Pavillon Ledoyen à Paris”. lieux-dhistoire.fr. Arhivirano iz originala 18. 11. 2021. g. Pristupljeno 18. 11. 2021.