Li Peng
Li Peng | |||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | |||||||||||||
Datum rođenja | 20. oktobar 1928. | ||||||||||||
Mesto rođenja | Šangaj, Republika Kina | ||||||||||||
Datum smrti | 22. jul 2019.90 god.) ( | ||||||||||||
Mesto smrti | Peking, Kina | ||||||||||||
Politička karijera | |||||||||||||
Politička stranka | Komunistička partija Kine | ||||||||||||
|
Li Peng (李鹏; Šangaj, 20. oktobar 1928 — 22. jul 2019) bio je 4. premijer NR Kine od 1988. do 1998. godine. Tokom 1990-ih, Li je smatran za drugog najuticajnijeg čoveka u Kini, odmah nakon sekretara KP Kine, Đanga Cemina.
Bio je najistaknutiji vođa linije unutar KP Kine za gušenje protesta na Tjenanmenu 1989. godine. Bio je na vlasti u periodu velikog privrednog uzleta NR Kine, te je pokušao da smanji birokratski sistem i pokrene veću decentralizaciju.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 1928. godine u Šangaju. Njegov otac bio je Li Šuosun, jedan od ranih komunističkih revolucionara[2] i politički komesar komunističke Dvadesete divizije.[3] Li Peng ostao je siroče već u trećoj godini života, kada su mu oca ubili vojnici Kuomintanga. Posvojio ga je Džou Enlaj 1938. godine.[4] Džou mu je obezbedio srednjoškolsko školovanje u Čungkingu do 1941, a nakon toga je studirao u Jenanu do 1945. godine.[3] Iste je godine postao član Komunističke partije Kine.[5]
Od 1948. je studirao na moskovskom Institutu za inženjering energetike, gde se specijalizovao na polju inženjeringa hidroelektrana. Diplomirao je 1954, a tokom boravka u Moskvi bio je predsednik Udruženja kineskih studenata u Sovjetskom Savezu.[5] u Kinu se vratio 1955, nakon čega je do 1979. projektovao i rukovodio brojnim projektima na polju energetike širom Kine.[2] Brzo je napredovao nakon uspona Deng Sjaopinga, te od 1979. do 1983. služio kao zamenik ministra i zatim ministar za energiju.[5] Član Centralnog komiteta postao je na Dvanaestom kongresu KPK 1982, a 1985. je izabran i za člana Politbiroa. Kruna ovog napredovanja bilo je članstvo u Stalnom komitetu Politbiroa KPK od 1987. godine.[2]
Li Peng je do 1988. dogurao do funkcije premijera NR Kine, zamenivši Čao Cijanga koji je s premijerske funkcije unapređen u sekretara KP Kine. Čao je ubrzo smenjen s te funkcije, jer je javno podržao demonstrante na trgu Tjenanmen. Li se u tom trenutku nije činio kao glavni izbor za premijera jer ulgavnom nije podrupirao Dengove ekonomske reforme, ali se uzdigao do te pozicije delimično zahvaljujući ostavci dotadašnjeg sekretara KP Kine, Hu Jaobanga, nakon što ga je partija okrivila za izbijanje serije studentskih protesta tokom 1987. godine. Li je postao premijer u vreme kada su inflacija, migracija sa sela u gradove i slično bili veliki problemi u Kini. Protivio se većim privrednim reformama koje je zagovarao Čao Cijang. Strah javnosti od mogućih negativnih posledica privednih reformi dao je konzervativcima na čelu s Pengom da se jače suprotstave Čaovom približavanju tržišnom modelu sličnom zapadnjačkome.
Ono što je dramatično obeležilo početak Pengovog premijerskog mandata bili su protesti na trgu Tjenanmen 1989. godine. Uvod u njihov početak bilo je masovno žalovanje građana nakon smrti Hu Jaobanga, za kojeg se verovalo da je uklonjen iz partijskog rukovodstva zbog stajališta preliberalnih za vođstvo KPK.[6] U početku je bilo oko 100.000 ljudi,[7] a pekinški studenti su poticali proteste kako bi na taj način dali poticaj daljoj privrednoj reformi i liberalizaciji. Deng Sjaoping osudio je demonstracije kao antipartijske i antisocijalističke, a Li je odbio da se upušta u pregovore s demonstrantima. nakon što je dobio odobrenje većine svojih kolega, uključujući i Denga, Li je proglasio ratno stanje u Pekingu 20. maja 1989, nakon čega je vojska ugušila demonstracije 3. i 4. juna.
Iako je gušenje protesta na Tjenanmenu naštetilo međunarodnom ugledu Kine, Li je i dalje ostao na svim dotadašnjim funkcijama i imao plodonosnu dugogodišnju karijeru.[2] Preuzeo je vodeću ulogu u usporavanju ekonomskog rasta i inflacije, recentralizovao ekonomiju i obezbedio brojne druge beneficije koje su pomogle razvoj privrede.[8]
Pretrpeo je srčani udar 1993. godine, nakon čega je izgubio deo uticaja pred Džu Đungcijem, zagovornikom ekonomske liberalizacije. Ponovno je bio izabran za premijera 1993, iako je i Čungci dobio jaku podršku. Đungci ga je ipak nasledio na mestu premijera nakon isteka mandata 1998. godine.[2] Zadnje godine mandata obeležile su mu pripreme za pokretanje svemirskog programa Šendžou.
Nakon odlaska s funkcije premiejra, Li se zadržao u politici, ali je uglavnom obavljao ceremonijalne funkcije. Posle toga je ubrzo penzionisan.
Preminuo je 22. jula 2019. godine u bolnici u Pekingu.[9]
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ Jerković, Jovan; Pižurica, Mato; Pešikan, Mitar (2010). Pravopis srpskoga jezika. Novi Sad: Matica srpska. str. 201. t. 220. ISBN 978-86-7946-079-0. COBISS.SR 256189191.
- ^ a b v g d CNN.com
- ^ a b Barnouin and Yu 126
- ^ Fang and Fang 66
- ^ a b v Mackerras, McMillen & Watson 1998, str. 136
- ^ Pan 2008, str. 274.
- ^ Keesing's Record of World Events 36,587
- ^ Pickunas
- ^ Martina, Michael; Munroe, Tony (23. 7. 2019). „Li Peng, hardline Chinese leader in Tiananmen crackdown, dies at 90”. Reuters. Pristupljeno 24. 7. 2019.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- "Li Peng, the 'Butcher of Tiananmen,' was 'Ready to Die' to Stop the Student Turmoil". AsiaNews.it. 2003. Retrieved 21 August 2011.
- "32: Li Peng" Asiaweek.com. 1999. Retrieved 10 September 2011.
- Barnouin, Barbara; Yu, Changgen (2006). Zhou Enlai: A Political Life. Chinese University Press. ISBN 978-962-996-280-7.
- Bartke, Wolfgang (1987). Who's Who in the People's Republic of China. K.G. Saur. ISBN 978-3-598-10610-1.
- "China's Parliament Embarrasses Li Peng".BBC News. 15 March 1998. Retrieved 10 September 2011.
- Becker, Jasper. "Protests Spread in China". Tn The Manchester Guardian Weekly. 30 April 1989.
- Bezlova, Antoaneta. "China Corruption Probes Signal Power Plays" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (21. decembar 2002). Asia Times Online. 1 November 2002. Retrieved 19 August 2011.
- Bezlova, Antoneta. "The Princeling and the Protesters" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. jun 2011). Asia Times Online. 19 January 2002. Retrieved 19 August 2011.
- Bristow, Michael. "Tiananmen Leader's 'Diary' Revealed". BBC News. 4 June 2010. Retrieved 21 August 2011.
- "'Downsizing' the Chinese State: Government Retrenchment in the 1990s". The China Quarterly. Issue 175. . Cambridge University Press. 2003..
- "The Man Who Took on the Dissidents: Li Peng (1928–)" CNN.com. 2001. Retrieved 21 August 2008.
- Europa World Yearbook. Taylor & Francis. 2004. ISBN 978-1-85743-254-1.
- Fang, Percy Jucheng, and Fang, Lucy Guinong. (1986). Zhou Enlai: A Profile. Foreign Languages Press.
- Keesing's Record of World Events. Volume 35. 1989.
- Lam, Willy. "China's Elite Economic Double Standard" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. novembar 2016). Asia Times Online. 17 August 2007. Retrieved 18 August 2011.
- Lan, Chen. = 25. 10. 2009.+10:32:06 "Pre-Shenzhou Studies". Shenzhou History. 2004. Retrieved 21 August 2011.
- Mackerras, Colin; McMillen, Donald Hugh; Watson, Andrew (1998). Dictionary of the Politics of the People's Republic of China. Taylor & Francis. str. 136—. ISBN 978-0-415-15450-5.
- Nathan, Andrew J. "The Tiananmen Papers". Foreign Affairs. January/February 2001. Retrieved 3 November 2010
- Pan, Philip P. (2008). Out of Mao's Shadow: The Struggle for the Soul of a New China. Simon & Schuster. ISBN 978-1-4165-3705-2.
- Pikcunas, Dr. Diane D. "Chinas Great Leap Backward". Freeman: Ideas on Liberty. December 1989. Vol 39; issue 12. Retrieved 4 November 2011.
- Wang Yongxia. "Li Xiaopeng Takes the Post of Vice-Governor of Shanxi, Promises to be "a Good Public Servant". Xinhuanet. 13 June 2008. Retrieved 27 October 2011. [Chinese]
- Wu, Jeff. "Three Gorges Dam"[mrtva veza]. The Claremont Port Side. 28 November 2007.
- "Li Peng's Biography". Xinhuanet. 15 January 2002. Retrieved 21 December 2010.
- Ziyang, Zhao (2009). Prisoner of the State: The Secret Journal of Premier Zhao Ziyang. New York: Simon and Schuster. Trans & Ed. Bao Pu, Renee Chiang, and Adi Ignatius. ISBN 978-1-4391-4938-6.