Napoleonov kodeks

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Prva strana originalnog izdanja iz 1804.

Prva u nizu promena koja je obeležila 1804. godinu jeste donošenje Francuskog građanskog zakonika (Code civil), tzv. Napoleonovog kodeksa.[1]

Donošenje Zakonika[uredi | uredi izvor]

Taj zakonski akt u pripremi je bio još od 1800. godine, od strane postavljene komisije. Napoleon je lično predsedavao državnim sednicama i učestvovao u pretresanju crta zakona. Međutim, usled sukoba između Bonaparte i predstavničkih tela njegovo stvaranje odužilo se još pune tri godine. Konačno je 21. marta 1804. donesen na snagu i nazvan (Code Napoleon) Napoleonovim zakonikom. Enormnom brzinom dostigao je svetsku slavu jer je svojim efikasnim i efektivnim uticajem doprineo promenama u pravnom poretku na svetskom nivou. U mnogim zemljama taj kodeks ima značaj do dana današnjeg.[2] Zakonik ima oko 2300 pravila tj. normi koje su objedinjene u pravne institute. Inače, opet pod uticajem rimskog prava tj. institucija, građanski zakonik je podeljen na tri dela. Naime, rimsko pravo se delilo na lica, stvari i tužbe. Rimsko pravo je bilo specifično u tome što je bilo obuhvaćeno tužbama tako da gde nije bilo tužbe nije bilo ni prava. Taj princip je napušten u srednjem veku i zato građanski zakonik nema tužbe. Nego ima sledeće delove:

  • lica (statusno i porodično pravo)
  • stvarno pravo sa oblicima svojine (stvarno pravo)
  • naročiti načini sticanja svojine (obligaciono pravo, nasledno pravo, hipotekarno, bračno imovinsko i zastarelost o posesornoj zaštiti)

Karakteristike Zakonika[uredi | uredi izvor]

Francuski građanski zakonik poseduje izuzetno prefinjen stil. On je napisan izuzetno lepim francuskim jezikom. Formulacije zakonika, osim lepote, odlikuje preciznost i elastičnost, Pri tom, tekst zakonika je razumljiv kako učenim pravnicima tako i običnom narodu.

Građanski zakonik prolongira slobodu u skoro svakom smislu te reči, počevši od lične slobode, slobode rada, savesti, odabira vere. Drugim rečima celokupnu slobodu na odabir načina života i sreću. To je bukvalna potvrda socijalnih načela iz 1789. Zato je kao simbol revolucije bio mrzak aristokratiji. Ipak, proglašenjem ovih prava niko nije garantovao i njihovo izvršenje. Štaviše, kodeks je bio neka vrsta priznanja stavki već stvorenih tokom revolucije, ali nikako tip zakona koji se zaista sprovodio.

Širenje Francuskog građanskog zakonika i uticaj[uredi | uredi izvor]

Zakonik se širio uporedo sa Napoleonovim osvajanjima. Napoleon je osvojio najveći deo današnje Nemačke, pa je u tim delovima Nemačke uveden Građanski zakonik, tako što je preveden na nemački jezik. On je stupio na snagu u Vestfaliji, Hamburgu, Badenu i Virtembergu. Dalje Francuski građanski zakonik je uveden u Belgiji i Holandiji na francuskom jeziku. Pošto se primenjivao u Italiji preveden je na latinski jezik. No i van Evrope Francuski građanski zakonik je imao veliku primenu. Tu treba pre svega spomenuti Latinsku Ameriku. Zanimljivo je da Napoleonov zakonik, preveden na engleski jezik važi u saveznoj državi Luizijani, koja je nekada bila pod francuskom vlašću, pa posle ustupljena SAD. Ista situacija važi i za kanadsku pokrajinu Kvebek, bivšu francusku koloniju koja je kasnile potpala pod upravljanje Velike Britanije. Osim toga, uticaj Francuskog građanskog zakonika osetio se u Africi (Alžir, Maroko, Egipat, Tunis).

Kneževina Srbija, koja je bila provincija u okviru Osmanskog carstva tokom 1830-ih godina predstavljala je pravnu laboratoriju u kojoj se radilo na donošenju ustavnih rešenja i zakonika.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "The Code Napoléon: French Legislation on Divorce", Exploring the European Past: Texts & Images, Second Edition, ed. Timothy E. Gregory (Mason: Thomson, 2007), 62-64.
  2. ^ Robert B. Holtman, The Napoleonic Revolution (Baton Rouge:Louisiana State University Press, 1981)

Literatura[uredi | uredi izvor]

dr Milan Petrović, Miloš Prica. Uvod u velike pravne sisteme, SVEN Niš. 2011. ISBN 978-86-7746-288-8..

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]