12. SS oklopna divizija Hitlerjugend

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

12. SS oklopna divizija Hitlerjugend
Amblem 12. SS oklopne divizije "Hitlerjugend“.
DeoSS trupa

12. SS oklopna divizija Hitlerjugend (nem. Hitlerjugend – Hitlerova omladina) bila je nemačka oklopna divizija u sastavu Vafen-SS koja se, tokom Drugog svetskog rata, borila na Istočnom i Zapadnom frontu. Kao i svi ostali delovi Vafen-SS, proglašena je za zločinačku organizaciju na Nirnberškom procesu. 12. SS oklopna divizija stekla je zločinačku reputaciju već tokom svog prvog borbenog angažovanja u Normandiji.

Ova divizija bila je specifična po tome što je najveći deo njenog ljudstva bio sačinjen od pripadnika Hitlerove omladine koji su bili rođeni 1926. god.

Formiranje i obuka[uredi | uredi izvor]

Ideja o formiranju SS divizije koja bi u potpunosti bila sačinjena od pripadnika Hitlerove omladine, potekla je od SS grupenfirera Gotloba Bergera, u januaru 1943. godine. Berger je sa svojom idejom upoznao SS rajhsfirera Hajnriha Himlera kome se ona jako dopala, i ubrzo je postao njen vatreni zagovornik.

Plan za formiranje divizije sastavljene isključivo od pripadnika Hitlerove omladine, rođenih 1926. godine prosleđen je Hitleru na odobrenje. Hitler je takođe bio oduševljen ovom idejom i 10. februara izdato je zvanično naređenje za formiranje nove divizije. Berger je sam sebe predložio za prvog komandanta divizije, ali je Himler, umesto njega, za komandanta izabrao veterana iz tada 1. SS oklopno-grenadirske divizije Telesna garda Adolfa Hitlera, SS-oberfirera Frica Vita.

Ubrzo zatim, održan je konkurs za izbor amblema nove divizije. Pobedilo je rešenje kod kojeg je na štitu bila predstavljena Zig runa Hitlerove omladine ukrštena sa ključem koji je bio simbol 1. SS divizije.

Do 1. septembra 1943. godine, preko 16.000 pripadnika Hitlerove omladine završilo je šestonedeljnu osnovnu obuku i prijavilo se u novoformiranu diviziju. Obuka je nastavljena u Beverlou u Belgiji gde je odlučeno da se umesto, kao oklopno-grenadirska, divizija formira kao oklopna. Većina regruta je bila toliko mlada da su umesto dnevnog sledovanja duvana i alkohola dobijali slatkiše. U oktobru 1943. godine divizija je dobila svoje konačno ime i do kraja rata je bila poznata kao 12. SS oklopna divizija «Hitlerjugend».

Feldmaršal Fon Rundštet vrši smotru jedinica 12. SS oklopne divizije "Hitlerjugend", januar 1944.

Iako su pripadnici Hitlerove omladine odrasli zadojeni nacističkom propagandom, njihovo vojno obrazovanje je bilo minimalno. Zbog toga je odlučeno da se oficirski i podoficirski položaji dodele iskusnim veteranima iz 1. SS oklopno-grenadirske divizije kako bi ovaj nedostatak bio otklonjen. Obuka pripadnika divizije bila je neuobičajena. Svestan činjenice da se divizija mora u što kraćem roku osposobiti za borbena dejstva, njen komandant Vit insistirao je na što realističnijoj obuci u kojoj je korišćena bojeva municija, kako bi se što uverljivije simulirali borbeni uslovi. Ovakav način obuke stvorio je poseban odnos između vojnika i oficira koji je bio zasnovan na međusobnom poverenju.

U martu 1944. godine divizija je proglašena borbeno sposobnom i prebačena je u rejon Ruana, severozapadno od Pariza, gde je trebalo da uđe u sastav Oklopne grupe Zapad, koja je činila nemačku oklopnu rezervu.

Tokom proleća 1944. godine divizija je nastavila sa obukom u rejonu Ruana, što će se pokazati veoma korisnim u mesecima koji će uslediti. 27. maja Vit je proslavio svoj 36 rođendan i njegovo skorašnje unapređenje u čin SS-brigadirfirera. Mirna «praznična atmosfera», kako ju je opisao jedan od grenadira, uskoro će biti prekinuta.

Početkom juna 1944. godine divizija je proglašena potpuno sposobnom za obavljanje borbenih operacija. Tenkovsko naoružanje divizije sastojalo se od 81 tenka Panter, model A i G i 104 tenka Pancer IV, model H i J. Među oklopnim vozilima nalazili su se i lovci tenkova Jagpancer IV/L70, tri prototipa protivavionskog tenka Virbelvind, više protivavionskih topova kalibra 20, 27 i 88 mm kao i samohodna artiljeriska oruđa Hamel, Vespe i SIG 33 i standardna vučna artiljerijska oruđa.

Snaga 12. SS oklopne divizije na dan 7.juna je iznosila 17.000 ljudi, jedan bataljon sa 2.000 vojnika bio je u Arnhemu na obuci. Njeno odeljenje naoružano lovcima tenkova, SS pancerjager abteilung 12, nije bilo spremno za akciju i nije imalo dovoljno lovaca na tenkove.

Kampanja u Normandiji[uredi | uredi izvor]

Fric Vit i Maks Vinše u opatiji Arden, pored Kana. Francuska, juni 1944.

Dana 6. juna 1944. godine savezničke snage iskrcale su se u Normandiji u sklopu operacije Overlord. 12. SS oklopna divizija «Hitlerjugend» je zajedno sa 21. oklopnom divizijom bila najbliža oklopna jedinica. Zbog insistiranja na Hitlerovom odobrenju za upotrebu oklopnih jedinica, ova divizija je dobila naređenje za pokret 6. juna, tek u 14.30. SS-štandartenfirer Kurt Majer dobio je naređenje da najvećom brzinom uputi svoje snage u oblast Evresija, 16 km jugozapadno od Kana. Majerove motorizovane i oklopne kolone bile su tako sistematski tučene iz vazduha od savezničke avijacije, da su prosečno napredovale jedva 7 km na sat. Tokom tih napada je uništeno 20 vozila, 80 vojnika je poginulo ili bilo ranjeno. Kada je prethodnica divizije konačno pred kraj dana, u 22.00 stigla na svoje zborno mesto u Evresi, njihovi rezervoari su bili gotovo prazni zbog stalnih skretanja, spore vožnje i čestog stajanja. Majer je očekivao da uzme gorivo iz magacina blizu Evresija, ali kada je tamo stigao, našao je samo pocrnelu burad koja se pušila. Saveznički avioni stigli su pre njega.

Borbena grupa 12. SS oklopne divizije kretala se te noći prema selima Sen Kontest, Biron i Oti, tri i po kilometara severozapadno od Kana. Ta se grupa sastojala od 25.-og SS oklopno-grenadirskog puka [tri bataljona] , pod komandom SS-štandartenfirera Kurta Majera (poznatijeg pod nadimkom «Oklopni Majer»), podržana od strane tenkova 12.-og SS oklopnog puka [drugi bataljon, 90 tenkova Pancer IV], pod komandom SS-oberšturmanfirera Maksa Vinšea i artiljerije. Majer je dobio zadatak da uništi kanadske pešadijske i oklopne jedinice koje su napredovale ka unuštranjnosti francuskog kopna. Prema Majerovim rečima, njegova jedinica dobila je zadatak da «vrati malu ribicu u more». Zakasnivši zbog teškoća oko nabavke benzina, Majerova borbena grupa još se nije bila prikupila za napad, kad su u zoru 7. juna naišli britanski lovci bombarderi da poremete njihovo razvijanje. Tog jutra Kurt Majer je posmatrao s tornja opatije Abej d‘ Arden napredovanje kanadske 9. brigade i 27. oklopnog puka. Iako je glavnina divizije još bila znatno zaostala, Majer je odlučio da napadne i Kanađani su doživeli žestoko vatreno krštenje. Do večeri 7. juna oni su potisnuti na položaje s kojih su krenuli tog jutra. Iako su u strahovitom napadu naneti značajni gubici saveznicima, front koji su držale kanadske jedinice ostao je kompaktan. Majer je shvatio da je efekat iznenađenja praćen brzim nastupanjem, koji je dao izuzetne rezultate na Istočnom frontu, neupotrebljiv u Normandiji i da je temeljno izviđanje ključ za uspeh daljih operacija u Francuskoj.

Uprkos početnom uspehu, napad 25.-og SS puka izgubio je na silini i zaustavljen je zbog izostanka podrške od strane ostalih elemenata divizije kao i zbog nedovoljnog i lošeg izviđanja položaja i pravca nastupanja kanadskih jedinica. Četa Hajlendera iz puka Severna Nova Škotska, koja je pregažena kod Otija, omogućila je preostalim četama da uspostave odbrambene položaje i zaustave nemačko napredovanje. U prvim minutima napada Šerbruk Fjuzirs su izgubili preko 25 tenkova Šerman. 12. SS oklopni puk uspeo je da potisne kanadske jedinice skoro 3,2 km, ali su preostali delovi Hajlendera iz puka Severna Nova Škotska, uspeli da, bez artiljerijske i oklopne podrške, zaustave dalje napredovanje 25.-og SS puka i uspostave čvrstu odbranu.

Prema svedočenjima kanadskih zarobljenika koji su preživeli napad, pripadnici 12. SS oklopne divizije, isfrustrirani svojim početnim neuspehom, ustrelili su i na smrt premlatili više kanadskih zarobljenika, a neki su čak pregaženi kamionima tokom prebacivanja u pozadinu. Gubici pukova Severna Nova Škotska i Šebruk Fjuzirsa, iznosili su više od 500 poginulih, ranjenih i zarobnjenih, 28 tenkova je uništeno ili oštećeno. Majer je izgubio oko 300 vojnika i 9 tenkova.

U toku dana, Majer je uspostavio svoje komandno mesto u opatiji Arden, sa čijeg tornja je imao odličan pregled terena. Predveče 7. juna, u sklopu planiranja daljih akcija divizije, 7 Kanađana je ispitano, a zatim i pogubljeno u prostorijama opatije. Posle rata je ustanovljeno da je oko 100 kanadskih vojnika, iz različitih pukova, koji su se predali 12. SS oklopnoj diviziji, pogubljeno. Majerov puk bio je raspoređen u rejonu sela Oti i Buron, sa zadatkom da štiti Karpike aerodrom. Na ovim položajima ostaće sve do 8. jula kada su nakon krvavih borbi sa kanadskom Hajlenderskom lakom pešadijom bili prinuđeni da se povuku. Kada je ostatak Hitlerjugend divizije stigao u Kan, veliki nedostatak goriva imao je za posledicu, da divizija nije mogla da bude ubačena u borbu u punoj snazi. Sve što je Obergrupenfirer Sep Ditrih [komandant 1.-og SS oklopnog korpusa] mogao da učini rano ujutro 8.-og juna, bilo je da pošalje Majera, sa svežim pojačanjima u tenkovima i pešadiji, u napad na Kanađane koji su se ukopali sa obe strane druma Kan-Baje, kod Pito-an-Besena i Bretevil l‘ Orgejeza.

Na poprište je 8. juna stigao 26. SS oklopno-grenadirski puk pod komandom SS-oberšturmbanfirera Vilhelma Monkea. Majerov napad odbacio je deo kanadskih snaga, ali je 7. kanadska brigada uspela da osvoji grupu sela koja se nalazila u dubini od oko 3 km u nemačkim položajima. 26. SS puk je zaposeo početne položaje za napad, 1. bataljon je dobio zadatak da napadne u pravcu Nuri-en-Besana, ne bi li napravio brešu na spoju između kanadskih i britanskih jedinica. Kao i prilikom prvog napada, nemačke jedinice nisu izvršile skoro nikakvo izviđanje protivničkih položaja zbog čega će mladi pripadnici divizije, tokom napada, doći pod žestok vatreni udar sa dobro utvrđenih odbrambenih položaja. U napad je 1. bataljon krenuo bez podrške tenkova. 2. bataljon je krenuo u napad sa jakom artiljeriskom podrškom u pravcu Pito-an-Besena, i tako je započela žestoka i krvava bitka. Kraljevski Vinipeški strelci našli su se u Pitou pod teškom vatrom, i uskoro su ugledali SS grenadire kako se kreću kroz visoko žito južno od sela. 2. bataljon je oštro napao, i posle bitke koja je trajala ceo dan po kućama i voćnjacima, Kanađani su bili odbačeni. Grenadiri su u veštoj akciji uspeli da okruže tri čete Kraljevskih Vinipeških strelaca. Kanađani su pokušali da se izvuku, ali je većina vojnika poginula ili bila zarobljena. Pošto je zauzet Pito, 3. bataljon [25.-og SS oklopno-grenadirskog puka] uz podršku tenkova Panter [1. bataljon 12.-og SS oklopnog puka], je krenuo u napad na Bretvil l‘ Orgejez.

Majerov napad imao je mali početni uspeh. Pojedinačne čete 12. SS oklopne divizije, napadale su bez ikakve koordinacije, fanatično jurišajući na kanadske položaje, zbog čega su početni nemački gubici bili izuzetno veliki. Majer, u njegovom poznatom stilu, u napad je išao na motoru i svojim primerom inspirisao ljudstvo. Na kanadskom levom krilu, 1. bataljon je neustrašivom akcijom uspeo da izbaci kanadske Vinipeške strelce iz Nurija ali je napad zastao kada ovaj uspeh nije blagovremeno iskorišćen. Tenkovi Panter su prešli položaje Vinipeških strelaca i ušli Bretvil, ali su ovi zadražali teren i održavali tako upornu vatru, da su sprečili SS grenadire da prođu kroz kanadske položaje da bi potpomogli tenkove. Jedan Panter je stigao do bataljonskog Glavnog stana Vinipeških strelaca, pre nego što je bio uništen. Kada je još pet tenkova bilo pogođeno, Majer je povukao svoju grupu. Nemački gubici su iznosili 155 mrtvih, ranjenih i nestalih.

Na kanadskom desnom krilu, oko 1.000 pripadnika 12. SS oklopne divizije napalo je, odmah po završetku borbi za Nuri, 250 Kanađana koji su branili grupu sela. Uz efikasnu podršku artiljerije, tenkova i teških mitraljeza Kanađani su pružili žestok otpor. Broj žrtava na nemačkoj strani se brzo povećavao, a branioci su uspeli da unište 8 nemačkih tenkova Panter iz Vunšaove oklopne čete koja je imala zadatak da podrži pešadiju tokom napada. Kada su Monkeove okrvavljene čete prestale sa napadom na sela u okolini Nurija, Kanađani su i dalje čvrsto držali svoje položaje u blizini Kana i Karpikea. Ponovo su obe strane pretrpele značajne gubitke i ponovo je došlo do ubijanja kanadskih ratnih zarobljenika od strane pripadnika 12. SS oklopne divizije. U ubijanju su učestvovali pripadnici 12.-og SS oklopno-izviđačkog bataljona koje je u egzekucijama lično predvodio njihov komandant SS-šturmbanfirer Gerhard Bremer. Pripadnici 2.-og bataljona Monkeovog 26.-og SS puka, takođe su učestvovali u zločinima pogubivši oko 20 pripadnika Vinipeških strelaca, zarobljenih tokom borbi u Nuriju. Iako su borbe vođene u samom selu, tela kanadskih vojnika pronađena su na značajnoj udaljenosti od njega, što je upućivalo na zaključak da su ovi vojnici prvo bili zarobljeni, a zatim i pogubljeni.

Po prestanku napada, 12. SS izviđački oklopni bataljon, raspoređen zapadno od Monkeovog puka, uspeo je da 8. juna zaustavi napad kanadske 3. pešadijske divizije u pravcu Kana. Ova kanadska jedinica je bila jedina saveznička jedinica, koja je u početnoj fazi Operacije Overlord dostigla sve predviđene ciljeve.

Neuspeh u zauzimanju Bretvila, stajao je Nemce Pitoa. 7. Kanadska brigada uz podršku tenkova i teške artiljerije, u kontranapadu je potisnula 2. bataljon [izgubio 100 ljudi u toj akciji]. 9. juna, u zoru, front je bio ponovo uspostavljen. 26. SS oklopno-grenadiski puk, izveo je tog dana seriju kontranapada protiv Britanaca i Kanađana. 12. SS oklopni bataljon pioniraca, 10.-og juna je krenuo akciju protiv kanadskih jedinica koje su držale pozicije između pukova Hitlerjugend divizije [SS oklopno-grenaderski pukovi 25. i 26.]. Nemački Pionirci [Inženjerija] su smatrani za elitnu pešadiju, specijalizovanu za juriše. Pod zaštitom mraka, pionirci su krenuli da se približavaju kanadskim jedinicama u tišini, ali su uskoro bili primećeni. Smrtonosna i teška artiljeriska paljba počela je kao kiša padati na izložene pionirce, zaustavivši napad ispred kanadskih linija. Čete 12.-og SS oklopnog bataljona pioniraca, ceo dan su pokušavale da se izvuku iz opasne situacije. Kasno poslepodne, pionirci su uspeli sa naporom da se povuku, izgubivši 80 mrtvih, ranjenih i nestalih. Saveznička brodska artiljerija je nastavila da gađa pozicije Hitlerjugend divizije i sledećih dana. Kanađani su se sada pridružili Britanskoj 50.-oj pešadijskoj diviziji u važnom napadu na levo krilo 12. SS oklopne divizije, poslepodne 11. juna. 12. SS oklopno-izviđački bataljon je pokazao svoju vrednost kao jaka mobilna udarna snaga [5 četa]. Četa Pantera i oklopni izviđački bataljon, sada su jurili da zaustave liniju napredovanja Britanaca. Britanski napad snage jednog pešadijskog bataljona podržanog od 84 tenka je postao neodlučan, kada je jedan tenk Šerman koji se probio, bio uništen od protivtenkovskog topa od 75mm, nekoliko metara od Nemačkog bataljonskog komandnog mesta. Dolazak iz rezerve čete Pantera, nateralo je Britance na povlačenje. Britanci su izgubili 250 ljudi i 7 tenkova od nemačke vatre. U isto vreme, Kanadska 2. oklopna brigada preduzela je napad protiv Monkeovog 26.-og SS oklopno-grenadirskog puka. Težina napada je pala na 12. SS oklopni bataljon pioniraca, koji je tada došao na liniju južno od Nuri-en-Besana. U njihovom pravcu je nastupao puk tenkova Šerman, natovareni pešadijom. Pionirci su napredovanje Kanađana zaustavili u bliskoj borbi prsa u prsa. Timovi naoružani Pancerfaustima prikradali su se Šermanima i iste uništavali, koristeći se seoskim uzanim putevima i stazama. Četa tenkova Pancer IV izvršila je pokret prema rezervnim pozicijama na brdu, koji pruža prednost visinske razlike u odnosu na kanadske linije napredovanja. Nemački udar na bok Kanađana, imao je za posledicu uništenje 46 tenkova Šerman na poprištu bitke. Juriš tenkova Pancer IV koji je usledio, zbunio je masu Kanađana, i primorao da se vrate na početnu liniju napada. Skoro 200 Nemaca je poginulo ili ranjeno, uključujući uništena 3 tenka, tokom ove teške bitke.

Uprkos snažnim napadima i lokalnim uspesima koje je postigla 12. SS oklopna divizija, ona nije uspela da ostvari svoj glavni zadatak da baci protivnika nazad u more. Nakon što su britanske jedinice dosegle liniju fronta koju je čvrsto držala kanadska 3. pešadijska divizija, stvorena je sigurna osnovica za dalje napade u pravcu Kana. Već tada je bilo očigledno da su zapadni saveznici uspostavili snažan mostobran na kontinentu i da ih je odatle nemoguće isterati. Oklopna grupa Zapad, u čijem sastavu se nalazila 12. SS oklopna divizija i 21. grupa armija upustiće se u seriju žestokih okršaja koji će na kraju rezultovati oslobađanjem Normandije.

Dana 14. juna, baraž britanske pomorske artiljerije sravnio je sa zemljom komandno mesto 12. SS oklopne divizije i tom prilikom je poginuo komandant divizije Vit. Na njegovo mesto postavljen je Kurt Majer, koji je sa 33 godine života postao najmlađi komandant divizije u Drugom svetskom ratu.

Tokom sledeće četiri nedelje, divizija je uspela da zaustavi sve savezničke pokušaje da zauzmu Kan. Žestina sukoba u rejonu Kana bila je daleko veća od bilo čega sa čim su se nemački vojnici susreli na Istočnom frontu. Uprkos znatno većoj brojčanoj nadmoćnosti saveznika, kao i stalnim napadima iz vazduha, mladi pripadnici 12. SS oklopne divizije borili su se fanatično do samog kraja. Mladi SS grenadiri su sebe smatrali elitnim ratnicima, visoko motivisanim. Za saveznike su bili fanatici, za nemce je to bilo ne više od vršenja dužnosti, boriti se za otadžbinu. Tokom prve nedelje, jula meseca 1944. godine. Majer je prekršio naređenje da brani položaj severno od grada po svaku cenu i povukao je svoju diviziju na nove položaje južno od Kana. U borbama posle D-dana pa sve do 21. jula, divizija je imala 2.000 poginulih i 4.000 ranjenih i nestalih.

Međutim, divizija nije imala puno vremena za odmor. Već 19. jula angažovana je protiv britansko-kanadskih jedinica koje su učestvovale u operaciji Gudvud. Odmah zatim, divizija je povučena sa linije fronta u sastav pokretne rezerve 1. SS oklopnog korpusa. Umesto očekivanog odmora i popune, divizija se našla u ulozi vatrogasca. Početkom avgusta učestvovala je u zaustavljanju dve savezničke operacije pod nazivom Toutlajz i Trektbl. Tokom Operacije Toutlajz, 60 tenkova 12. SS oklopne divizije sukobilo se sa 600 tenkova kanadske 1. armije. Uprkos neujednačenom odnosu snaga, divizija je uspela da zaustavi kanadsko napredovanje.

Hitlerjugend divizija, sada svedena na jedva nekoliko hiljada ljudi i šačicu oklopnih vozila, angažovana je na odbrani koridora kroz koji su se nemačke jedinice povlačile iz džepa kod Faleza. Tokom ovih borbi, komandir oklopnog puka, Maks Vunše, zarobljen je od strane britanskih snaga. Džep kod Faleza konačno je zatvoren 20. avgusta i u njemu je zarobljeno više desetina hiljada pripadnika nemačke 7. armije. Preostali delovi 12. SS oklopne divizije povučeni su preko reke Sene.

Povlačenje – Straža na Rajni[uredi | uredi izvor]

Nakon borbi kod Faleza, Hitlerjugend divizija je povučena na kratak odmor, ali nije obavljena njena popuna i snabdevanje. Ponovo je bačena u borbu tokom nemačkog povlačenja na Francusko-Belgijsku granicu. Do septembra 1944. godine broj pripadnika divizije iznosio je manje od 2.000, bez oklopnih vozila i teškog naoružanja. 6. septembra, komandanta divizije Kurta Majera, koji je svoju SS uniformu zamenio uniformom oficira Vermahta, zarobili su belgijski partizani. Zbog užurbanog povlačenja divizija nije bila u mogućnosti da organizuje akciju spasavanja. SS-obešturmbanfirer Hubert Majer postavljen je za novog komandanta divizije.

U novembru 1944. godine divizija je povučena sa linije fronta u Ninburg u Nemačkoj, gde je trebalo da bude izvršena njena reorganizacija. Najveći deo popune činilo je osoblje nemačkog vazduhoplovstva i mornarice zbog čega reorganizovana divizija nikada neće dostići elitni status koji je imala u proleće 1944. godine. Pred kraj meseca, komandant divizije Huber Majer zamenjen je sa SS-oberšturmbanfirerom Hugo Krasom, a 12. SS oklopna divizija priključena je 6. SS oklopnoj armiji Sepa Ditriha, koja se pripremala za novu nemačku ofanzivu u oblasti Ardena, poznatiju pod nazivom operacija Straža na Rajni čiji cilj je bio ponovno zauzimanje Antverpena i zaustavljanje daljeg savezničkog napredovanja.

Operacija je započela 16. decembra 1944. god. Borbena grupa Pajper iz sastava 1. SS oklopne divizije predvodila je napad na savezničke položaje. Hitlerjugen divizija, koja je trebalo da nastupa iza ove borbene grupe i iskoristi njen početni uspeh, kasno je stigla na polazni položaj zbog saobraćajne gužve koju je izazvala 12. folksgrenadirska divizija. Kada je divizija stigla do prve borbene linije naišla je na snažan otpor američkih jedinica na prevoju Elzenborn. Uprkos izuzetnim naporima divizija nije uspela da probije američke položaje. Zbog toga joj je naređeno da sleva zaobiđe ove američke položaje i da nastavi da nastupa iza 1. SS oklopne divizije. Američke snage uspele su da zaustave dalje napredovanje divizije, a nakon uništenja Oklopne grupe „Pajper“ i napredovanje cele Ditrihove armije. Pred kraj godine 12. SS oklopna divizija prebačena je na jug u rejon Bastonja gde je učestvovala u žestokim borbama na prilazima ovom gradiću. Do 18. januara 1945. godine. Hitlerjugend divizija je, zajedno sa ostalim nemačkim jedinicama, potisnuta na početne položaje.

Mađarska – Austrija[uredi | uredi izvor]

Dana 20. januara 1945. godine. Ditrihova 6. SS oklopna armija prebačena je u Mađarsku gde je trebalo da učestvuje u novoj nemačkoj ofanzivi čiji cilj je bilo ponovno zauzimanje mađarskih naftnih polja i otvaranje puta ka Budimpešti gde se u okruženju nalazilo 45.000 vojnika IX SS. brdskog korpusa.

Još dok se divizija nalazila na putu, IV SS oklopni korpus izvršio je nekoliko bezuspešnih napada u cilju deblokade garnizona u Budimpešti. 12. SS oklopna divizija je zajedno sa 1. SS oklopnom divizijom u sklopu I SS oklopnog korpusa, stigla u Mađarsku početkom februara 1945. godine, par dana pre pada Budimpešte. Divizija je odmah angažovana u borbama za likvidaciju Granskog mostobrana koji su sovjetske snage obrazovale na desnoj strani Dunava, u blizini grada Grana. Posle žestokih borbi u kojima su sa nemačke strane učestvovale 1. i 12. SS oklopna divizija, mostobran je likvidiran do kraja februara.

Divizija je zatim trebalo da učestvuje u Operaciji „Prolećno buđenje“ (Operation Frühlingserwachen) čiji cilj je bio ponovno zauzimanje mađarskih naftnih polja. U želji da operacija bude sprovedena u najvećoj tajnosti, Hitler je zabranio bilo kakvo izviđanje pre početka napada. Napad je počeo 6. marta 1945. godine po izuzetno teškim vremenskim uslovima. Otapanje snega i česte kiše pretvorile su teren u blatnjavu kaljugu zbog čega su nemačke jedinice bile prinuđene da nastupaju duž malobrojnih uskih puteva. Posle početnog uspeha, ofanziva je zaustavljena snažnim sovjetskim kontranapadom koji je zapretio potpunim opkoljavanjem nemačkih snaga. Zbog neuspeha ofanzive, Hitler, koji je izgubio poverenje u SS, naredio je da se vrate počasne trake za rukave, koje su dodeljene divizijama koje su učestvovale u napadu. Ditrih, kojeg je ovakav zahtev razbesneo, odlučio je da ga ne prosledi svojim ljudima.

Sredinom marta, snažan sovjetski kontranapad u blizini Štalvajzenberga, razbio je nemačku Armijsku grup Balk zbog čega su preostale nemačke jedinice započele opšte povlačenje u pravcu Beča. Hitlerjugend divizija držala je odstupnicu nemačkim snagama u povlačenju, da bi se 13. aprila i sama povukla u pravcu Beča. Povlačeći se kroz Odenburg i Hirtenburg, divizija je izbila kod Linca u Austriji, u čijoj blizini su se nalazili istureni američki položaji. 8. maja 1945. god. 10.000 preživelih pripadnika divizije predalo se američkim snagama u blizini Ensa. U poslednjem činu prkosa, divizija je odbila da svoja vozila obeleži belim zastavama kako su to Amerikanci zahtevali.

Ratni zločini[uredi | uredi izvor]

Brutalnost u borbama oko grada Kana, proizvelo je jako neprijateljstvo između Kanađana i Nemaca. Grenadir 12. SS oklopne divizije, sa kojim je surovo postupano prilikom zarobljavanja od strane Kanađana.

Sve u svemu, preko 100 kanadskih ratnih zarobljenika pogubljeno je od strane pripadnika 12. SS oklopne divizije. Njihovo ubistvo i potonja potraga za zadovoljenjem pravde odlično su opisani u knjizi Neprimereno postupanje: Priča o ubistvu kanadskih ratnih zarobljenika u Normandiji, autora Hauarda Margoliana (objavio Univerzitet u Torontu, 1998), naslov originala, Margolian, Howard (1998). Conduct Unbecoming: The Story of the Murder of Canadian Prisoners of War in Normandy. University of Toronto Press. ISBN 978-0-8020-8360-9. .

Prilikom prvog borbenog angažovanja divizije, u junu 1944. godine, zabeleženo je nekoliko slučajeva ratnih zločina. 8. juna, pripadnici 26. SS oklopno-grenadirskog puka, pod komandom Vilhelma Monkea, pogubili su 36 kanadskih ratnih zarobljenika. Istog dana, izviđačka četa divizije ubila je više od 12 Kanađana koji su se predali.

Između 7. i 8. juna 1944. godine, više kanadskih ratnih zarobljenika pogubljeno je od strane pripadnika 25. SS oklopno-grenadirskog puka pod komandom Kurta Majera. Zarobljenici su pogubljeni u opatiji Arden, južno od Kana. Kako je u ovoj opatiji bilo smešteno komadno mesto Kurta Majera, on i nekoliko njemu potčinjenih oficira optuženi su za ratne zločine. Kasnija svedočenja na njegovom suđenju potvrdiće da je Majer izdao naređenje pripadnicima njegovog puka da ne uzimaju ratne zarobljenike za vreme trajanja borbi. Žestoke borbe u Normandiji, donele su zaraćenim stranama teške gubitke u ljudstvu i tehnici. Posledica ovih krvavih borbi je bila, da je svaka strana optuživala drugu da krši ratna pravila, da prljavo ratuje, da čini zločine. Upravo tada, mnogi zarobljenici su kažnjeni za postupke vojnih jedinica kojima su pripadali. Rezultat obračuna je bio, da su obe strane nezakonito ubijale zarobljenike tokom teških i krvavih borbi. Istina nikad nije jednostavna, mora se razumeti i uvažavati činjenica da je Normandija u leto 1944. bila brutalno polje smrti i ubijanja.

Sve optužbe za ratne zločine protiv 12. SS oklopne divizije odnose se na period od 6. do 17. juna 1944. godine. Žestina borbi u blizini Karpikea, Otija i Burona, disciplina kao i politička indoktrinacija i fanatizam mladih grenadira iz Hitlerjugenda najverovatnije su stvorili okruženje u kojem je ubijanje ratnih zarobljenika bilo sasvim normalno, pa čak i ohrabrivano od strane oficira. U ovom periodu je zabeleženo da se 12 SS oficira, pripadnika divizije, suprotstavilo ubijanju ratnih zarobljenika i da su njihovi stavovi ubrzo prevladali.

Posle rata, Majeru je suđeno i osuđen je na smrtnu kaznu od strane Kanadskog vojnog suda zbog ubijanja kanadskih i britanskih ratnih zarobljenika. U januaru 1946. godine njegova presuda je preinačena u doživotnu robiju na intervenciju kanadskog general-majora Kristofera Voksa, koji je smatrao da su svi dokazi protiv Majera bili posredni. Voks je insistirao na tome da je u žaru borbe bilo veoma teško razlučiti ko je ubio neprijatelja, a ko ratnog zarobljenika. Po njemu, nije postojao dokaz da je Majer lično naredio ubijanje kanadskih ratnih zarobljenika, ali je činjenica da je on kao komandir, iako nije lično učestvovao u ubijanju, ipak odgovoran za postupke svojih vojnika. Međutim, dokazi u ubistvu kanadskih zarobljenika na Majerovom komandnom mestu, bili su posebno optužujući. Voks je istakao činjenicu da je u žaru borbe teško razlučiti ko je neprijatelj, a ko ratni zarobljeni, ali se svedočenja preživelih zarobljenika o likvidaciji njihovih drugova, nakon saslušanja u opatiji Arden, gde se nalazilo Majerovo komandno mesto, nisu mogli biti ignorisani.

Dana 7. septembra 1954. godine, zahvaljujući podršci nekoliko kanadskih i britanskih oficira koji su imali prilike da se susretnu sa njim tokom borbi u Normandiji, Majer je pušten iz zatvora.

Slučaj Vilhelma Monkea je mnogo složeniji. Optužbe protiv njega su, nekoliko godina nakon završetka rata, podigle Britanija, Kanada i SAD, zbog više odvojenih incidenata. U prvom slučaju, tokom napada na Belgiju 1940. godine, delovi 2. bataljona 1. SS divizije, pod komandom SS-haupšturmfirera Vilhelma Monkea, pogrešno su obavešteni da je komandant njihove divizije, Sep Ditrih, poginuo tokom borbi. U događaju koji je usledio, a koji je poznatiji kao Vormutski masakr, oko 80 britanskih ratnih zarobljenika iz 2. bataljona Kraljevskog vorikširskog puka, streljano je u znak odmazde zbog Ditrihove smrti. Iako je nesporno da je do masakra zaista došlo, Monkeovu upletenost u ovaj zločin nije bilo lako dokazati, zbog čega mu nikada nije suđeno za ovu optužbu.

Nekoliko pripadnika njegovog 26. SS oklopno-grenadirskog puka 12. SS oklopne divizije učestvovalo je 8. juna u ubijanju kanadskih ratnih zarobljenika. Takođe, nakon što je prešao u 1. SS oklopnu diviziju, za vreme Ardenske ofanzive, vojnici pod njegovom komandom pogubili su američke ratne zarobljenike u događaju koji je poznat kao Masakr kod Malmedija. Uprkos mnogobrojnim optužbama, ni jedna nacija nije bila uspešna u pokušaju da izvede Monkea na suđenje pred nekim od nemačkih sudova.

Komandanti[uredi | uredi izvor]

  • SS-brigadirfirer Fric Vit (24. jun 1943—14. jun 1944)
  • SS-brigadirfirer Kurt Majer (14. jun 1944—6. septembar 1944)
  • SS-oberšturmbanfirer Hubert Majer (6. septembar 1944—24. oktobar 1944)
  • SS-brigadirfirer Fric Kramer (24. oktobar 1944—13. novembar 1944)
  • SS-brigadirfirer Hugo Kras (13. novembar 1944—8. maj 1945)

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]