Pređi na sadržaj

Sevir Antiohijski

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sevir Antiohijski

Sevir Antiohijski je bio jeretički patrijarh Antiohijski u periodu od 512.-518. godine.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Obrazovanje je stekao u Aleksandriji. Kršten je Tripoliju 488. Zamonašio se u manastiru nedaleko od Gaze, gde je živeo neko vreme u strogom asketizmu. Kasnije je i sam osnovao manastir i bio rukopoložen za sveštenika od episkopa Epifanija Monofizita.

Kasnije odlazi u Carigrad, gde je živeo tri godine, i okupljao monofizitske monahe. Tokom ovog perioda, napisao je brojna dela protiv protiv Nestorijeve jeresi ali i učenja Četvrtog vaseljenskog sabora.[1]

Sevier je bio anatemisan od strane Jovana patrijarha Jerusalimskog, a car Justin I 518, godine ga je lišio episkopskog čina i poslao u izgnanstvo.[2]

Umro je 538. godine

Bio je jedan od glavnih zaštitnika monofizitske jeresi, koja je učila da Isus Hristos, iako sastavljen iz dveju priroda, ne boravi u dvema njima, tj. nema dve prirode, Božansku i čovečansku, pošto je pri ovaploćenju Boga Logosa čovečanska priroda u Hristu izgubila svaku vlastitu stvarnost i samo se misleno može razlikovati od Njegove Božanske prirode.

Iz takvog jeretičkog učenja proizlazi da Hristos nije istiniti čovek. Ovo učenje, po njemu je nazvano Sevirova jeres.

Izvori[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]