Gimnazija Matije Antuna Reljkovića
Gimnazija Matije Antuna Reljkovića je gimnazija u Vinkovcima iz 18. vijeka, koja je i danas aktivna.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Osnovana je 1766. u Petrovaradinu, a 1799. premještena je u Vinkovce i postaje potpuna gimnazija. To je jedina vojnokrajiška gimnazija i odigrala je važnu ulogu u obrazovanju brojnih znanih Vinkovčana kao što su Josif Runjanin, Stojan Dimitrijević, Andrija Štampar, Vanja Radauš i drugi. Pored Vinkovčana, učenici su bili i nevinkovčani, kao Srbin katolik Andrija Torkvat Brlić (od 1837. do 1841., završio je prva 4 razreda kao najbolji učenik u generaciji, a zatim nastavlja višu gimnaziju u Zagrebu),[1] Mato Topalović, Ivan Filipović, Andrija Šumanovac i drugi.
Jedan od uglednijih profesora i kasnije direktor [2] ove prosvjetne ustanove, Franc Vaniček, je zapisao da je razlog osnivanja gimnazije bio da privuče Srbe na ustanovu, kako bi ih se što više pridobilo za naklonost Austriji.[3]
U školskoj godini 1857./58. od 168 učenika, bilo je 80 pravoslavnih Srba, 45 katolika srpskog jezika (naknadno nazivani Hrvati), 32 Nijemaca, 5 Poljaka, 3 Čeha, 2 Mađara i 1 Rumun. Od tih 168 učenika, 84 je bilo pravoslavnih, a 84 katolika.[4]
Franc Vaniček je u svom životopisu, za godinu 1858., zapisao da se u ovu gimnaziju uvukla agitacija za kroatizam koja je veliku potporu imala u Đakovu od Štrosmajera,[5] hrvatskog biskupa njemačkog porijekla. O ranijem odsustvu hrvatske svijesti u Vinkovcima je pisao i hrvatski etnolog romskog [6] porijekla, Antun Radić. U Domu od 10.11.1904. navodi tekst u kojem je navedeno da je neko npr. u Vinkovce došao još prije 20 godina i da je rekao da je Hrvat i da su ti ljudi Hrvati, bio bi sretan ako bi mu se sav svijet smijao, jer bi lako dobio i batine. To su bili Raci i Šokci, a Hrvatama nije bilo ni traga. Ali već tada su gospoda po Slavoniji, a bilo je već i takvih seljaka, govorili da su Hrvati. U tekstu se konstatuje da je od te nesvjesne mase, Stranka prava Ante Starčevića, stvorila Hrvate.[7]
Vaničekova želja je bila da učenici uče slovenski jezik u oba pisma i smatrao je da se jednako odnosio prema Srbima i Hrvatima. Optuživan je od novohrvata da je germanizator, a bilo je i zlonamjernih kleveta da je pijanac. Njegov stav nije bio protiv narodnog jezika u školi, ali je bio protiv toga da Vinkovačka gimnazija postane mjesto južnoslovenske agitacije. Predstojniku Vojnikrajiškog odjela u Beču, prilikom svog zalaganja 1850. za unapređenje Vinkovačke gimnazije u veliku gimnaziju, je obećao da to neće dozvoliti. Premješten je u Senj zalaganjem Štrosmajera. Sukob sa profesorima naklonjenih Štrosmajeru je izbio povodom proslave Šilera 1860., jer su ti profesori tu proslavu bojkotovali. Sukob se proširio i na učenike i taj dan je ostao bez svečanosti, tek uz recitovanje Šilerovih djela. Tom prilikom je gimnaziju posjetio i Štrosmajer, koji je nezakonito uveo nastavu vjeronauka na ilirskim, narodnim jeziku.[8] Vaniček je ubrzo premješten u Senj, zbog intrigiranja Štrosmajerove klike. Bio je omiljen među učenicima, posebno među onima srpske nacionalnosti, koji su bili spriječeni da se pozdrave s njim. Vinkovčanima je zamjerio nezahvalnost i distanciranost prema njemu, jer je on zaslužan da je gimnazija unapređena u veliku gimnaziju.[9] Nakon službe u Senju i Rakovcu kod Karlovca, Vaniček se vraća u Vinkovce 1864. i u gimnaziji postaje prefekt, a od 1866. direktor. Predavao je latinski, njemački i psihologiju.[10]
Od 1966. gimnazija nosi naziv po Srbinu katoliku Antunu Matiji Reljkoviću, koji je umro u Vinkovcima i koji je u svom djelu Satir iliti divlji čovik iz 1762. zapisao da su stari Slavonci srpski čitali i pisali.
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ Brlić 2017, str. 35.
- ^ Vaniček 1881, str. VIII.
- ^ Lazanin 2017, str. 316.
- ^ Lazanin 2017, str. 318.
- ^ Lazanin 2017, str. 321.
- ^ Srpsko Kolo, br. 51., 23. decembra 1910. (5.) januara 1911., Stipa Radić protiv Srba naroda. Zagreb. 1910.
- ^ Radić, Antun (1904). Dom - od 10. novembra, dvobroj 19. i 20., Tko je stvorio Hrvate?. Zagreb. str. 306.
- ^ Lazanin 2017, str. 322.
- ^ Lazanin 2017, str. 323.
- ^ Lazanin 2017, str. 324.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Lazanin, Sanja (2017). Franc Vaniček i vojnokrajiška historiografija, Franc Vaniček, Vinkovaka gimnazija i njemaki kulturni utjecaj u istočnoj Hrvatskoj. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, podružnica za Slavoniju, Srijem i Baranju u Slavonskom Brodu. ISBN 978-953-6659-44-9.
- Vaniček, Franc (1881). Istorija Vojničke krajine ili istorija vascelog srpskog naroda sa ove i one strane Dunava, Save, Une, Vrbasa tako i primorja (od 1538 do 1873 - 335 godina), prva knjiga (od 4). Novi Sad: Jovan Đuričić Biorac.
- Brlić, Andrija Torkvat (2015). Korenspodencija Anrije Torkvata i Ignjata Brlića, knjiga prva. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. ISBN 978-953-6659-94-4.
