Слепић

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Slepić
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Reptilia
Red: Squamata
Porodica: Anguidae
Rod: Anguis
Vrsta:
A. fragilis
Binomno ime
Anguis fragilis
Slepić pokraj šume Golovec kod Ljubljane.

Slepić je beznogi gušter iz porodice Anguidae.

Izgled[uredi | uredi izvor]

Odrastao primerak je dug oko 30 do 50 cm, od čega na rep otpada više od polovine dužine tela, gladak je i sjajan, sivkaste do bakarne boje, ali boja varira u toku razvića. Gornja strana tela mu je olovnosiva ili sivomrka i ima po jednu tamnu prugu sa strane. Krljušti potpuno glatke, ne obrazuju poprečne nizove. Bubna opna ne postoji.[1]

Ime[uredi | uredi izvor]

Naziv je dobio po tome što kada je ubijen očni kapci mu se sklope. U narodu su poznati i drugi nazivi za slepića: šljepak (od slijepić → slijepak → sljepak → šljepak), sljepić, užak, gladiš (u Crnoj Gori) i guž.

Način života i ishrana[uredi | uredi izvor]

Sunča se u proleće i jesen, a ostatak godine se tokom dana ili ukopava ili krije ispod klada i kamenja. Hrani se nakon zalaska Sunca ili posle kiše kada lovi sitne životinje kao što su puževi golaći.[2] Od insekata lovi skakavce, a hoće da napada i mlade zmije.[3]

Uznemiren, sporo se sklanja, pošto koštane ploče u koži smanjuju pokretljivost i savitljivost tela.[1] Napadnut može da odbaci rep[2], ali se nov ne formira.[1]

Slepići su dugovečne životinje. Jedan primerak koji je odgajen u zoološkom muzeju u Kopenhagenu je živeo 54 godine.[2]

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Krajem avgusta ili početkom septembra ženka snese 6-25 jaja sa kožastom, tankom i prozirnom opnom iz kojih odmah izmile mladunci.[3]

Stanište[uredi | uredi izvor]

Naseljava svetle šume, travnate površine i pustare. Posebno voli staništa koja su vlažnija.[1]

Rasprostranjenost (areal)[uredi | uredi izvor]

Naseljava Evropu, jugozapadnu Aziju i severnu Afriku.[2]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Kalezić M. 2000. godine. Hordati (autorizovana skripta). Biološki fakultet: Beograd.
  2. ^ a b v g Čineri, M. 2001. Velika enciklopedija životinja. ITP „Zmaj“: Novi Sad. ISBN 978-86-489-0303-7.
  3. ^ a b Gojković, M. 1953. Prirodopisni atlas: Gmizavci i vodozemci. Znanje: Beograd.


Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]