Jeres
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jeres (grč. αἵρεσις, haíresis; од αἱρέομαι, haireomai - изабрати) se u hrišćanstvu, a posebno u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi, označava sva mišljenja o verskim dogmama, koja se razlikuju od zvaničnog učenja crkve. U širem značenju, jeres je učenje u filozofiji, politici ili nauci, koje se razlikuje od onog koje je opšte prihvaćeno kao autoritet. Lična mišljenja o hrišćanskim dogmama, a posebno o Isusu Hristu, se nazivaju "hristološke jeresi". Broj gledišta koja su tokom istorije okarakterisana kao jeretička je popriličan.
Jeretika, čoveka koji o verskim pitanjima drukčije misli, vekovima je osuđivala zvanična crkva. Uvek se o jereticima širila zastrašujuća, odbojna predstava. Već se i sama optužba za jeres u istoriji crkve pokazala kao užasno oružje, kojim je svaki neugodan protivnik mogao da bude uništen.
Crkva nikada imala blakonaklon stav prema slobodi izbora u pitanjima vere. Tertulijan ističe da izbog ne valja jer uništava jedinstvo grupe. Jeretik je onaj koji bira. Vernici ne smeju postavljati pitanja jer „pitanja čine ljude jereticima“.[1]
U počecima hrišćanstva su glavni jeretici bili ljudi koji su čitali grčke filozofe. Tertulijan je to precizno odredio: "filozofi su patrijarsi jeretika", a njegov stav je kroz istoriju crvke bio široko prihvaćen. J. Majendorf dokazuje da su, po ocenama prvih sabora, „klasični filozofi bili jeresiarsi“, odnosno da su sve glavne hrišćanske jeresi rezultat njihovog uticaja. (Vizantijsko bogoslovlje, 77.)
Jeretik je po pravilu čovek istrajavan u svom uverenju, koji se pre okreće protiv crkvene zajednice nego što će se odreći vlastitog ubeđenja. Zbog smelog i često junačkog zalaganja za drukčija shvatanja vere, jeretici se ubrajaju u velike preteče novih ideja. Kako je Hristovo učenje odstupalo od zvaničnog toka jevrejske religije, on je bio doživljen kao reformator i, konačno, kao jeretik.
Jeretik ima sličnosti sa prorokom, sa svecem, jep žrtvuje sve i ispunjen je verom. On je najjači antipod religiozno ravnodušnom, crkvenopolitički orijentisanom čoveku. Jeretik odlučno prihvata posledice svog delanja, a njegova unutrašnja životnost pretpostavlja postojanje izuzetno snažnog religioznog interesovanja, koje je kod jeretika natprosečno.
[uredi] Spisak ljudi koji su smatrani jereticima
Avgustin je govorio: „Ne verujte da nekoliko malih, slučajno zalutalih duša mogu da stvore jeres". Veliki jeretici su religiozni stvaraoci, koji su ostavili neizbrisiv trag u istoriji hrišćanstva. Oni su stvorili novo i neprolazno, i hrišćanstvo ih se, uprkos početnom sablažnjavanju, više ne može odreći. Danas se za jeretike koji su osnivači novog učenja koristi pojam jeresijarsi.
- Simon Vrač (1. vek)
- Markion (85-?)
- Vasilid (2. vek)
- Irinej (140-202)
- Origen (185-254)
- Mani (oko 216-276)
- Arije (280-336)
- Car Julijan Otpadnik (331-363)
- Evnomije († 393)
- Pelagije (360-420)
- Nestorije (oko 386-451)
- Monah Gotšalk
- Johan Skot Eriugena (oko 810 - oko 877)
- Pop Bogomil (10. vek)
- Pjer Abelar (1079-1142)
- Majstor Ekhart (oko 1260-1327)
- Arnold iz Breše (kraj XI veka - 1155)
- Djed Rastudije († oko 1230)
- Džon Viklif (oko 1324-1384)
- Jan Hus (1370-1415)
- Jovanka Orleanka (1412-1431) (spaljena)
- Martin Luter (1483-1546)
- Tomas Mincer (oko 1490-1525)
- Sebastijan Frank (1499-1542)
- Hans Denk (?—1553)
- Migel Serveto (1511-1553)
- Sebastijan Kastelo
- Đordano Bruno (1548-1600)
- Galileo Galilej (1564 - 1642)
- Blez Paskal (1623-1662)
- Baruh Spinoza (1632-1677)
- Gotfrid Arnold (?—1714)
- Gothold Efraim Lesing (1729-1781)
- Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910)
[uredi] Napomene
- ^ Tertulian, Prescriptions Against Heretics

