Veleizdajnički proces (1909)
Veleizdajnički proces je naziv za sudski proces koji su vlasti Austro-Ugarske organizovale u Zagrebu 1909. protiv 53 člana Srpske samostalne stranke. SSS u to doba sa Hrvatskom strankom prava čini Hrvatsko-srpsku koaliciju, većinsku snagu u Hrvatskom saboru. Optuženi su za saradnju sa vlastima Srbije u zavjeri da se Južni Sloveni ujedine u zajedničku državu. Iako su dokazi bili slabi (dokazano je da je glavni svjedok optužbe bio policijski provokator), osuđeni su na robiju. Ubrzo je Koalicija sklopila politički pakt s ugarskim premijerom Karoljom Kuenom-Hedervarijem, pa su svi bili pomilovani.
Želja za diskreditiranjem Hrvatsko-srpske koalicije[uredi | uredi izvor]
Jedan od povoda procesu bio je bijeg u Srbiju austrijskog oficira Milana Pribićevića, mlađeg brata najuticajnijeg srpskog političara u Hrvatskoj Svetozara Pribićevića, zagovornika integralnog jugoslovenstva. Među optuženima bila su još dva njihova brata, Valerijan i Adam. Sam Svetozar Pribićević nije bio optužen jer je, kao zastupnika u Hrvatskom saboru i u mađarskom parlamentu, uživao imunitet. Mađarski parlament odbio je skinuti imunitet njemu, dr. Srđanu Budisavljeviću i još jednom optuženom zastupniku.
Sudilo se Pribićevićevim političkim idejama, kao i političkoj borbi, koju je tada vodila Hrvatsko-srpska koalicija. Vlasti su nastojale disktreditovati Koaliciju i unijeti u nju razdor optužujući Srbe da su, osim legalne političke borbe, organizovali masovnu zavjeru. Čista stranka prava, koju vodi Josip Frank (frankovci), u dogovoru sa bečkim vlastima učestvovala je u napadima na optužene Srbe i na Koaliciju generalno.[1] Osnova za optužnicu bila je brošura pod naslovom Finale, kojoj je autor bio Đorđe Nastić, štampana 5. avgusta 1908. u Budimpešti.
Aneksiona kriza[uredi | uredi izvor]
Hapšenja su počela 18. avgusta, na rođendan cara Franca Jozefa. Istoga dana, vlasti u Beču donijele su odluku o aneksija Bosne i Hercegovine. Ta su dva događaja neposredno povezana: Beč je znao da će proglašenje aneksije izazvati evropsku krizu. Trebalo je pokazati da je postojala protivdržavna zavjera sa Srbijom, čime bi se mogla opravdavati aneksija.
Nakon proglašenja aneksije 6. oktobra 1908. zavladala je ozbiljna evropska diplomatska kriza, u kojoj Rusija i Engleska istupaju protiv tog postupka. Prijetio je rat; optuženi su do marta 1909. sjedili u pritvoru i očekivalo se, ako rat počne, da će svi biti obješeni.
Propagandni uspjeh odbrane[uredi | uredi izvor]
Sam proces potrajao je punih sedam mjeseci. Odbrana, koje je vodio Hinko Hinković, dokazivala je da su dokazi ništavni.[1] Dokazano je da je Nastić agent-provokator; u njegovom razobličavanju učestvovao je i profesor Tomaš Masarik, kasniji predsjednik Čehoslovačke. Evropska štampa posvetila je suđenju veliku pažnju i Beč je ozbiljno diskreditovan. Ipak su optuženi proglašeni krivim i 6. oktobra 1909. osuđeni na ukupno 173 godine robije.
Tvrdnje Svetozara Pribićevića 1931. u izgnanstvu[uredi | uredi izvor]
Godine 1931. Svetozar Pribićević, tada u emigraciji, isticao je korektan postupak austrougarskih vlasti prema uhapšenicima, nasuprot brutalnosti jugoslovenskog režima prema političkim protivnicima, uključujući i njega samog. »Treba uvažiti, da su optuženi Srbi zaista vodili antidržavnu propagandu, da su i srcem i dušom, a neki i javnim svojim radom, zaista bili veleizdajnici, da je revolucionarni statut Milana Pribićevića o saveznoj jugoslovenskoj federativnoj republici zaista postojao, da su neki optuženi znali za taj statut i da je on imao da služi kao baza njihove akcije, i da je sve to sa gledišta tadašnjeg krivičnog zakona zaista predstavljalo veleizdaju.«[2]
Fridjungov proces[uredi | uredi izvor]
U vrijeme kad je proces započet, u martu 1909, bečki istoričar Hajnrih Fridjung objavio je niz članaka u kojima za veleizdaju optužio i Frana Supila, hrvatskog vođu Koalicije.[3] To je dovelo do Fridjungovog procesa, krajem 1909. u Beču. Po pisanju Srbobrana, Fridjung je na kraju procesa morao priznati da su njegovi dokumenti falsiikati. U kritično vrijeme, u maru 1909. godine, kad se očekivao rat sa Srbijom, on je napisao svoj članak protiv koalicije.[4][5]
Kompromis i pomilovanje[uredi | uredi izvor]
Početkom februara 1910. Koalicija, iz koje Supilo istupa, sklapa politički sporazum s novim ugarskim ministrom predsjednikom grofom Kuen-Hedervarijem. Ubrzo nakon toga svi osuđeni bili su pomilovani.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Miller 1998, str. 130.
- ^ Pribićević 2000, str. 227.
- ^ Miller 1998, str. 131.
- ^ Višnjić, Čedomir (2013). Srbobran 1901.-1914. - Srpsko kolo 1903. - 1914. Zagreb, Beograd: SKD Prosvjeta, Službeni Glasnik. str. 482.
- ^ Srbobran, br. 272., Svršetak fridjungovog procesa. Zagreb. 1908.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Banac, Ivo (1988). The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-9493-2.
- Krestić, Vasilije (1991). Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848-1914. Beograd: Politika.
- Pribićević, Svetozar (2000). Izabrani politički spisi. Zagreb: Golden Marketing i Narodne novine.
- Miller, Nicholas J. (1998). Between Nation and State: Serbian Politics in Croatia Before the First World War. University of Pittsburgh Press. ISBN 978-0-8229-7722-3.