Pređi na sadržaj

Samson Černov

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Samson Černov
Lični podaci
Datum rođenja(1887-00-00)1887.
Datum smrti1929.(1929-Nedostaje neophodni parametar 1, mesec!-00) (41/42 god.)
Mesto smrtiBijaric, Francuska

Samson Černov (1887Bijaric, 1929) bio je ruski i srpski ratni fotograf, snimatelj i slikar jevrejskog porekla.[1][2][3]

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Kao sedamnaestogodišnjak pristupio je ruskoj vojci tokom Rusko-japanskog rata (1904—1905). U Srbiju je stigao 1912. godine kao dopisnik ruskih novina „Novoje vremja” i „Ruskoje slovo”. Imao je ugovor i sa francuskim izdavačima, pa su njegove fotografije iz perioda Prvog balkanskog rata objavljene u listu „Ilustrasion“ (fr. L'Illustration). Nastavio je sa radom i za vreme Drugog balkanskog rata. Tokom 1913. snimio je dva kratka filma, „Jedrene posle zauzeća“ i „Bitka na Bregalnici“,[2] a u avgustu 1913. priredio je izložbu sa 400-500 fotografija iz perioda balkanskih ratova u Oficirskom domu u Beogradu. Osim toga, u proleće naredne godine priredio je i izložbu u hotelu „Astorija“ u Petrogradu, ali je tom prilikom osim fotografija izložio i nekoliko ulja na platnu.[1]

Nakon izbijanja Prvog svetskog rata, Černov je sa Francuzom Anrijem Barbisom dobio automobil i vozača, kako bi što lakše obavljao svoja zaduženja. Snimao je zločine austrougarskih jedinica u Mačvi i Posavini.[2] Ipak, u septembru 1914. vrhovna komanda srpske vojske priključila ga je filmskoj ekipi Đoke M. Bogdanovića, vlasnika bioskopa „Kasina”. Ekipa je snimala dešavanja na frontu prema reci Savi, grad Šabac u ruševinama, prelazak srpske vojske preko Save, dejstva u Sremu i razaranje Beograda. Černov se i u tom periodu bavio fotografijom i učestvovao je u povlačenju srpske vojske preko Albanije.[1]

Po dolasku na Krf, predsednik srpske vlade, Nikola Pašić, odlučio je da ga pošalje u Evropu. U Londonu je 5. juna 1916. u Galeriji Kraljevskog instituta otvorena izložba fotografija i akvarela „Srbi, decembra 1915“[2] s motivima iz ratova 1912-1915, a izložbu je otvorio ruski knez Mihail Mihailovič Romanov. Izložbi su prisustvovali Nikola Pašić, ambasadori svih savezničkih država i oko 600 drugih zvanica, a sam Černov je tom prilikom govorio o borbama srpskog naroda protiv Turaka i kasnije protiv Austrijanaca i Nemaca.[1]

U julu 1916. vratio se na Krf i izrazio želju da bude kršten i da uzme pravoslavnu veru (poticao je iz jevrejske porodice). Kum mu je bio general Božidar Terzić i na krštenju 16. jula 1916. dobio je ime srpskog regenta Aleksandra.[1]

Nakon revolucije u Rusiji 1917. godine, Černov se kao pristalica „belih“ nije mogao vratiti u domovinu, te je odlučio da uzme francusko državljanstvo.[1]

Pred kraj Prvog svetskog rata, Pašić ga je poslao u SAD i već u martu 1918. Černov je organizovao izložbu fotografija i akvarela u „Grand central palasu” u Njujorku, a „Njujork tajms“ je 17. marta 1918. objavio intervju s njim.[traži se izvor] Tokom čitavog boravka u Americi nosio je uniformu kapetana srpske vojske.[1]

U aprilu 1919. Černov je u Parizu održao seriju predavanja o Srbima i njihovoj borbi.[1]

Godine 1920. kupio je vilu u francuskom gradu Bijaric, gde je živeo sa suprugom Amerikankom. Preminuo je februara 1929.[4][5]

Izložba

[uredi | uredi izvor]

U Muzeju PTT-a u Beogradu, oktobra-novembra 2012, organizovana je izložba o delu Černova. Izložbu je priredio kustos Milorad Jovanović

Galerija

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b v g d đ e ž Jovanović, Milorad (2010). „Tri priče jedne fotografije”. Politikin Zabavnik. Arhivirano iz originala 04. 12. 2012. g. Pristupljeno 12. 2. 2012. 
  2. ^ a b v g Malić, Goran (1999). „Sećanje na prijatelja: Tragom Samsona Černova”. Politika. 
  3. ^ Malić, Goran (2004). „Doprinos ruskih fotografa srpskoj kulturi u 19. i 20. veku”. Beograd: Godišnjak muzeja grada Beograda. str. 287 — 314. Arhivirano iz originala 11. 04. 2014. g. Pristupljeno 12. 2. 2012. 
  4. ^ Ružesković, Saša (2011). „Tragom Samsona Černova” (PDF). Vesnik. ISSN 0067-5660. Arhivirano iz originala (PDF) 15. 11. 2011. g. Pristupljeno 12. 2. 2012. 
  5. ^ Rousseau, Francis; Rousseau, Monique. „Villa Marbella”. Arhivirano iz originala 09. 06. 2013. g. Pristupljeno 12. 2. 2012. 

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]