Jani Beg

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jani Beg
Jani Beg
Lični podaci
Mesto rođenjaZlatna horda,
Datum smrti1357.
Mesto smrtiSaraj (tvrđava),
Porodica
RoditeljiUzbeg-kan
Taidula
DinastijaDinastija Boridžigin
Kan Zlatne Horde
Period1342. - 1357.
PrethodnikTini Beg
NaslednikBerdi Beg (de iure),
Mamaj (de facto)

Jani Beg je bio kan Zlatne horde od 1342. godine sve do svoje smrti 1357. godine. Vladao je iz grada Saraja [1] [2] na donjoj Volgi [1], tj. na reci Athuba [2].

Bio je sin Uzbeg-kana.

Jani Begove teritorije[uredi | uredi izvor]

Stara mapa Crnog mora

Jani Beg je kao kan Zlatne horde vladao:

Odnosi sa Rusijom[uredi | uredi izvor]

Način upravljanja Rusijom[uredi | uredi izvor]

Jani Beg udara namet na osvojene ruske zemlje i postavlja tamo upravljače, baskake, sa manjim odredima vojnika koji imaju dužnost da nadgledaju stanovništvo, koje je preostalo posle Tatarske najezde. Tatarski činovnici su prebrojavali stanovništvo da bi mu nametnuli porez. Jedino su sveštena lica bila oslobođena poreza, i: uopšte uzev, Tatari ostavljaju pravoslavnoj ruskoj crkvi sve njene povlastice i ne progone je.

Osim skupljanja danka, oni se ne mešaju u poslove osvojenih oblasti, koje ostavljaju ruskim kneževima, ali zadržavaju pravo da ih potvrđuju u tome zvanju; zato ruski kneževi moraju da odlaze u Hordu [2], u Saraj [1] i traže od Jani Beg [2] jarlik (povelju) [2] na kneževinu [1] koji im daje kneževsku vlast [2] [1].

Rusija je potpadala pod Zlatnu Hordu kao skup vazalnih kneževina. On nije imao svoje vlasti u Rusiji, ali su kneževi zastupali svoj narod neposredno pred Jani Begovim poverenicima (daruga) u Saraju i da sami skupljaju danak (harač) na osnovu vrlo strogo sprovedenog popisa stanovništva i njegove imovine. Kako je tekla njegova vladavina sve je slabija bila njegova vlast u Rusiji [1]. Tatari od tad nisu dirali u političku organizaciju Rusije, već su jednim jarlikom podarili jednome od ruskih kneževa titulu velikoga kneza obavezujući ga da prikuplja i predaje Hordi danak svih ostalih kneževa. Preostali kneževi pokoravaju se takođe; ponekad oni čak obuzdavaju pokušaje pobune stanovništva, koje gubi strpljenje zbog globljenja i nasilja što ga vrše skupljači poreza [2].

Posledice[uredi | uredi izvor]

Tatarski jaram je imao kao veliku posledicu to, da je odvojio Rusiju od Zapadne Evrope. Zatim, on je doprineo znatno surovosti i grubosti narodnih običaja i administrativne prakse. Mnogo orijentalskog ušlo je preko Tatara u ruski život. Pozajmila je Rusija, upravo Moskva, možda i poneku korisnu crtu u organizaciji vlasti, finansija, statistike, ali se ova pozitivna dobit sasvim gubi pri upoređenju sa golemim zlom, koje su zla vremena nesumnjivo donela [1].

Ruske zemlje[uredi | uredi izvor]

Za vreme njegove vladavine Rusijom je vladala velika kneževina Vladimir i bila je podeljena na:

Moskovska kneževina[uredi | uredi izvor]

Zastava Moskovske kneževine

Moskovska kneževina, zahvaljujući svome geografskom položaju i izvesnim ekonomskim posebnostima, privlači veliki broj stanovnika, te ta činjenica mnogo olakšava moskovskim kneževima njihovu ulogu „ujedinitelja”. Veoma šumovita, zaštićena od spoljnih napada susednim kneževinama, ona pruža protivu mogućnih najezdi Tatara i Litvanaca mnogo bolje uslove bezbednosti nego što ih imaju ostali delovi Severoistočne Rusije. Osim toga, rečni putevi koji olakšavaju živu trgovinu ukrštaju se tu i privlače naseljenike, kojima godi mogućnost da zaradi od trgovine dodaju još i dobit od poljoprivrede. Ovaj priliv novih stanovnika, uvećavajući materijalno bogatstvo moskovskih kneževa, pojačava istovremeno i njihovu političku ulogu i priprema im uspeh, koji oni sebi obezbeđuju stavljajući se u službu Jani Bega [2].

U bogatoj kneževini prirodno je, da su i kneževi bili bogati; zato su oni mogli voditi politiku, osnovanu na jačoj i široj ekonomskoj bazi, nego njihovi susedi. Oni su uspeli:

  • Da na se uzmu plaćanje harača Tatarima, oslobodivši oblast od dolaska tatarskih činovnika i osiguravši time velike olakšice stanovništvu, a sebi veću vlast, ugled i prihode;
  • Da dobiju finansijsku mogućnost za kupovinu raznovrsnih vrednosti, na prvom mestu svakojakih nekretnina, i da bolje nagrađuju svoje službenike.

Ta Kneževina je bila omiljena Jani Begu, u njegovom haremu i kod njihove vlade. On je, pomažući Moskovskoj kneževini, visoko dizao njen autoritet i moć i tako je sam, do duše nesvesno, potkopavao temelje svoje vlastite moći. Moskovski kneževi su sa svojim odredima pomagali Uzbegu i u njihovim kaznenim ekspedicijama. Međutim je sama Moskovska kneževina bila pošteđena od tatarskih najezda [1].

Politika Velike Moskovske kneževina[uredi | uredi izvor]

Na početku njegove vladavine Moskvom vlada Simeon, zvani Gordi, koji je nosio titulu velikog kneza sve Rusije[1] [2].

Umire bez dece i ostavlja svojoj ženi sve zemljišne posede, nasleđene ili stečene; ali su ti posedi uskoro sakupljeni pod vlašću njegovoga brata i naslednika u Moskovskoj kneževini, Ivana Ivanoviča [2].

Ivan Krotki ili Lepi je bio slabić [1].

Ivan II ne uvećava svoju oblast. On ima dva sina, Dmitrija i Ivana. Dmitriju ostavlja u nasleđe deo svoga preminulog brata Simeona, a Ivanu deo koji je on sam nasledio od svoga oca, dok posedi njegovoga drugog brata Andreja prelaze na Andrejevog sina Vladimira.

Za vreme ovih prvih napora da se Moskovska kneževina uzdigne iznad ostalih kneževina Severoistočne Rusije, moskovskim kneževinama pružaju veliku pomoć dve društvene sile: moskovski bojari, koji ih potpomažu kneževskom dumom, i sveštenstvo, čiji ih mitropoliti podržavaju čitavim svojim verskim uticajem [2].

Smrt[uredi | uredi izvor]

Umro je 1357. godine, a nasledio ga je Berdi Beg.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j Jelačić 1929.
  2. ^ a b v g d đ e ž z i j k Miljukov 1939.
  3. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 390.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Milion putovanja Marka Pola, 2012. Beograd
  • Ovaj članak, ili jedan njegov deo, izvorno je preuzet iz knjige „Istorija Rusije“ Pavela Miljukova, koja je u javnom vlasništvu.
  • Ovaj članak, ili jedan njegov deo, izvorno je preuzet iz knjige „Istorija Rusije“ Alekseja Jelačića, koja je u javnom vlasništvu.