Simeon od Bet Aršama

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Simeon od Bet Aršama (sirijski: ܫܡܥܘܢ ܕܒܝܬ ܐܪܫܡ‎, izgovor. Šemʿun of Beth Arsham) [1][2] je bio Sirijski episkop koji je širio svoja učenja početkom 6. veka. On je bio episkop Bet Aršama (Kuća Aršama) koja se nalazila u Seleukija-Ktesifonu. [3]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Simeon je poznat kao rečit i strastveni učesnik u raspravama, i posvećen svojoj pravoslavnoj veri. Obično je rasprave vodio sa sa Nestorijancima, Manihejcima i Eutihijancima i doktrinama Markiona od Sinope i Bardesana kod kojih je stekao naziv "Persijski raspravljač".On je proveo najveći deo svog života u Mesopotamiji i Persiji gde je propovedao hrišćanstvo, gde su mnogi paganski Arapi i persijski Magi kršteni. Neposredno pre 503, episkop Istoka imenovao je Simeona, za episkopa Bet Aršama u Seleukiji. Borio se za podršku pravoslavnih vernika, ali je utamničen u Nisibsisu na sedam godina. Nakon oslobađanja, on je nastavio putovanje u tokom koga je posetio Carigrad. Kasnije ga je car Anastasije odabrao da bude delegat na dvor persijskog kralja Kavada I, kako bi razgovarali ublažavanju ograničenja vezanih za hrišćane. [4]

U ratu 526. između Vizantije i Sasanidskog carstva koji je ono otpočelo, kralj Lahmida El Mundir III ibn Numan i Sasanidi su napali Siriju. Dva visoka vizantijska zapovednika Timostratus i Jovan su tom prilikom bili zarobljeni.

Ovo je nateralo Justinijana I da pošaljem El Mundhiru poslanstvo u Al-Hiru radi mira koje su činili od Avram sina Eufrazija (njegov sin je Nonosus istoričara) i Simeon Bet Aršam.

Simeona poslednji put bio u poseti carici Teodori u Carigradu, gde je i umro oko 540.[5]

Pisma[uredi | uredi izvor]

U pismu se odnosi na jeresi Nestorijanstva, i Katolikos Babaia (nestorijanski patrijarh), vladika Simeon piše:

U danima Babai na Katolikosa, ova Marija pojavila se (kao) učitelj jeresi sledbenika Pavla u Samosatskog i Diodora [iz Tarsa] u Bet Aramai. I Babai Katolikos, sin Hormizda koji je bio sekretar Zaberkana Marzaban od Bet Aramaje, primio je učenje od njega. Svako ko ne prizna da je Marija Bogorodica, neka bude anatemisan!

- Sirijski rukopisi iz Vatikanske biblioteke. Fol.27a

Zatim je otputovao u Nadžran da razgovara sa očevicima i napiše izveštaj o masakru hrišćana koji su izvršili Jevrejske stanovnici Himjarskog kralja "Du Nuvasa" 25. novembra 523. On je opisao šta se dogodilo u pismu "Simeona Gabula":

Jevreji su sakupili sve kosti mučenika i doveo ih u crkvi gde su ih nagomilanih. Oni su onda doveli sveštenike, đakone, arhi-đakone, čitaoce i sinove i kćere iz zajednice... oni su ispunili crkvu od zida do zida, biloje oko 2.000 lica prema kazivanju ljudima koji su došli iz Nadžrana; onda su nagomilana drva sa cele spoljne strane crkve i stavljajući baklje na njih, tako da se pali crkva sa svima koji su se u njoj nalazili.

-Pismo je predao Dž.S. Asemani.

Biografija[uredi | uredi izvor]

  • Syriac Manuscripts from the Vatican Library; Volume 1, VatSyr 135, number 6: A letter by Bishop Simeon of Beth Arsham concerning Barsauma and the heresies of the Nestorians. Fol. 25b.
  • The letter is given by Assemani, B.O. vol. i. str. 359 seq. A letter of Jacob of Serugh, and a hymn by Johannes Psaltes, translated into Syriac by Paul of Edessa, have been published by Schroeter in Z.D.M.G. 31. str. 363 ff. See also Procopius, De bello Persico, i. 20.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Barsoum, Ignatius Afram (1991). Berule bdire d-ʿal yulpone suryoye hdire, trans. Philoxenos Yuḥanon Dolabani, 2nd ed. Holland: Bar Hebraeus Verlag. str. 277. 
  2. ^ Van Rompay, L. (2011). The Gorgias Encyclopedic Dictionary of the Syriac Heritage. Piscataway, NJ: Gorgias Press. str. 376. 
  3. ^ The historian and Bishop Simeon of Beth Arsham
  4. ^ Simon of Beth Arsham (d. 540)
  5. ^ Simon of Beth Arsham (d. 540))

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Van Rompay, L. (2011). The Gorgias Encyclopedic Dictionary of the Syriac Heritage. Piscataway, NJ: Gorgias Press. str. 376. 
  • Barsoum, Ignatius Afram (1991). Berule bdire d-ʿal yulpone suryoye hdire, trans. Philoxenos Yuḥanon Dolabani, 2nd ed. Holland: Bar Hebraeus Verlag. str. 277.