Nibiru
Nibiru ili Planeta X je hipotetička planeta koji se prema mišljenjima nekih istraživača nalazi na ivici Sunčevog sistema. Neki su tvrdili da će Nibiru 21. decembra 2012. godine izazvati kraj sveta tako što će se sudariti sa Zemljom i uništiti je, ali se to nije desilo.
Veruje se da je Nibiru planeta velike mase, pet puta veća od Zemlje. Navodno je udaljena pola svetlosne godine od Zemlje. Neki tvrde da se kreće elipsastom putanjom suprotnom smeru od ostalih planeta, a postoje i tvrdnje kako se ne radi o planeti, već smeđem patuljku, odnosno protozvezda.
Ideja o planeti Nubiru nastala je 1976. godine u delu američkog antropologa Zaharija Sitčina (1920—2010) Dvanesta planeta, u kojem autor obrađuje i prevodi drevne sumerske tekstove u kojima se spominje tajanstvena planeta Nubiru koja, prema sumerskoj mitologiji, naseljavaju Anunaki, drevni astronauti ili bogovi, a koji u većim vremenskim rasponima, ciklički prolazi kroz naš planetarni sistem. Koncept o postajanju Nubira ili tzv. planeta ukrštanja, dalje je razradila Nensi Lider, samozvani medij, koja je konstruisala čitavu priču o povezanosti Planete Iks i Nubira s majanskim kalendarom čiji se današnji ciklus završava upravo 2012.godine [1]
Činjeničke priče o planeti Nubir[uredi | uredi izvor]
I pre otkrića patuljaste planete Pluton 1930. godine, verovalo se da postoji neko veliko neotkriveno nebesko telo. Postojale su anomalije u orbitama planeta Urana i Neptuna, te u pojasu asteroida. One nisu mogle biti objašnjene nikako drugačije nego uticajem nekog velikog nebeskog tela. U sumerskim legendama postoji priča kako je veliko nebesko telo već prošlo kroz Sunčev sistem i izazvalo kataklizmu. Navodno su i Zemlja i Mesec rezultat sudara prirodnog satelita tog planeta i planete Tiamata.[2][3][4]
Godine 1877. astronom David Tod pokušao je pronaći planetu u blizini Neptuna, koristeći se tzv. "grafičkom metodom", kojom se na temelju otpadnog materijala oko Urana utvrdio gde bi taj objekat otprilike trebalo da se nalazi. Kamil Flamiron je 1879. godine pokušao pronaći nepoznatu planetu na osnovu gomilanja kometa koje privlači velika planeta. Američki matematičar i astronom Percival Lowell (1855—1916) je tu planetu hipotetički nazvao Planeta Iks. Kada je 1930. godine Clyde Tombaugh otkrio planetu Pluton, mislilo se da je konačno otkrivena Planeta Iks, ali je na kraju zaključeno kako njegova masa nije dovoljna da prouzrokuje spomenute anomalije u kretanju okolnih planeta.[5]
U sumerskim legendama postoji priča o planeti koja je već jednom prošla kroz Sunčev sisem i izazvala kataklizmu. Legende tvrde kako su na Zemlja i Mesec, kao i asteroidni pojas oko Saturna rezultat sudara te planete, odnosno njegovih satelita i planete Tiamat koja mu se našla na putanji. Babilonci su tu planetu povezali s bogom Mardukom, čije ime na akadskom znači "onaj koji prolazi", ali u većini tekstova ga povezuju s Jupiterom. Te sumerske tekstove je prvi preveo i objavio Zeharija Sičin koji je tajanstvenoj planeti dao ime "Nubiru".[6]
Godine 2005. otkrivena je patuljasta planeta Eris, zbog koje je astronomska zajednica preklasifikovala Pluton, a koji je takođe doveden u vezu s mitskim Nubirom.
Naučni stav[uredi | uredi izvor]
Astronomi negiraju mogućnost postojanja planete Nibiru tvrdeći kako nema nikakvih argumenata koji bi potkrepili takvu teoriju. Istovremeno, NASA je obelodanila krajem 2011. godine kako ne postoji nikakva mogućnost za bilo kakvu nebesku pretnju koja bi 2012. godine pogodila našu planetu i uzrokovala smak sveta ili velika razaranja. Naučnici tvrde kako bi jedan takav objekat koji se približava Zemlji, a trebalo bi da joj se sasvim približi krajem 2012. godine, ranije bio vidljiv golim okom i kako je nemoguće da je skriven zbog Sunca, kao što tvrde pobornici teorije o njegovom postojanju.[7]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Swanson, Jӧrgen Troy, 2012., str. 101.
- ^ Swanson, Jӧrgen Troy, 2012., pp. 101.
- ^ Swanson, Jӧrgen Troy, 2012., pp. 97–98.
- ^ Swanson, Jӧrgen Troy, 2012., pp. 94.
- ^ Swanson, Jӧrgen Troy, 2012., str. 94.
- ^ Swanson, Jӧrgen Troy, 2012., str. 97.-98.
- ^ NASA - 2012: Beginning of the End or Why the World Won't End?