Rajhsmaršal

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Epolete za rame i oznake na kragni
za čin rajhsmaršala (1940—1945).

Rajhsmaršal (nem. Reichsmarschall; etimološki: Maršal Imperije ili Maršal Rajha) bio je najviši vojni čin u oružanim snagama Nacističke Nemačke tokom Drugog svetskog rata.

Titula rajhsmaršal je prvobitno ustanovljen pre XII veka, u vreme Svetog rimskog carstva. Istorijski gledano, čin rajhsmaršal je bio jedinstvena i prestižna nagrada za vreme Drugog svetskog rata. U vreme Nemačkog carstva i Prvog svetskog rata ovaj čin nije postojao.[1]

Tokom Drugog svetskog rata, Herman Gering je bio unapređen 19. jula 1940, na ceremoniji unapređenja dvanaest feldmaršala od strane Adolfa Hitlera. Hitler je unapredio Geringa u čin rajhsmaršala prvenstveno da ga uzdigne u odnosu na druge komandante generalštaba Vermahta koji su unapređeni u čin general-feldmaršal na istoj ceremoniji. Razlog za uvođenje ovog čina bilo je više politički a manje vojni značaj jer je Hitler u slučaju smrti za svog naslednika odabrao Hermana Geringa, te mu je ovo najviše vojno zvanje dalo mogućnost da neometano preuzme poziciju glavokomandujućeg nemačkih oružanih snaga. U vreme unapređenja Gering je bio komandant Nemačkog ratnog vazduhoplovstva i već je bio unapređen u čin general-feldmaršala 1938. godine. Više zvanje od ovog je bila titula firer namenjena samo za Hitlera i on je jedini nosio.[2]

Sredinom aprila 1945, Gering je tražio od Hitlera u telegramu koji mu je uputio, da preume vođstvo nad Trećim rajhom. Hitler ga je zbog ove molbe otpustio sa položaja i proglašen je novi naslednik. Za naslednika je imenovan veliki admiral (nem. Großadmiral) Karl Denic, koga je Hitler predložio za naslednika pre 30. aprila 1945. godine. Denic je međutim samo bio obavešten o imenovanju za naslednika tek 1. maja 1945. godine, od strane Martin Bormana i Jozefa Gebelsa. Nakon završetka Drugog svetskog rata, titula rajhsmaršal je ukinuta.[2]

Foto galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Haskew 2011, str. 46.
  2. ^ a b Haskew 2011, str. 25, 46, 119.

Literatura[uredi | uredi izvor]