Прави јежеви

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Јеж)

Pravi ježevi
Obični ili evropski jež
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Tip:
Klasa:
Red:
Porodica:
Potporodica:
Erinaceinae

G. Fischer, 1814
Rodovi

Ježevi ili pravi ježevi (lat. Erinaceinae) su potporodica istoimene porodice (lat. Erinaceidae), čija je osnovna karakteristika prisustvo bodlji. Za razliku od njih gimnuri ili čekinjavi ježevi imaju čekinje umesto bodlji. Prema tradicionalnoj klasifikaciji svrstavani su u red bubojeda. Postoji 16 vrsta ježeva podeljenih u pet rodova. Žive širom Evrope, Azije, Afrike i na Novom Zelandu. U Australiji i Severnoj Americi nema rodnih ježeva, dok su oni na Novom Zelandu uvedeni. Ježevi su se malo izmenili u poslednjih 15 miliona godina,[1] a kao i drugi prvoevoluirani sisari, prilagodili su se noćnom životu i bubojednom načinu ishrane.[2]

Fizički izgled[uredi | uredi izvor]

Bodlje[uredi | uredi izvor]

Ježevi se lako mogu raspoznati po svojim bodljama koje su u stvari tvrde, šuplje dlake načinjene od keratina[3] i dugačke su do 3 cm. Rađaju se sa malim i veoma mekanim bodljama. Nakon šest nedelja prve bodlje otpadaju da bi izrasle nove, prave bodlje. Odrasli ježevi imaju na sebi i do 5.000 bodlji koje im služe prvenstveno kao zaštita. Bodlje nisu otrovne i za razliku od bodljikavih prasadi, ne mogu se lako odstraniti od tela. Međutim, ako je izložena jakom pritisku i stresu, ili je bolesna, životinja može da odbaci bodlje.

Izgled i veličina[uredi | uredi izvor]

Ježevi su mali sisari. Dužina tela evropskog ježa iznosi od 15 do 30 centimetara, a težina od 1.5 do 2 kilograma. Osim bodljama, telo je prekriveno braon krznom i imaju kratak rep. Ježevi poseduju pet prstiju na prednjim šapama sa kratkim noktima. Zadnje noge završavaju sa po četiri prsta sa dugačkim noktima koji neprekidno rastu. Ježevi poseduju ove osobine s obzirom na to da su kopači. Najrazvijenije je čulo mirisa i imaju odličan sluh. Vrlo su obazrivi i reaguju i na najmanji šum.

Osobine[uredi | uredi izvor]

Sve vrste ježeva se koriste odbrambenom sposobnošću da se umotaju u tesnu lopticu, kako bi bodlje bile uperene prema spoljašnjosti. Neki pustinjski ježevi su evolucijom smanjili težinu, pa je njima efektivniji drugi način odbrane - verovatno će samo otrčati, a ponekad čak i sami napasti uljeza, pokušavajući da ga ubodu svojim bodljama.

Ježevi su noćne životinje, iako neke vrste mogu s vremena na vreme da izlaze i danju u potragu za hranom. Većinu dana provedu spavajući ili u rupi u zemlji ili su sakriveni ispod trave i kamenja. Opet, različite vrste imaju malo drugačije osobine, ali generalno ježevi iskopavaju jame kao skloništa. Svi divlji ježevi su u stanju da hiberniraju, mada ne rade svi to; hibernacija zavisi od temperature i rasprostranjenosti hrane i same vrste.

Poput oposuma, miševa, i krtica, ježevi imaju izvesnu prirodnu imunost protiv nekih zmijskih otrova putem proteina erinacina u životinjskom mišićnom sistemu, mada je on prisutan samo u malim količinama i ujed otrovnice može da bude fatalan.[4] Osim toga, ježevi su jedna od četiri poznate grupe sisara sa mutacijama koje štite protiv još jednog zmijskog otrova, α-neurotoksina. Svinje, medojedni jazavci, mungosi, i ježevi svi imaju mutacije na nikotinskom acetilholinskom receptoru koje sprečavaju vezivanje zmijskog otrova α-neurotoksina, mada su te mutacije razvijene zasebno i nezavisno.[5]

Hibernacija[uredi | uredi izvor]

Tokom hibernacije, telesna temperatura ježa može da se smanji na oko 2 °C (36 °F). Kada se životinja probudi iz hibernacije, telesna temperatura raste sa 2—5 °C (36—41 °F) nazad na normalnu telesnu temperaturu od 30—35 °C (86—95 °F).[6]

Domestikacija[uredi | uredi izvor]

Afrički mali jež u šaci

Ježevi kao kućni ljubimci su najčešće hibridi belotrbušnog ježa ili četvoroprstog ježa (Atelerix albiventris) i severnoafričkog ježa (A. algirus).[7] Manji je od evropskog ježa, te se ponekad naziva i afrički mali jež. Druge vrste koje se drže kao kućni ljubimci su dugouvi jež (Hemiechinus auritus) i indijski dugouvi jež (H. collaris).

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Belogrudi jež.

Trudnoća zavisi od vrste do vrste i traje od 35 do 58 dana. Ženke krupnijih vrsta rađaju, u proseku, 3-4 mladih, dok ženke manjih vrsta prosečno donose na svet 5-6 mladih ježeva. Gnezdo se sastoji od hrpe lišća koje same naprave. Nije neobično da, kao kod mnogih drugih sisara, mužjak ubije novorođene ježeve. Ženke rađaju dva puta godišnje. Jedan okot je u maju, a drugi u septembru.

Postoji opasnost po mužjaka da se prilikom parenja nabode na ženkine bodlje. Međutim, on ne mora da se u potpunosti popne na ženku zbog toga što ona ima sposobnost da povije rep nagore kako bi joj se vulva našla iza ostatka tela. Mužjakov penis se nalazi vrlo blizu trbuha (pa mnogi misle da je pupak) što predstavlja još jednu olakšicu prilikom samog čina parenja.

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Afrički pigmejski jež (Atelerix albiventris) je najčešća vrsta ježa koja se gaji kao kućni ljubimac.
Dugouhi jež živi oko srednje Azije i manji je od evropskog ježa.

Porodica ježeva (Erinaceidae), potporodica pravih ježeva (Erinaceinae):[8]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Reiter C, Gould GC (1998). „Thirteen Ways of Looking at a Hedgehog”. Natural History. 107 (6): 52. 
  2. ^ „WildlifeTrust.org.uk”. WildlifeTrust.org.uk. Arhivirano iz originala 12. 2. 2013. g. Pristupljeno 28. 2. 2013. 
  3. ^ Attenborough, David (2014). Attenborough's Natural Curiosities 2. Armoured Animals. UKTV. 
  4. ^ Omori-Satoha, Tamotsu; Yamakawab, Yoshio; Mebs, Dietrich (novembar 2000). „The antihemorrhagic factor, erinacin, from the European hedgehog (Erinaceus europaeus), a metalloprotease inhibitor of large molecular size possessing ficolin/opsonin P35 lectin domains”. Toxicon. 38 (11): 1561—80. PMID 10775756. doi:10.1016/S0041-0101(00)00090-8. 
  5. ^ Drabeck, D.H.; Dean, A.M.; Jansa, S.A. (1. 6. 2015). „Why the honey badger don't care: Convergent evolution of venom-targeted nicotinic acetylcholine receptors in mammals that survive venomous snake bites”. Toxicon. 99: 68—72. PMID 25796346. doi:10.1016/j.toxicon.2015.03.007. 
  6. ^ Suomalainen, Paavo; Sarajas, Samuli (1951-08-01). „Heart-beat of the Hibernating Hedgehog”. Nature. 168 (4266): 211. Bibcode:1951Natur.168..211S. ISSN 0028-0836. PMID 14875055. S2CID 4158610. doi:10.1038/168211b0Slobodan pristup. 
  7. ^ „The Complete Guide to Hedgehogs”. www.petmd.com. Arhivirano iz originala 16. 2. 2020. g. Pristupljeno 2020-02-16. 
  8. ^ Hutterer, R. (2005). „Order Erinaceomorpha”. Ur.: Wilson, D.E.; Reeder, D.M. Mammal Species of the World: A Taxonomic and Geographic Reference (3rd izd.). Johns Hopkins University Press. str. 212—217. ISBN 978-0-8018-8221-0. OCLC 62265494. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]