Tonski akcenat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Tonski akcenat je lingvistički pojam koji podrazumeva ograničene tonske sisteme koji pomoću varijacije visine glasa naglašavaju slog u okviru reči. Mesto ovog tona ili način na koji je izgovoren može dati različit smisao međusobno sličnim rečima.

Jezici[uredi | uredi izvor]

Ovaj izraz se koristi za opisivanje skandinavskih, srpskog, hrvatskog, starogrčkog, japanskog jezika, nekih dijalekata korejskog i šangajskog jezika. Tonski akcenat se često predstavlja kao posrednički između tona i naglaska, ali to nije koncept koji je potreban za opisivanje bilo kojeg jezika.

Misli se da praindoevropski jezik ima sastav tonskog akcenta koji je sačuvan u starogrčkom i vedik sanskritskom jeziku, gde se kasnije promenilo u naglašeni akcenat . U drugim indoevropskim jezicima, kao što su švedski, norveški, litvanski, srpski i hrvatski jezik, novi sastav tonskog akcenta se razvio u one koji su nepovezani sa indoevropskim prajezikom. Sastav litvanskog, srpskog i hrvatskog jezika može da proizlazi iz jedne inovacije u staroslovenskom jeziku.

Srpski jezik[uredi | uredi izvor]

Srpski jezik ima četiri vrste akcenta: kratkouzlazni, dugouzlazni, kratkosilazni i dugosilazni.