Trombon

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Trombon
Trombon
Trombon, cev

Trombon, skraćeno Trbn. (može se još i sresti (često u rukopisnim primerima) skraćenica Trb. prema engleskom nazivu), kod nas još poznat i pod nemačkim imenom pozauna, je limeni duvački instrument, srednjeg i dubokog registra, po zvuku najsrodniji trubi[1]. Zbog srazmerno uzane cevi i čašičastog usnika taj je zvuk masivan, prodoran i blistav, jedan od najmoćnijih u orkestru, premda može da bude i zaobljen i melodijski izražajan. Iako ima i trombona sa ventilima (upotrebljavaju se uglavnom u duvačkim orkestrima), osnovni tip ovog instrumenta ima naročitu građu cevi sa tzv. povlačkom, pokretnim, klizajućim delom, čijim se izvlačenjem ukupna dužina povećava i dobijaju se dublji tonovi, a uvlačenjem smanjuje i tonska osnova povišava. Razume se da to omogućuje i glissandro, koji je ovde, zbog snage zvuka, žestokog i često grotesknog dejstva. Tri trombona, koliko ih najčešće ima u orkestru, zajedno sa tubom često izvode akorde punog i upečatljivog zvučanja (početak uvertire za operu Nabuko Đuzepea Verdija)

Obim trombona

Ovde naveden obim je dat prema mogućnostima najrasprostranjenijeg tenor-trombona, današnjim zapisivanjem u bas- i tenor-ključu.

Ne računajući ranije pretke, porodicu trombona su do pred kraj 19. veka sačinjavala tri člana: alt-trombon (čiji je pedalni ton bio Е♭, odnosno drugi alikvotni ton es sa daljim nizom), tenor-trombon (sa pedalnim tonom B1, drugi alikvotni ton B sa daljim nizom) i bas-trombon (pedalni ton F1, drugi alikvotni ton F sa daljim nizom). Kasnije su se samo druga dva ustalila kao stalni instrumenti simfonijskog orkestra, jer se umesto alt-trombona, uzimao još jedan tenor-trombon u grupi od tri trombona.

Bas-trombon ima obim od C (H1) do g1. Na njemu, zbog dužine cevi povlačka ne može da se dovede u VII poziciju (vidi: limeni duvački instrumenti), tako da ima samo šest pozicija (od tona F u prvoj poziciji naniže po pola stepena). Danas je za ovu vrstu trombona najrasprostranjeniji tenor-bas trombon (kombinacija oba trombona ujedno), odnosno tenor-trombon koji je snabdeven tzv. kvartnim- ili F-ventilom. Ovaj ventil omogućava sniženje obima tenor-trombona naniže do C, a sa uključivanjem još i specijalnog polukružnog dela cevi, mogućno je dobiti i ton H1 (koji ipak nije preporučljiv za čestu upotrebu). Na taj način se dobijaju svi polustepeni između pedalnih tonova u kontra-oktavi i tona Е, koji je najniži ton u obim tenor-trombona. Pedalne tonove od B1 naniže teško je dobiti dublje od trećeg (А♭1) ili četvrtog (G1) tona.

Kad se danas govori o orkestarskoj grupi od tri trombona (ako nije izričito naglašeno drugačije), podrazumevaju se dva tenor-trombona i jedan bas- (odnosno tenor-bas) trombon.

Kao još jednu vrstu trombona treba pomenuti i kontrabas-trombon (obim za oktavu niže od tenor-trombona), koji se više ne koristi, jer je njegovu ulogu preuzela truba.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Etimologija[uredi | uredi izvor]

"Trombon" dolazi od italijanske reči tromba (truba) plus sufiks -on (veliki), što znači "velika truba".

Tokom renesanse, ekvivalentni engleski izraz bio je „sackbut”. Reč se prvi put pojavljuje u sudskim spisima 1495. godine kao „shakbusshe“ otprilike u vreme kada se kralj Henri VII oženio portugalskom princezom koja je sa sobom dovela muzičare. „Shakbusshe” je sličan „sacabuche”, potvrđenom u Španiji još 1478. godine. Francuski ekvivalent „saqueboute” pojavljuje se 1466. godine.[2]

Nemački „posaune“ dugo je prethodio pronalasku tobogana i mogao bi da se odnosi na prirodnu trubu sve do ranog petnaestog veka.[3]

Poreklo[uredi | uredi izvor]

I gradovi i dvorovi sponzirali su bendove šalmaja i trombona. Najpoznatiji i najuticajniji služio je vojvodu od Burgundije. Glavna uloga trombona bila je uloga kontratenora u plesnom bendu.[4] Trombon se uveliko koristio širom Evrope, od njegovog pojavljivanja u 15. veku do opadanja u većini mesta sredinom kasnog 17. veka. Korišćen je na događajima na otvorenom, na koncertima i u liturgijskim okruženjima. Kod trubača, trombonisti su u nemačkim gradovima-državama bili zaposleni kao civilni službenici. Kao zvaničnici, ovi trombonisti su često bili stavljeni na stražu u gradskim kulama, ali su takođe najavljivali dolazak važnih ljudi u grad. Ovo je slično ulozi vojnog trubača i korišćeno je kao znak bogatstva i snage u nemačkim gradovima iz 16. veka.

Međutim, ovi trombonisti su često posmatrani odvojeno od veštijih trombonista koji su svirali u grupama kao što su ansambli duvačkih alta kapela i prvi orkestarski ansambli. Oni su se izvodili u verskim okruženjima, kao što je bazilika Svetog Marka u Veneciji početkom 17. veka.[5]

Kompozitori koji su pisali za trombon tokom ovog perioda su Klaudio Monteverdi, Hajnrih Šuc, Đovani Gabrijeli i njegov ujak Andrea Gabrijeli. Trombon je udvostručio glasovne delove u svetim delima, ali postoje i solo dela pisana za trombon početkom 17. veka.

Kada se sakbat vratio u uobičajenu upotrebu u Engleskoj u 18. veku, italijanska muzika je bila toliko uticajna da je instrument postao poznat kao „trombon“,[6] iako se u nekim zemljama isti naziv primenjivao tokom čitave njegove istorije, tj. italijanski trombone i nemački posaune. Trombon iz 17. veka izgrađen je u nešto manjim dimenzijama od modernih trombona i imao je zvono koje je bilo više konusno i manje prošireno.

Tokom kasnijeg baroknog perioda, Johan Sebastijan Bah i Džordž Friderik Hendl su u nekoliko navrata koristili trombon. Bah je pozvao na tromba di tirarsi da udvostruči kantus firmus u nekim od njegovih liturgijskih kantata, koje mogu biti oblik blisko povezane slajd trube.[7] Bah je takođe angažovao hor od četiri trombona da udvostruči hor u tri svoje kantate (BWV 2, BWV 21 i BWV 38),[8] kao i kvartet od tri trombona i jednog korneta u kantati BWV 25. Hendl ga je koristio u Maršu smrti od Saula, Samsona i Izraela u Egiptu. Svi su bili primeri oratorijumskog stila popularnog tokom ranog 18. veka. Notacije partitura su retke jer je bilo dostupno samo nekoliko profesionalnih „Stadtpfeiffer“ ili alta kapelnih muzičara. Hendl je, na primer, morao da uveze trombone u Englesku sa kraljevskog dvora u Hanoveru u Nemačkoj, da bi izveo jednu od svojih većih kompozicija.

Klasični period[uredi | uredi izvor]

Kristof Vilibald Gluk je bio prvi veliki kompozitor koji je koristio trombon u operskoj uvertiri, Alceste (1767), ali ga je koristio i u operama kao što su Orfeo ed Euridice, Iphigénie en Tauride (1779) i Echo et Narcisse.

Konstrukcija trombona se relativno malo promenila između baroka i klasičnog perioda. Najočitija promena bila je u zvonu.

Prva upotreba trombona kao nezavisnog instrumenta u simfoniji bila je u Simfoniji u E♭ (1807) švedskog kompozitora Joahima Nikolasa Egerta.[9] Ali kompozitor kome se obično pridaju zasluge za uvođenje trombona u simfonijski orkestar bio je Ludvig van Betoven u Simfoniji br. 5 u C-molu (1808). Betoven je takođe koristio trombone u svojoj Simfoniji br. 6 u F-duru („Pastorala”) i Simfoniji br. 9 („Hor”).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kovačević, Krešimir, ur. (1977). „Trombon”. MUZIČKA enciklopedija. 3, Or-Ž (2 izd.). str. 604. 
  2. ^ Michault, Pierre. Le doctrinal du temps présent , compilé par maistre Pierre Michault, secrétaire du très puissant duc de Bourgoingne. gallica.bnf.fr (na jeziku: francuski). str. 16. Pristupljeno 4. 12. 2018. 
  3. ^ Guion, David M. (2010). A History of the Trombone. Lanham, Maryland: Scarecrow Press. str. 22. ISBN 9780810874459. 
  4. ^ Herbert (2006), p. 59.
  5. ^ Green, Helen (2011). „Defining the City 'Trumpeter': German Civic Identity and the Employment of Brass Instruments, c. 1500”. Journal of the Royal Musical Association. S2CID 144303968. doi:10.1080/02690403.2011.562714. 
  6. ^ Guion, David (1988). The Trombone: Its History and Music, 1697–1811. Gordon and Breach. str. 3. ISBN 2-88124-211-1. „Many modern musicians prefer to use the word 'sackbut' when referring to the Baroque trombone. All other instruments in constant use since the Baroque have changed more...In response to the number of times people including musicians, have asked if the sackbut is something like a trombone, I have stopped using this misleading word. 
  7. ^ Lewis, Horace (1. 1. 1975). „The Problem of the Tromba Da Tirarsi in the Works of J. S. Bach.”. LSU Historical Dissertations and Theses. Pristupljeno 18. 6. 2020. 
  8. ^ Weiner, Harold. „The Soprano Trombone Hoax” (PDF). Historical Brass Society Journal. Pristupljeno 18. 6. 2020. 
  9. ^ Kallai, Avishai. „Biography of Joachim Nikolas Eggert”. Musicalics. Arhivirano iz originala 8. 11. 2014. g. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]