Teorije zavere o smrti Adolfa Hitlera

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Tajna služba SAD objavila je fotografije Hitlera 1944. kako bi prikazala kako bi mogao da se preruši da bi izbegao hapšenje.

Teorije zavere o smrti Adolfa Hitlera, nastale su nedugo nakon što je Adolf Hitler, diktator Nemačke u periodu od 1933. do 1945. počinio samoubistvo u svom Firerbunkeru (Führerbunker), 30. aprila 1945. Teorije su potekle iz Sovjetskog Saveza i prema većini njih, Hitler i njegova supruga — Eva Braun, preživeli su i pobegli iz Berlina, a neki tvrde da su otišli u Južnu Ameriku. U posleratnim godinama, FBI i CIA su istraživali neke od izveštaja, ali im nisu verovali. Otkriće iz 2009. da je lobanja u sovjetskim arhivama za koju se dugo tvrdilo da je Hitlerova, zapravo pripadala ženi, pomoglo je da se podstaknu teorije zavere.

Iako su tvrdnje bile izložene u popularnoj kulturi, istoričari i naučni stručnjaci ih smatraju opovrgnutim marginalnim teorijama. Očevici, kao i Hitlerovi zubni ostaci, prema naučnicima, potvrdili su da je umro u svom berlinskom bunkeru 1945.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Adolf Hitler, nacistički vođa i diktator Nemačke u periodu od 1933. do 1945. počinio je samoubistvo 30. aprila 1945. godine, nakon što je postalo jasno da će izgubiti bitku za Berlin, što je značilo kraj Drugog svetskog rata u Evropi.[1] Prema prethodnom Hitlerovim pismenim i usmenim uputstvima, tog popodneva njihovi ostaci su odneseni uz stepenice i kroz izlaz za nuždu bunkera u baštu Rajh kancelarije, gde su poliveni benzinom i spaljeni.[2] Vest o Hitlerovoj smrti objavljena je na njemačkom radiju sledećeg dana, 1. maja.[3]

Očevici koji su videli Hitlerovo telo neposredno nakon njegovog samoubistva, svedočili su da je on umro od metka, za koji je utvrđeno da ga je ispalio sebi u slepoočnicu. Oto Ginše, koji je rukovao sa oba tela, svedočio je da, iako je Braun snažno mirisala na spaljene bademe, što je indikacija trovanja cijanidom, nije bilo takvog mirisa na Hitlerovom telu, koje je mirisalo na barut.[4][5] Zubni ostaci izvađeni iz zemlje u bašti su upoređeni sa Hitlerovim stomatološkim kartonima u maju 1945. godine,[6][7] a kasnije je potvrđeno da su ostaci zuba Hitlerovi.[8] Nakon opsežnog pregleda, Zapadna Nemačka je izdala smrtovnicu 1956. godine.[9]

Poreklo teorije[uredi | uredi izvor]

Narativ da Hitler nije izvršio samoubistvo, već je pobegao iz Berlina, prvi put je široj javnosti izneo maršal Georgij Žukov na konferenciji za štampu 9. juna 1945, po naređenju sovjetskog lidera Josifa Staljina. Tog meseca, 68% anketiranih Amerikanaca mislilo je da je Hitler još uvek živ. Upitan na Potsdamskoj konferenciji u julu 1945. kako je Hitler umro, Staljin je rekao da ili živi „u Španiji ili Argentini“. U julu 1945. britanske novine su ponovile komentare jednog sovjetskog oficira da su Sovjeti otkrili ugljenisano telo koje su otkrili i opisali ga kao „veoma siromašnog dvojnika“. Američke novine su takođe ponavljale sumnjive citate, kao što je komandanta ruskog garnizona u Berlinu, koji je tvrdio da se Hitler „sakrio negde u Evropi“. Ova dezinformacija, koju je propagirala Staljinova vlada je preživela i bila odskočna daska za razne teorije zavere, uprkos zvaničnom zaključku zapadnih sila i konsenzusu istoričara da se Hitler ubio 30. aprila 1945. godine.[10][11] Čak je izazvao manje oživljavanje nacizma tokom savezničke okupacije Nemačke.

Kompleks Firerbunker, gde je Hitler proveo svoje poslednje dane u Berlinu.

Oktobra 1945. novine France-Soir su citirale Ota Abeca, nacističkog ambasadora u Višijskoj Francuskoj tokom Drugog svetskog rata, koji je rekao da Hitler nije mrtav. Prva detaljna istraga zapadnih sila počela je u novembru nakon što je Dik Vajt, tadašnji šef kontraobaveštajne službe u britanskom sektoru u Berlinu, naterao njihovog agenta Hjua Trevora-Ropera da istraži stvar kako bi se suprotstavio sovjetskim tvrdnjama. Njegovi nalazi da su Hitler i Braun umrli samoubistvom u Berlinu su napisani u izveštaju 1946. godine, a objavljeni u knjizi sledeće godine. U vezi sa ovim slučajem, Trevor-Roper je razmišljao, „želja da se izmišljaju legende i bajke... je (veća) od ljubavi prema istini“. Aprila 1947. 45% anketiranih Amerikanaca mislilo je da je Hitler još uvek živ.[12]

Godine 1946., američki rudar i baptistički propovednik po imenu Vilijam Henri Džonson počeo je da šalje seriju pisama pod pseudonimom „Krznar br. 1“, tvrdeći da je živi Hitler i da je pobegao sa Braunom u Kentaki. Tvrdio je da se kopaju tuneli do Vašingtona i da će angažovati vojske, nuklearne bombe i nevidljive svemirske brodove da zauzmu svemir. Džonson je uspeo da prikupi do 15.000 dolara (preko 140.000 dolara u valuti 2020. godine), obećavajući uzvišene podsticaje svojim pristalicama, pre nego što je sredinom 1956. uhapšen pod optužbom za prevaru preko pošte.[13]

U martu 1948. novine širom sveta objavile su izveštaj bivšeg nemačkog poručnika Artura F. Mekenzena, koji je tvrdio da su 5. maja 1945. (tokom sovjetskog bombardovanja Berlina) on, Hitler, Braun i Martin Borman tenkovima pobegli iz Firerovog bunkera. Grupa je navodno letela sa aerodroma Tempelhof u Tondern, u Danskoj, gde je Hitler održao govor i odleteo sa Braunovom do obale. U izdanju italijanskog časopisa Tempo iz maja 1948. godine, autor Emil Ludvig je napisao da je dvojnik mogao biti kremiran umesto Hitlera, što mu je omogućilo da pobegne podmornicom u Argentinu. Predsedavajući sudija na suđenju Ajnzacgrupen u Nirnbergu Majkl Musmano je u svojoj knjizi iz 1950. napisao da su takve teorije „otprilike toliko racionalne da kažu da su Hitlera odneli anđeli“, navodeći nedostatak dokaza, potvrdu o Hitlerovim zubnim ostacima i činjenica da je Ludvig izričito ignorisao prisustvo svedoka u bunkeru. U svom opovrgavanju Mekenzenovog izveštaja, Musmano Majkl citira sledeću njegovu priču, u kojoj je poručnik navodno odleteo 9. maja u Malagu, u Španiji, kada ga je napalo 30 lovaca iznad Marseja (iako je rat završen u Evropi), navodno ubivši svih 33 putnika osim sebe.[14]

Od 1951. do 1972. godine, američki časopis u stilu tabloida, objavio je seriju priča u kojima se tvrdilo o Hitlerovom opstanku. Nedokazane optužbe uključuju da je Hitler začeo decu sa Braunovom oko kasnih 1930-ih, da je on zapravo bio u vrhunskom fizičkom zdravlju na kraju Drugog svetskog rata i da je pobegao na Antarktik ili Južnu Ameriku. Pišući za ovaj časopis, američki obaveštajac Vilijam F. Hajmlih je tvrdio da krv pronađena na Hitlerovoj sofi ne odgovara njegovoj krvnoj grupi.

Posle decenija drugih kontradiktornih izveštaja, sovjetski novinar Lev Bezimenski je 1968. objavio svoju knjigu Smrt Adolfa Hitlera. Uključuje navodni izveštaj sovjetske autopsije u kojem se zaključuje da je Hitler umro od trovanja cijanidom, uprkos tome što nije zabeležena disekcija unutrašnjih organa koja bi to potvrdila i izjave očevidaca koji govore suprotno. Bezimenski tvrdi da obdukcioni izveštaji nisu objavljeni ranije „u slučaju da neko pokuša da se uvuče u ulogu 'Firera spasenog čudom'”. Kasnije je priznao da se ponašao kao „tipični partijski propagandista” i nameravao je da „navede čitaoca do zaključka da je [pucanj] bio san ili poluizum i da je Hitler zapravo sam sebe otrovao.“ Zapadni istoričari su naveliko ismevali tvrdnje knjige.[15][16]

Istoričar Ričard Dž. Evans je napisao:

"Za neke na krajnjoj desnici izgleda nezamislivo da je [Hitler] umro tako kukavnom i sramotnom smrću. ... U nekim slučajevima, zagovornici Hitlerovog opstanka imaju jake veze sa neonacističkom scenom, ili izdaju antisemitska uverenja, ili su povezani sa organizacijama za nadmoć belaca u SAD koje Hitlera smatraju inspiracijom za svoje aktivnosti. ... Neke marginalne grupe koje pružaju različite oblike 'alternativnog' znanja, kao što su okultisti ili NLO entuzijasti, izgleda misle da će im povezivanje njihovih verovanja sa Hitlerom privući pažnju. Dakle, u nekim verzijama mita o preživljavanju, Hitlerov bekstvo je postignuto okultnim sredstvima, ili je uključivalo njegovo putovanje do tajne nacističke baze letećih tanjira ispod antarktičkog leda."[17]

Dokazi[uredi | uredi izvor]

Krajem 1945. Staljin je naredio drugu komisiju da istraži Hitlerovu smrt, delimično da istraži glasine o Hitlerovom begu. Dana 30. maja 1946. pronađen je deo lobanje, navodno u krateru gde su ekshumirani Hitlerovi ostaci. Sastoji se od dela potiljačne kosti i dela obe parijetalne kosti. Skoro kompletna leva parijetalna kost ima rupu od metka, očigledno izlaznu ranu. Godine 2009. arheolog i specijalista za kosti Nik Belantoni sa Univerziteta Konektikat pregledao je fragment lobanje za koji su sovjetski zvaničnici verovali da je Hitlerov. Prema Belantoniju, "kost je delovala veoma tanko" za muškarca i "šavovi gde se ploče lobanje spajaju izgledalo su kao da odgovaraju nekome mlađem od 40 godina".[18] Mali komad odvojen od lobanje je DNK testiran, kao i krv sa Hitlerove sofe. Utvrđeno je da je lobanja ženska — koja je obezbeđivala hranu za teoretičare zavere — dok je potvrđeno da krv pripada muškarcu.[19]

Ni bivši sovjetski ni ruski zvaničnici nisu tvrdili da je lobanja glavni dokaz, već su naveli fragmente kosti vilice i dva zubna mosta pronađene u maju 1945. Predmeti su pokazani dvojici saradnika Hitlerovog ličnog zubara Huga Blaška: njegovoj asistentkinji Keti Hojzerman i dugogodišnji zubnom tehničaru Fricu Etmanu. Oni su potvrdili da su zubni ostaci bili Hitlerovi i Evini.[20] Prema Adi Petrovoj i Piteru Votsonu, Hju Tomas je osporio ove ostatke zuba u svojoj knjizi iz 1995. godine, ali je takođe spekulisao da je Hitler verovatno umro u bunkeru nakon što ga je zadavio njegov sobar Hajnc Linge. Oni su primetili da „čak i dr Tomas priznaje da nema dokaza koji podržavaju“ ovu teoriju. Ijan Keršo je napisao da „teorije Hjua Tomasa... da je Hitlera zadavio Linge i da spaljeno žensko telo nije telo Eve Braun, koja je pobegla iz bunkera, pripadaju zemlji bajki.“ Godine 2017, francuski forenzički patolog Filip Šarlier potvrdio je da su zubi na jednom od fragmenata kosti vilice u „savršenom slaganju“ sa rendgenskim snimkom snimljenim Hitlerom 1944. godine. Ovo istraživanje zuba francuskog tima pokazalo je da su zubni ostaci definitivno Hitlerovi zubi. Prema Šarlijeru, "Nema moguće sumnje. Naša studija dokazuje da je Hitler umro 1945. [u Berlinu]."[21]

Beleška veličine indeksne kartice (označena fotokopiranim spajalicama) sa rukom pisanim tekstom: Poštovani: Kladim se u dolar za krofnu da se Hitler nalazi upravo u Njujorku! [Prekid pasusa] Ne postoji drugi grad na svetu gde bi on mogao tako lako da se apsorbuje [podvučena reč]. Nema sumnje da ste razmotrili ovu mogućnost, ali ja je svejedno pominjem koliko vredi. Dž.F.K.
Iz FBI fajla: beleška iz 1945. u kojoj se nagađa da je Hitler mogao pobeći u Njujork[22]

Dokumenti FBI-a sa kojih je skinuta oznaka poverljivosti nacističkim Zakonom o otkrivanju ratnih zločina iz 1998. godine, koji je počeo da se objavljuje na internetu početkom 2010-ih, sadrže izvestan broj navodnih viđenja Hitlera u Evropi, Južnoj Americi i Sjedinjenim Državama, neke od koji tvrde da je promenio izgled plastičnom hirurgijom ili brijanjem brkova.[23] Iako su neki značajni pojedinci spekulisali da je Hitler mogao preživeti, uključujući generala vojske Dvajta D. Ajzenhauera i poručnika Džona F. Kenedija sredinom 1945. godine, dokumenti navode da navodna viđenja Hitlera ne bi mogla biti verifikovana. Ričard Dž. Evans primećuje da je FBI bio dužan da dokumentuje takve tvrdnje bez obzira na to koliko su „pogrešne ili poremećene“ bile.

Argentina[uredi | uredi izvor]

Neki radovi tvrde da Hitler i Braun nisu izvršili samoubistvo, već su zapravo pobegli u Argentinu.

Deklasifikovani dokument CIA od 3. oktobra 1955. izveštava o tvrdnjama samoproglašenog bivšeg nemačkog SS vojnika po imenu Filip Sitroen da je Hitler još uvek živ i da je „napustio Kolumbiju i otišao u Argentinu oko januara 1955.“. Uz dokument je bila priložena navodna fotografija Sitroena i osobe za koju je tvrdio da je Hitler; na poleđini fotografije pisalo je "Adolf Šutelmajor" i godina 1954. U izveštaju se takođe navodi da ni kontakt koji je prijavio njegove razgovore sa Sitroenom, ni stanica CIA nisu bili "u poziciji da daju inteligentnu procenu informacija".[24] Nadređeni šefovi stanice su mu rekli da bi se „na ovu stvar mogli uložiti ogromni napori uz daleke mogućnosti da se bilo šta konkretno utvrdi“, a istraga je obustavljena.

Fotografija iz dokumenta CIA-e koja prikazuje navodnog bivšeg SS vojnika i čoveka za koga je tvrđeno da je Hitleroko 1954[25]

Knjiga Sivi vuk: Bekstvo Adolfa Hitlera iz 2011. britanskih autora Sajmona Danstana i Džerarda Vilijamsa, i dokumentarni film Vilijamsa iz 2014. zasnovan na njoj, sugerišu da je određeni broj podmornica odneo određene naciste i nacistički plen u Argentinu, gde je naciste je podržavao budući predsednik Huan Peron, koji je sa suprugom „Evitom“ već neko vreme primao novac od nacista. Kako se navodi u tvrdnjama koje je primio FBI, Hitler je navodno stigao u Argentinu, prvo odsevši u Hasijendi San Ramon (istočno od San Karlos de Bariloče) a zatim se preselio u vilu u bavarskom stilu u Inalku, udaljenom i jedva dostupnom mestu u severozapadni kraj jezera Nahuel Huapi, blizu granice sa Čileom. Navodno, Eva Braun je napustila Hitlera oko 1954. i preselila se u Neukuen sa njihovom ćerkom Ursulom a Hitler je umro u februaru 1962. godine.[26]

Kuća u Argentini gde je navodno živeo Hitler posle rata

Ovu teoriju o Hitlerovom bekstvu u Argentinu odbacili su istoričari, uključujući Gaja Voltersa. On je opisao Danstanovu i Vilijamsovu teoriju kao "smeće", dodajući: "Uopšte nema nikakve suštine. Ona se poziva na obmanute fantazije teoretičara zavere i nema nikakvog mesta u istorijskim istraživanjima." [27]Volters je tvrdio da "" jednostavno je nemoguće poverovati da toliko ljudi može tako prećutati prevaru tako velikih razmera“, i kaže da nijedan ozbiljan istoričar ne bi priči dao nikakav kredibilitet. Istoričar Ričard Evans ima mnogo sumnji u vezi sa knjigom i kasnijim filmom. Na primer, on primećuje da je priča o Ursuli samo „dokaz iz druge ruke bez identifikacije ili potkrepljenja.“ Evans takođe primećuje da su Danstan i Vilijams u velikoj meri koristili knjigu Hitler murió en la Argentina autora Manuela Monasteria, koji je kasnije priznao da je uključivao izmišljene 'čudne razloge' i spekulacije. Evans tvrdi da Monasterijevu knjigu ne treba smatrati pouzdanim izvorom. Na kraju, Evans odbacuje Hitlerove priče o preživljavanju kao „fantazije“.[28]

Istražitelji serije Lov na hitlera na televiziji History (2015–2018) tvrde da su pronašli dokumente sa kojih je skinuta tajnost i da su intervjuisali svedoke koji ukazuju na to da je Hitler pobegao iz Nemačke i otputovao u Južnu Ameriku podmornicom. On i drugi nacisti su tada navodno skovali "četvrti rajh". Takve teorije zavere o preživljavanju i bekstvu su naširoko odbačene. Kontradiktorno, 2017. godine je serijal pohvaljen od strane tabloidnog lista National Police Gazette, koji je istorijski bio pristalica marginalne teorije, dok je pozivao Rusiju da dozvoli da se Hitlerova kost vilice testira na DNK. Predstavljen u seriji kao stručnjak za Drugi svetski rat, autor Džejms Holand je objasnio da je „[ja] bio veoma oprezan da nikada na filmu ne spomenem da sam mislio da su Hitler ili Borman pobegli. Zato što nisu.“[29]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Smrt Adolfa Hitlera - i dani koji su joj prethodili: "Sada ću pucati u sebe. Znaš šta treba da uradiš". nationalgeographic.rs. 14. 1. 2022. Pristupljeno 15. 10. 2022. 
  2. ^ „Hitler i Eva Braun – istomišljenici i ljubavnici”. dw.com. 14. 2. 2010. Pristupljeno 15. 10. 2022. 
  3. ^ Shirer 1960, str. 1137.
  4. ^ „Mračna vladavina: Posljednji dani Adolfa Hitlera”. balkans.aljazeera.net. 26. 4. 2020. Pristupljeno 15. 10. 2022. 
  5. ^ Joachimsthaler 1999, str. 163, 173. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFJoachimsthaler1999 (help)
  6. ^ Joachimsthaler 1999, str. 29, 231–234. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFJoachimsthaler1999 (help)
  7. ^ Lusher, Adam (20. 5. 2018). „Adolf Hitler really is dead: scientific study debunks conspiracy theories that he escaped to South America”. Pristupljeno 15. 10. 2022. 
  8. ^ Mucić, Magdalena (26. 4. 2020). „Adolf Hitler se nije ubio da bi izbjegao zarobljeništvo?”. 24sata.hr. Pristupljeno 15. 10. 2022. 
  9. ^ Joachimsthaler 1999, str. 11. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFJoachimsthaler1999 (help)
  10. ^ Kershaw, Ian (2008). Hitler : a biography (1st American, [New] izd.). New York: W.W. Norton & Co. str. 955. ISBN 978-0-393-06757-6. 
  11. ^ Stern, Marlow (16. 11. 2015). „Hitler’s Final Days Revealed: Eyewitnesses Recount the Nazi’s Death in Unearthed Footage”. The Daily Beast (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 10. 2022. 
  12. ^ „Is Hitler Dead or Alive? | The National WWII Museum | New Orleans”. web.archive.org. 30. 3. 2019. Arhivirano iz originala 30. 03. 2019. g. Pristupljeno 12. 10. 2022. 
  13. ^ Hitt, Tarpley (21. 5. 2020). „The Kentucky Miner Who Scammed Americans by Posing as Hitler With ‘Invisible Spaceships. The Daily Beast (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 10. 2022. 
  14. ^ Musmanno, Michael Angelo (1950). Ten Days to Die (na jeziku: engleski). Doubleday. str. 242. 
  15. ^ Trevor-Roper, Hugh. „Hitler's Last Minute | Hugh Trevor-Roper” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 10. 2022. 
  16. ^ Daly-Groves, Luke (2019). Hitler's death : the case against conspiracy. Oxford. str. 157. ISBN 978-1-4728-3454-6. 
  17. ^ Evans, Richard J. (2. 12. 2020). „What the Hitler conspiracies mean”. New Statesman. Pristupljeno 12. 10. 2022. 
  18. ^ News, A. B. C. „DNA Test Sparks Controversy Over Hitler's Remains”. ABC News (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 10. 2022. 
  19. ^ Brisard, Jean-Christophe (2018). The death of Hitler : the final word (First U.S. izd.). New York, NY. str. 18-22. ISBN 978-0306922589. 
  20. ^ Joachimsthaler, Anton (1999). The last days of Hitler : the legends, the evidence, the truth. London: Brockhampton Press. str. 229-230. ISBN 978-1-86019-902-8. 
  21. ^ „Scientists say Hitler died in WWII. Tell that to ‘Adolf Schüttelmayor’ and the Nazi moon base.”. Pristupljeno 12. 10. 2022. 
  22. ^ „Adolf Hitler Part 01 of 04”. FBI Records: The Vault (na jeziku: engleski). str. 4. Pristupljeno 18. 7. 2019. 
  23. ^ „FBI — Adolf Hitler”. web.archive.org. 10. 4. 2011. Arhivirano iz originala 10. 04. 2011. g. Pristupljeno 12. 10. 2022. 
  24. ^ „#HVCA-2592” (PDF). CIA.gov. Arhivirano iz originala (PDF) 11. 2. 2017. g. Pristupljeno 12. 10. 2022. 
  25. ^ Magness, Josh (31. 10. 2017). „Did Hitler escape Germany for Colombia, South America? Memos from JFK files show CIA considered it”. Miami Herald. Pristupljeno 18. 7. 2019. 
  26. ^ Dunstan, Simon (2011). Grey wolf : the escape of Adolf Hitler : the case presented. New York: Sterling. ISBN 9781402781391. 
  27. ^ „Hitler lived until 1962? That's my story, claims Argentinian writer”. the Guardian (na jeziku: engleski). 26. 10. 2013. Pristupljeno 12. 10. 2022. 
  28. ^ Evans, Richard J. (2020). The Hitler conspiracies. New York, NY. str. 187—188. ISBN 978-0190083052. 
  29. ^ „https://twitter.com/james1940/status/1288375246937042944”. Twitter (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 10. 2022.  Spoljašnja veza u |title= (pomoć)

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]