Kazaški kanat
Kazaški kanat Қазақ Хандығы Qazaq Handyǵy قازاق حاندىعى | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| 1465–1848 | |||||||||
 Kazaški kanat oko 18. veka sa modernim granicama | |||||||||
| Prestonica | |||||||||
| Zajednički jezici | Kazaški jezik | ||||||||
| Religija | Islam | ||||||||
| Vlada | Monarhija | ||||||||
| Kan | |||||||||
• 1465–1480 | Janibek kan Karej kan (prvi) | ||||||||
• 1841–1847 | Kenesari kan (zadnji) | ||||||||
| Istorija | |||||||||
• Uspostavljen | 1465 | ||||||||
• Ukinut | 1848 | ||||||||
| Populacija | |||||||||
• 1800 | 2,5 milion | ||||||||
| |||||||||
| Danas deo | |||||||||
Kazaški kanat, (kaz. Қазақ Хандығы, Qazaq Handyǵy, قازاق حاندىعى) bio je naslednik Zlatne Horde koja je postojala od 15. do 19. veka, smeštene uglavnom na teritoriji današnje Republike Kazahstan. Na svom vrhuncu, hanat je vladao i proširio svoje teritorije na istočnu Kumaniju (današnji Zapadni Kazahstan), na veći deo Uzbekistana, Karakalpakstan i reke Sir Darje sa vojnom konfrontacijom sve do Astrahana i provincije Horasan, koje su sada u Rusiji i Iranu, respektivno. Kanat se takođe pružao potporu ropstvu, i vršio racije u susednim zemljama Rusije i Centralne Azije, a kasnije je oslabljen serijom invazija Ojrata i Džungara. To je rezultiralo propadanjem i daljim raspadom na tri žuza, koji su postepeno izgubili suverenitet i bili su pripojeni rastućem Ruskom carstvu. Njegovo osnivanje označilo je početak kazahstanske državnosti,[1] čija je 550. godišnjica proslavljena 2015. godine.[2]
Istorija[уреди | уреди извор]
Godine 1227, unutar Zlatne horde formirana je u stepi prakazahstanska država, koja je bila Bela horda. Nakon odvajanja od Zlatne Horde 1361. godine, Bela Horda je na određeno vreme postala nezavisna država, ponekad se udružujući sa Plavom Hordom kako bi ponovo uspostavila Zlatnu Hordu. Međutim, nakon smrti hana Zlatne Horde, Barak kana 1428. godine, Zlatna Horda je postala fragmentisana, a sama Bela Horda je podeljena na Uzbekistanski kanat i Nogajsku hordu (potomke vladajućih mongolskih plemena), preostala zemlja je podeljena između Mustafe kana na jugu i Mohameda kana na severu. Uzbekistanskim kanatom, koji je dominirao većim delom današnjeg Kazahstana, vladao je Abul-Kajr kan koji je bio jedan od zaverenika u ubistvu Barak kana. Pod vođstvom Abul-Kajr kana, Uzbekistanski kanat je postao korumpirana, nestabilna i slaba država koja se često bavila unutrašnjim problemima. Da stvar bude gora, Ojrati su vršili prepade na sam kanat. Oni su pustošili nomadska naselja, i veći gradovi su bivali pljačkani i oštećeni, uz propratne masakre civilnog življa. Mir je sklopljen 1457. godine između Uzbeka i Ojrata, nakon što je Abul-Kajr kan pretrpeo težak poraz, zbog kojeg je izgubio reputaciju među Uzbecima.
Formiranje[уреди | уреди извор]
Formiranje Kazaškog kanata započelo je 1459. godine, kada je nekoliko uzbekistanskih plemena mongolskog porekla nezadovoljnih vladavinom Abul-Kajra, na čelu sa dva sina Barak kana, Janibekom i Kerejom, prebeglo iz Uzbeškog kanata u slučaju poznatom kao Velika seoba. Dvoje braće je predvodilo nomade prema Mogulistanu, na kraju se naselivši i uspostavivši nezavisnu državu. Kan Mogulistana ujedinio se sa njima nudeći im podršku protiv njihovih protivnika. Oko 200.000 nomada pridružilo se pokretu Janibek i Kerej kana, koji je imao ogromnu moć i uticaj, što je izazvalo zabrinutost Abul-Kajra. Novi kanat je ubrzo postao zaštitna država između Mogulistana i Uzbekistanskog kanata. Iako se Janibek i Kerej kan smatraju vladarima osnivačima Kazahstanskog kanata, Janibek kan je taj koji je u početku imao veći deo moći. Nestrpljiv da oslobodi svoju zemlju od Abul Kajr kana, Janibek je napao Uzbekistanski kanat 1468. godine. Abul Kajr je, kao odgovor, pokrenuo kampanju protiv Kazaha, ali je umro na putu za Zetisu. Nakon smrti Kerej kana 1473/4 Janibek kan je postao jedini vladar.
Reference[уреди | уреди извор]
- ^ „Kazakh Khanate – 550th anniversary”. e-history.kz. Архивирано из оригинала 29. 10. 2019. г. Приступљено 07. 09. 2020.
- ^ „Kazakhstan to Celebrate 550th Kazakh Statehood Anniversary in 2015”. Astana Times.
Literatura[уреди | уреди извор]
- The Cambridge World Prehistory. University of Cambridge. jun 2014. ISBN 9780521119931.
- Chechushkov, Igor V.; Usmanova, Emma R.; Kosintsev, Pavel A. (1. 8. 2020). „Early evidence for horse utilization in the Eurasian steppes and the case of the Novoil’inovskiy 2 Cemetery in Kazakhstan”. Journal of Archaeological Science: Reports (на језику: енглески). 32: 102420. ISSN 2352-409X. doi:10.1016/j.jasrep.2020.102420.
- Millward, James A. (2007), Eurasian crossroads: a history of Xinjiang, Columbia University Press, стр. 45—47, ISBN 0-231-13924-1
- „Russian Scientists Have Discovered the Most Ancient Evidence of Horsemanship in the Bronze Age - South Ural State University”. www.susu.ru. Приступљено 18. 7. 2020.
- „The most ancient evidence of horsemanship in the bronze age”. phys.org (на језику: енглески). Приступљено 18. 7. 2020.
Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]
- Curtis, Glenn E. „Russian Control”. Kazakstan: A Country Study. GPO for the Library of Congress. Приступљено 19. 2. 2011.
| Opšte | |
|---|---|
| Narodne biblioteke | |
