Štitasti vulkan

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Dijagram štitastog vulkana
Mauna Kea na Havajima, štitasti vulkan

Štitasti vulkan je tip vulkana koji je izgrađen skoro potpuno od fluidalnih tokova lave. Naziv su dobili po svojim velikim dimenzijama, a niskom profilu, što podseća na ratnički štit[1]. Ovakav izgled štitastih vulkana uzrokovan je niskom viskoznošću lave koja izlazi iz vulkana, što joj omogućava da teče mnogo dalje nego lava koja izlazi iz eksplozivnih vulkana. Ovo rezultuje velikim akumulacijama širokih paketa lave, koji izgrađuju štitasti vulkan.

Geologija[uredi | uredi izvor]

Štitasti vulkani spadaju u jedan od tri glavna tipa vulkana. Izdvojeni su od ostala dva tipa vulkana, stratovulkana i šljakastih konusa, prema jasnim razlikama u strukturi i sastavu. Stratovulkani u izgrađeni od debelih naslaga viskozne lave, dok su šljakasti konusi izgrađeni od piroklastičnog materijala izbačenog u toku eksplozivnih erupcija. Za razliku od njih, štitasti vulkani su izgrađeni od relativno slabo viskozne bazaltne lave koja se izbacuje u dužim ciklusima, nego u slučaju stratovulkana[2]. Štitasti vulkani su produkti vulkanizma vrućih tačaka, ali se takođe mogu formirati i na zonama rifta, kao i u subdukcionim zonama[3].

Tip erupcije koji se dešava na štitastom vulkanu nazvan je havajska erupcija, po Havajskom lancu gde su ovakvi vulkani najčešći. Havajske erupcije karakteriše efuzivna emisija fludinih lava[4]. Mobilna priroda ovih lava čini da tokovi lave pređu mnogo veće udaljenosti nego u slučaju lava iz drugih tipova vulkana, a rezultat toga su veći i tanji slivovi lave[1], obično debljine samo 1 metar[2]. Tokom dugog perioda vremena, polako taloženje hiljada ovih tokova lave, formira karakteristično nizak, ali širok profil jednog štitastog vulkana[1].

Zbog svog gradacionog rasta i skoro kontinualnih eruptivnih karakteristika, štitasti vulani široko variraju u veličini sa godinama postojanja[2]. Stari štitasti vulkani su najveći vulkani na Zemlji[3]. Štitasti vulkani obično imaj prečnik između 5 i 6 km, a visinu od 460—610 metara. Najveći štitasti vulkan (i najveći aktivni vulkan) na svetu je Mauna Loa na Havajima, koji dostiže visinu od 4169 m iznad nivoa mora[1], a širok je 97 km[2]. Smatra se da vulkan sadrži 80.000 km³ bazalta[5], što je toliko velika masa da je „propala“ u Zemljinu koru[6]. Visina štitastog vulkana je obično 1/20 deo njegove širine[2].

Havajski štitasti vulkani i ostrva Galapagos su jedinstveni zbog toga što se ne nalaze blizu neke granice tektonskih ploča. Šta više, ova dva lanca nastaju pomeranjem okeanske ploče preko izvora magme, poznatog kao vruća tačka. Tokom miliona godina, tektonski pokreti koji pomeraju kontinente takođe formiraju dugačke vulkanske „tragove“ na morskom dnu. Havajski i galapagoski štitovi, kao i drugi štitovi iznad vrućih tačaka, su sačinjeni od bazalta okeanskih ostrva. Ova lava je karakterisana visokim sadržajima natrijuma, kalijuma i aluminijuma[7].

Na riftnim zonama preovlađuju štitasti vulkani. Velik i decentraliziran oblik havajskih vulkana u poređenju sa mnogo manjim i simetričnim islandskim vulkanima, mogu se objasniti riftnim erupcijama. Tip erupcije u slučaju havajskih vulkana značajno se razlikuje nego kod vulkana koji se nalaze u zonama riftova. Najveći broj havajskih erupcija počinje tzv. „vatrenim zidom“, pri čemu se lava izbacuje duž glavne linije, pre nego što počne erupcija na nekoliko manjih tačaka. Za razliku od njih, islandski vulkani imaju centralne erupcije, koje uzrokuju ravnomerno izbacivanje lave[1][2][4][6].

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Topinka, Lyn (28. 12. 2005). „Description: Shield Volcano”. USGS. Pristupljeno 21. 8. 2010. 
  2. ^ a b v g d đ „How Volcanoes Work: Shield Volcanoes”. San Diego State University. Arhivirano iz originala 02. 01. 2014. g. Pristupljeno 22. 8. 2010. 
  3. ^ a b „Shield Volcanoes”. University of North Dakota. Arhivirano iz originala 8. 8. 2007. g. Pristupljeno 22. 8. 2010. 
  4. ^ a b „How Volcanoes Work: Hawaiian eruptions”. San Diego State University. Arhivirano iz originala 23. 07. 2010. g. Pristupljeno 22. 8. 2010. 
  5. ^ „VHP Photo Glossary: Shield volcano”. USGS. 17. 7. 2009. Pristupljeno 23. 8. 2010. 
  6. ^ a b World Book: U  · V  · 20. Chicago, Illinois: Scott Fetzer. 2009. str. 454—. ISBN 978-0-7166-0109-8. Pristupljeno 22. 8. 2010. 
  7. ^ Bill White and Bree Burdick. „Volcanic Galapagos: Formation of an Oceanic Archipelago”. University of Oregon. Pristupljeno 23. 2. 2011. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]