Manastir Kovilje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Manastir Kovilje
Opšte informacije
MestoSmiljevac
OpštinaIvanjica
Država Srbija
Vrsta spomenikanepokretno kulturno dobro
Vreme nastanka12. vek
Tip kulturnog dobraSpomenik kulture od velikog značaja
VlasnikSPC
Nadležna ustanova za zaštituZavod za zaštitu spomenika kulture Kraljevo
www.zzskv.rs

Manastir Kovilje se nalazi pod planinom Javor, u selu Smiljevcu, na desnoj strani reke Nošnice, u zaseoku koji je po manastiru dobio ime. Posvećen je Sv. arhanđelima Gavrilu i Mihajlu. Nalazio se početkom 20. veka "u potkrilju gore zvane Kovilje".[1] Pripada Eparhiji žičkoj srpske pravoslavne crkve.[2]

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Pretpostavlja se da je manastir osnovan u 12. ili 13. veku, pošto nema pouzdanih podataka o vremenu nastajanja. O drevnosti svedoče sačuvane freske. Po jednom navodu manastir Kovilje je zadužbina srpskog kralja Stefana Prvovenčanog.[3] Prvi pisani pomen o ovom manastiru nalazi se u Kruševskom Pomeniku iz 1606. godine. Zapis je u rukopisnom četvorojevanđelju koje je srpski patrijarh Gavrilo darivao manastiru.[4]

Tu je 1711. godine vladika Jegarski Jefrem Banjanin, rukopoložio stragarskog sveštenika, pop Veselina Borisavljevića. Iz zapisa iz 1733. godine vidi se da je u manastiru živeo duhovnik Filip, kod koga su učili oni koji su hteli biti sveštenici. Godine 1776. vernici su poklonili manastiru rakijske kazane, da bi pravili rakiju od manastirskog voća. Iz svega se vidi da je manastir zauzimao važno mesto kako u duhovnom, tako i u nacionalnom i političkom životu naroda ovog kraja.

Ovde je otvorena jedna od najstarijih škola u Srbiji 1867. godine. Postojala je i škola za buduće sveštenike. Od 1813. godine manastir vrši aktivnu funkciju redovne parohijske škole. Škola u manastiru Kovilju je radila pre Prvog srpsko-turskog rata 1876. godine.

Manastir sačinjavaju dva hrama[5], stariji posvećen Svetim Arhangelima i drugi koji je kasnije sagrađen, a posvećen Svetom Nikolaju, arhiepiskopu Mirlikijskom.

Godine 1904. manastir je tada parohijska crkva u Žičkoj eparhiji.[1]

Crkva Svetih arhanđela[uredi | uredi izvor]

Starija je polupećinska crkva Svetih arhanđela, jednobrodna, sa prislonjenim lukovima i polukružnom apsidom, čije je vreme nastanka teško ustanoviti. Njen južni zid i poluobličasti svod sa malom slepom kalotom prezidani su u obnovi kojom je dograđena veća crkva Svetog Nikole.

Crkva Svetog Arhangela se jednim delom naslanja na stenu, tako da se može svrstati u red pećinskih crkava isposničkog tipa. To je jednobrodna građevina sa oltarskom apsidom. Smatra se da je manastir nastao s kraja 12. i početkom 13. veka, sudeći po ostacima živopisa i predanja.

Crkva Svetog Nikole[uredi | uredi izvor]

Jednobrodna crkva Svetog Nikole ima spolja petostranu apsidu u širini broda, naos pokrivenom slepom kalotom i pripratu sa poprečnim svodom. Od živopisa iz 13. veka koji je sačuvan samo u fragmentima, dobro su sačuvani likovi svetitelja.[6]

Obnova manastira[uredi | uredi izvor]

Godine 1644. raški mitropolit Gavrilo (Rajić), potonji srpski patrijarh i svetitelj, dolazi u manastir i nalazi ga odavno zapuštenog, u teškom stanju. Tada ga obnavlja i u njemu ostaje jedno vreme, a 1651. godine manastiru prilaže jedno okovano i ukrašeno Sveto Jevanđelje za bogoslužbene potrebe obnovljene crkve Svetog Nikole, i oslobađa manastirsku zemlju koju vraća manastiru.

Manastir je obnovljen 2005. godine, a u periodu 2007 - 2009. godine izgrađen je i manastirski konak.

U manastiru je jedini monah, istovremeno i starešina, Amvrosije koji je poznat po tome što je pripitomio vuka.[7]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "Srpski sion", Karlovci 1904. godine
  2. ^ Eparhija žička/Manastir Kovilje
  3. ^ "Sion", Beograd 28. februar 1875. godine
  4. ^ „Sajt Opštine Ivanjica”. Pristupljeno 9. maj 2014. 
  5. ^ Đorđe Petrović: "Ivanjica - turistički vodič", Beograd 1980. godine
  6. ^ „Turistička organizacije Ivanjice”. Pristupljeno 9. maj 2014. 
  7. ^ „PRIČA KAO ŽIVOTNA LEKCIJA: Monah iz Kovilja pripitomio vuka”. Nportal. 2. 1. 2022. Pristupljeno 21. 1. 2022. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]